1              Poslovni broj: Gž-1680/2020-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1680/2020-3

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu po sudcu tog suda Marku Pribisaliću kao sudcu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. Z. P. iz S. kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S. i 2. N. P. iz S., protiv tužene D. M. iz S., koju zastupa punomoćnica K. L., odvjetnica u S., radi uspostave ranijeg posjedovnog stanja na nekretnini i naknade štete te po protutužbi tužene - protutužiteljice D. M. iz S., koju zastupa punomoćnica K. L., odvjetnica u S., protiv tužitelja - protutuženika: 1. Z. P. iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S. i 2. N. P. iz S., radi predaje u posjed nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja - protutuženika Z. P. protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-6470/09 od 22. rujna 2010., 29. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja-protutuženika Z. P. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-6470/09 od 22. rujna 2010.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je kako slijedi:

 

"I. Kažnjava se tužitelj-protutuženik Z. P. novčanom kaznom od 4.000,00 kn jer je u podnescima od 20. listopada 2009., 19. studenoga 2009. i 30. rujna 2010. vrijeđao uređujućeg suca, tuženu protutužiteljicu D. M., punomoćnicu tužene-protutužiteljice K. L. te pokojnog prednika tužene- protutužiteljice M. M..

 

II. Nalaže se tužitelju-protutuženiku Z. P. da novčanu kaznu plati u roku od 15 dana."

 

Protiv prvostupanjskog rješenja žali se tužitelj-protutuženik Z. P. (dalje u tekstu: tužitelj) pobijajući to rješenje u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. u svezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) predlažući rješenje ukinuti.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavka 2. u svezi s člankom 381. ZPP-a, ovaj sud drži kako prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a na koju bitnu povredu postupka izrijekom ukazuje žalba pa se pravilnost prvostupanjskog rješenja može ispitati.

 

Neutemeljeno žalitelj ukazuje i na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 10. i člankom 110. ZPP-a jer je pobijanim rješenjem određeno i jasno navedeno kako se tužitelj kažnjava novčanom kaznom jer je u točno određenim podnescima vrijeđao sud, tuženu protutužiteljicu D. M., punomoćnicu tužene-protutužiteljice K. L. te pokojnog prednika tužene-protutužiteljice M. M.

 

Člankom 110. ZPP-a propisano je:

"Sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda.

 

Odredbe članka 10. ovoga Zakona na odgovarajući se način primjenjuju u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka.

 

Odredbe prethodnih stavaka ovoga članka primjenjuju se u svim slučajevima kad sud izriče novčanu kaznu po odredbama ovoga Zakona, osim ako što drugo nije izričito predviđeno za pojedine slučajeve."

 

U smislu članka 10. stavka 1. ZPP-a (prije zakonske novele iz 2019. godine) sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, a sud je dužan i onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Iz stavka 2. tog članka proizlazi kako će sud kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Člankom 10. stavkom 3. ZPP-a propisano je kako se novčana kazna iz stavka 2. ovoga članka može izreći stranci i umješaču, a njihovom zastupniku ako je on odgovoran za zlouporabu prava.

 

Iz spisa predmeta proizlaze sljedeća utvrđenja prvostupanjskog suda:

- kako je predmetni postupak pokrenut tužbom tužitelja F. P. protiv tuženika M. M., koja tužba je zaprimljena kod prvostupanjskog suda dana 20. rujna 1988.,

- kako je u tijeku postupka umro raniji tužitelj F. P. te da su kao tužitelji u nastavku postupka sudjelovali njegova supruga te kćerka i sin Z. P., kao njegovi pravni slijednici, kao i da je u tijeku postupka umro i raniji tuženik M. M., a da je tužena D. M. njegova pravna slijednica,

- kako je tužitelj Z. P. prvostupanjskom sudu, pored ostalog, uputio tri podneska koji su kod suda zaprimljeni 20. listopada 2009. (list 92 spisa), 19. studenoga 2009. (list 173 spisa) i 30. rujna 2010. (list 212 spisa),

- kako je u navedenim podnescima tužitelj vrijeđao uređujućeg sudca iznoseći niz uvreda, pored ostalog nazivajući sudca "sotonistom i komunjarom", da je vrijeđao i drugu stranku u postupku, tuženu, navodeći niz uvreda, pored ostaloga i kako je "osoba s patološkim deformacijama i bolesnim odnosom prema životu, kao i svi članovi njezine obitelji",

- kako je ranijeg tuženika i prednika tužene, pokojnoga M. M., tužitelj u podnescima nazivao "nasrtljivim demonom, izopačenom mračnom varalicom, primitivcem i egoistom čiji život nema ništa zajedničko s poštenjem", kao i "osobom sotonskog opredjeljenja i nasilnog iracionalizma" i "pripadnikom doušničke strukture bivše vlasti", "demonom i bićem mraka",

- kako je tužitelj u podnescima vrijeđao i punomoćnicu tužene odvjetnicu K. L., navodeći kako ona "u predmet unosi laži s namjerom da se na njima temelji odluka suda",

- kako su citirani navodi objektivno uvrjedljivi za sudca, tuženu i za punomoćnicu tužene.

 

Dakle, polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako je u navedenim podnescima tužitelj vrijeđao sud, protivnu stranku, njezina prednika i njezinu punomoćnicu te je tužitelja, temeljem članka 110. ZPP-a, kaznio novčanom kaznom od 4.000,00 kn.

 

Navedena utvrđenja i stav prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

 

Nedvojbeno je, a što niti tužitelj izrijekom i ne osporava u žalbi, kako je u spomenutim podnescima koji su kod suda zaprimljeni 20. listopada 2009., 19. studenoga 2009. i dana 30. rujna 2010., tužitelj, pored mnoštva drugih pa i onih objektivno uvrjedljivih, iznio i citirane navode za uređujućeg sudca, za tuženu, njezina prednika i za njezinu punomoćnicu. Ti i takvi navodi imaju objektivno uvrjedljiv sadržaj, a sagledavajući ih u kontekstu drugih navoda iz predmetnih podnesaka, jasno su i upućeni s namjerom vrijeđanja pa je potpuno utemeljen zaključak prvostupanjskog suda kako su ostvareni zakonski uvjeti iz članka 110. u svezi s člankom 10. ZPP-a za kažnjavanje tužitelja. Visina novčane kazne pravilno je odmjerena, imajući u vidu prije svega sadržaj uvrjedljivih navoda i činjenicu da je tužitelj vrijeđao sud, ali i druge sudionike u postupku.

 

Dakle, prvostupanjski sud je utemeljeno zaključio kako je tužitelj u podnescima od 20. listopada 2009., 19. studenoga 2009. i 30. rujna 2010. vrijeđao sud i druge sudionike u postupku, a u pobijanom rješenju je izrijekom navedeno o kojim podnescima je riječ, dok iz obrazloženja rješenja proizlazi i kojim izjavama, odnosno kojim navodima je tužitelj vrijeđao sud i navedene sudionike.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u okolnostima kada sud kažnjava stranku novčanom kaznom zbog vrijeđanja suda, stranke ili drugoga sudionika u postupku, sukladno članku 110. ZPP-a, potrebno je izrijekom rješenja jasno i određeno navesti zbog kojih navoda se stranka kažnjava, a što je u konkretnom slučaju iz izrijeke i iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo. Stoga nije u pravu žalitelj kada navodi da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer da nije točno navedeno u čemu se sastoji, odnosno na koji način je tužitelj i kojim navodima vrijeđao sud.

 

Tužitelj, nadalje, u žalbi iznosi svoju ocjenu i svoje tumačenje pojedinih navoda, u bitnom ističući kako njegova namjera ni u jednom trenutku nije bila vrijeđati bilo koga, odnosno kako je on po struci književnik, a ne pravnik pa i da je sve napisano "u istinskom stilu književnoga izražavanja i govora" i što ima "svoju posebnu umjetničku vrijednost", odnosno kako njegov tekst valja tretirati kao svojevrsnu slobodu izražavanja koja je osebujna i neuobičajena u sudskim postupcima, a za koje dotični nije kvalificiran niti poznaje "pojmovnik pravnika". Osim toga, tužitelj u žalbi navodi i kako je pravi povod motiv njegova pisanja okolnost dugogodišnjeg trajanja predmetnog postupka pred prvostupanjskim sudom pa i da u tom smislu svakodnevno u sredstvima priopćavanja ljudi govore slične stvari, iznoseći mišljenja koja predstavljaju dopušteni način razmišljanja i izražavanja koji nikoga neposredno ne ugrožava, kao i da bi u tom smislu i svi oni koji obnašaju "neku vlast i imaju ovlasti" bili dužni trpjeti i podnositi mišljenja građana u odnosu na njihovo ponašanje.

 

Glede žalbenih navoda treba jasno istaći kako nitko ne može osporiti, a niti ovaj drugostupanjski sud na bilo koji način dovodi u pitanje tužiteljevo pravo, kao stranke u postupku, na iznošenje svojih stavova, primjedbi i kritika na rad suda i pojedinih sudaca u bilo kom smislu pa niti u pogledu kvalitete rada i ažurnosti u postupanju. Duljina vođenja predmetnog postupka doista daje strankama utemeljeno pravo na kritiku i takvo pravo izražavanja u postupku je zajamčeno odredbama ZPP-a. Također, sloboda javnog izražavanja je jedna od temeljnih vrijednost suvremenoga pravnog poretka i zajamčena Ustavom i zakonskim propisima.

 

Međutim, pravo stranke u postupku na iznošenje stavova, primjedbi i kritika na rad suda ne podrazumijeva i neograničenu slobodu izražavanja u smislu mogućnosti vrijeđanja suda i sudionika u postupku i to bez obzira koliko možebitno bili utemeljeni prigovori stranke na postupanje suda u konkretnom predmetu. Drugim riječima, svaka stranka pa i tužitelj u ovom postupku zaštitu svojih prava može zahtijevati i ostvariti u skladu s pozitivnim propisima, prije svega odredbama ZPP i odredbama Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 67/18 i 126/19), ali to pravo, ponovno se ističe, ne podrazumijeva i pravo vrijeđati sud i druge sudionike u postupku.

 

Osim toga, tužitelja ni na koji način ne opravdavaju činjenice koje se odnose na njegovo zanimanje niti mu to daje mogućnost izražavanja koja ne priliči uljuđenom ophođenju i koja je objektivno uvredljiva jer su pred sudom sve stranke i sve osobe jednake i imaju ista prava i obveze, bez obzira i na njihova zanimanja pa i bez obzira na činjenicu je li netko po struci pravnik ili ne.

 

Naposljetku, teško je razumljivo i najmanje prihvatljivo to što tužitelj svoje izraze iz predmetnih podnesaka sada u žalbi nastoji prikazati kao "osebujan stil izražavanja" navodeći i da takav govor ima svoju "posebnu umjetničku vrijednost", jer takvi žalbeni navodi, osim što su potpuno neutemeljeni, mogu jedino predstavljati i potvrdu iznijetih zaključaka, odnosno mogu upućivati na zaključak kako tužitelj i dalje ustraje u svom, posve očito, neprimjerenom izražavanju. U tom pogledu, iako to nije odlučno s obzirom na sve što je naprijed navedeno, ovaj drugostupanjski sud ne može ne primijetiti i kako je tužitelj u predmetnim podnescima iznio i veliki broj drugih sličnih navoda koji su jednako uvrjedljivi, ali ti navodi nisu predmet odlučivanja u ovom žalbenom stadiju postupka jer ih prvostupanjski sud nije posebno istakao kao razloge za donošenje predmetne odluke.

 

Iz svega navedenog proizlazi kako je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz spomenutih odredaba kada je tužitelja kaznio novčanom kaznom jer je vrijeđao sud, protivnu stranku, njezina prednika i njezinu punomoćnicu.

 

Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neutemeljenu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda te je odlučeno kao u izrijeci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Split, 29. listopada 2020.