- 1 -              III Kr 106/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 106/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđ. A. N. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevima osuđ. A. N. i osuđ. I. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 3. prosinca 2018. broj K-1064/16. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. svibnja 2019. broj Kž-359/2019-6., u sjednici održanoj 29. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se zahtjevi osuđ. A. N. i osuđ. I. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovani.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 3. prosinca 2018. broj K-1064/16. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. svibnja 2019. broj Kž-359/2019-6., A. N. i I. L. proglašeni su krivima zbog dva kaznena djela iz čl. 236. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11., te su na temelju čl. 51. KZ/11. osuđeni, i to A. N. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci, a  I. L. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđ. A. N., po branitelju P. B., odvjetniku iz S., zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 1. toč. 3. i čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08. – I.), uz navod kako je osuđeniku povrijeđeno pravo na obranu na raspravi, a presuda se temelji na nezakonitom dokazu i teško je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija), koje povrede su počinjene i u prvostupanjskom i u drugostupanjskom postupku. Predlaže donijeti presudu kojom se osuđenik oslobađa optužbe, odnosno ukinuti odluku prvostupanjskog suda i višeg suda, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

 

Osuđ. A. N. je i osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, ističući iste povrede navedene u zahtjevu podnesenom putem branitelja, a pored toga i povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. – I., s prijedlogom donijeti presudu kojom se osuđenik oslobađa optužbe, odnosno ukinuti odluku prvostupanjskog suda i višeg suda, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku, uz molbu da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

Imajući u vidu sadržaj ovih dvaju zahtjeva, oni će se razmatrati kao jedinstveni zahtjev osuđ. A. N.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je i osuđ. I. L., po branitelju V. G., odvjetniku iz S., zbog bitne "procesne povrede" iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. – I., te bitnih "procesnih povreda" iz čl. 468. st. 2. i st. 3. ZKP/08. – I., uz navod kako je osuđeniku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na obranu. Predlaže preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, te osuđenika osloboditi optužbe, odnosno ukinuti odluku prvostupanjskog suda i višeg suda, te predmet vratiti na ponovnu odluku, uz molbu da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08. – I., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom odgovoru izložilo stav da su zahtjevi neosnovani.

 

Odgovor na zahtjeve dostavljen je osuđenicima i njihovim braniteljima.

 

Zahtjevi za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani.

 

Nije u pravu osuđ. A. N. kada tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu (čl. 469. toč. 4. ZKP/08. – I.), jer je po "strožijem" zakonu osuđen zbog kaznenih djela iz čl. 236. st. 2. KZ/11., premda su mu optužnim aktom stavljena na teret kaznena djela iz čl. 224. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.). Nema dvojbe o postojanju pravnog kontinuiteta između kaznenog djela prijevare iz čl. 224. KZ/97. i kaznenog djela prijevare iz čl. 236. KZ/11. U pravomoćnoj presudi je izloženo zašto je kazneno djelo iz čl. 236. KZ/11. blaže za počinitelja od kaznenog djela iz čl. 224. KZ/97. Naime, prema odredbama KZ/11., znatna imovinska korist, odnosno znatna šteta, postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete, prelazi 60.000,00 kuna, a ne 30.000,00 kuna kao što je to bilo po KZ/97. Povećanjem iznosa vrijednosti znatne imovinske koristi, odnosno štete, novim zakonom je smanjena kriminalna zona kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela. Zato je KZ/11. blaži zakon za počinitelja, neovisno o tomu što je prema KZ/11. propisana teža kazna od one propisane prema KZ/97. Međutim, sud je prilikom odmjeravanja kazne vezan maksimumom kazne propisane prema KZ/97., a pravomoćnom presudom nije prekoračen taj raspon. Drugostupanjski sud je, odgovarajući na iste prigovore ovog osuđenika istaknute u žalbi na prvostupanjsku presudu, dao argumentaciju, koju prihvaća i ovaj sud.

 

Prema tomu, nije osnovan zahtjev osuđ. A. N. podnesen na temelju čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08. – I.

 

Nadalje, podnositelji zahtjeva upućuju se na odredbu čl. 517. ZKP/08. – I., kojom je propisano da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti zbog određenih povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, povreda odredaba kaznenog postupka koje su u tom članku taksativno navedene, te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.

 

Slijedom izloženog, prema čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08. – I., ovaj se izvanredni pravni lijek ne može podnijeti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/08. – I., koja je istaknuta u zahtjevu osuđ. A. N., niti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. – I., koja je istaknuta u zahtjevu osuđ. I. L.

 

Osuđ. A. N. podnosi zahtjev za izvanredno ispitivanje pravomoćne presude i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ali u zahtjevu ne navodi o kojoj bi se povredi počinjenoj u drugostupanjskom postupku imalo raditi, zbog kojih je dopušteno podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek (čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. – I.). Iz sadržaja zahtjeva proizlazi kako osuđenik pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, opširno osporavajući pravilnost zaključaka suda u ocjeni dokaznog materijala, što nije dopuštena osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Tvrdnjom kako je pravomoćna presuda arbitrarna, jer "... ni prvostupanjska ni drugostupanjska presuda ne sadrže razloge koji se odnose na te važne okolnosti ...", upire na povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. – I., zbog koje se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti. Međutim, ovom se osuđeniku, ipak, ističe kako je drugostupanjski sud, sukladno čl. 487. st. 1. ZKP/08. – I., ispitao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Iz sadržaja drugostupanjske odluke proizlaze odgovori na sve navode koje su osuđenik i njegov branitelj istaknuli u žalbama. Drugostupanjski sud je analizirao žalbene razloge, te jasno izložio zašto smatra da žalba optuženika nije osnovana u vezi svih istaknutih i dopuštenih žalbenih osnova. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. Pravomoćna presuda sadrži relevantne razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, pa nema govora o arbitrarnosti u postupanju. To što je drugostupanjski sud, odgovarajući na iste prigovore osuđenika iznesene u žalbi na prvostupanjsku presudu, zaključke suda prvog stupnja prihvatio pravilnim, ne predstavlja istaknutu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

Nije u pravu osuđ. A. N. niti kada tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu na raspravi, jer nije bio nazočan ni na jednoj raspravi u prvostupanjskom postupku.

 

Protivno stavu ovog osuđenika, rasprava pred prvostupanjskim sudom zakonito je provedena bez nazočnosti osuđenika, jer su bili ispunjeni uvjeti iz čl. 404. st. 5. ZKP/08. – I.

 

Naime, postupak se vodio za kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. KZ/97., za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, a osuđenik je prethodno bio ispitan pred istražnim sucem. Osuđenik se očitovao o optužbi, u nazočnosti branitelja, na raspravi na kojoj je bio izričito upozoren da se rasprava može održati bez njegove prisutnosti. U narednom razdoblju od čak dvije godine, te određenih četrnaest ročišta, unatoč svim nastojanjima prvostupanjskog suda i svim zakonskim sredstvima osiguranja prisutnosti osuđenika koja su sudu na raspolaganju, osuđenik nije bio dostupan sudu. Razvidno je kako je u nekoliko navrata bio uredno pozvan na raspravu, ali je zatražio odgodu. Njegovu nazočnost na ostalim raspravama nije bilo moguće osigurati niti tijekom izdržavanja kazne zatvora, jer je bio ili u bijegu ili na prekidu izdržavanja kazne, a na adresi stanovanja nije podizao pošiljke.

 

S obzirom na izloženo, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kako osuđenik, očito, izbjegava dolazak na raspravu i time opstruira postupak. Kako osuđenikova nazočnost na raspravi nije bila nužna, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ostvareni svi uvjeti iz čl. 404. st. 5. ZKP/08. – I.

 

Nije u pravu niti osuđ. I. L. koji u održavanju rasprave na temelju čl. 404. st. 5. ZKP/08. – I. nalazi povredu svojeg prava na pravično suđenje i prava na obranu, jer mu je bilo onemogućeno postavljanje pitanja osuđ. A. N., a time i sudjelovanje u kontradiktornom postupku.

 

Naime, razvidno je kako osuđ. A. N. u svojoj obrani, poričući počinjenje kaznenih djela, nije teretio osuđ. I. L. Dakle, obrana osuđ. A. N. nije bila u koliziji s obranom osuđ. I. L., pa nije moglo doći do povrede konfrontacijskog prava osuđ. I. L.

 

Osuđ. A. N. nije u pravu niti kada tvrdi da je došlo do povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. – I., jer se prvostupanjska presuda temelji na iskazu oštećenog Ž. J., kao nezakonitom dokazu.

 

Protivno ovim navodima, iskaz oštećenog Ž. J. pročitan je sukladno čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08. – I. Naime, prvostupanjski sud je u razdoblju dvije godine pokušavao osigurati dolazak oštećenika na raspravu. Sud je oštećeniku upućivao pozive na adrese u Republici Hrvatskoj i u Kraljevini Švedskoj, telefonski kontakt nije dao rezultata a bezuspješno je bio izdan i dovedbeni nalog.

 

Imajući u vidu izloženo, prvostupanjski sud je osnovano ocijenio kako je dolazak oštećenika pred sud očito znatno otežan, te je pravilno zaključio kako je, na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08. – I., potrebno pročitati iskaz oštećenika iz ranijeg dijela postupka.

 

Prema tomu, prvostupanjski sud je zakonito pročitao iskaz oštećenog Ž. J., na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08. – I., pri čemu okolnost da je pročitan iskaz koji je oštećenik dao pred drugim predsjednikom vijeća, ne čini samo zato njegov iskaz nezakonitim dokazom, u smislu čl. 10. st. 2. toč. 2. i 3. ZKP/08. – I.

 

U odnosu na tvrdnje osuđ. I. L., kako je  "... bilo potrebno čuti na raspravi što je ovaj svjedok imao za reći ...", treba naglasiti kako je, osim čitanja iskaza oštećenog Ž. J., danog pred istražnim sucem, pročitan njegov iskaz s rasprave 28. listopada 2014. Iz tog raspravnog zapisnika je vidljivo da je rasprava održana u nazočnosti obojice osuđenika i branitelja osuđ. A. N. (osuđ. I. L., prema vlastitoj izjavi, branitelj tada nije bio potreban). Razvidno je kako su stranke bile u mogućnosti postavljati pitanja oštećeniku, te su i sami osuđenici ostvarili to svoje pravo.

 

Stoga, niti u ovom dijelu nisu osnovani prigovori osuđ. I. L., kojima sadržajno upire na povredu konfrontacijskog prava.

 

Nadalje, neosnovani su prigovori osuđ. A. N. kako nije bilo zakonito čitati iskaz oštećenog R. D., s kojim se nije imao priliku suočiti.

 

Oštećenik R. D. ispitan je na raspravi 21. prosinca 2016., koja je, pravilno, održana sukladno čl. 404. st. 5. ZKP/08. Na toj raspravi su bili nazočni branitelji obojice osuđenika, koji su oštećeniku postavljali pitanja i davali primjedbe na njegov iskaz, ali nisu predložili izvođenje dokaza suočenjem. Pored toga, iz spisa predmeta proizlazi kako su na raspravi 28. studenog 2018. bili prisutni obojica branitelja osuđenika te osuđ. I. L. Tada je rasprava bila zaključena, a čitanjem su obnovljeni svi dokazi koji su bili izvedeni na ranije održanim raspravama. Vidljivo je da stranke nisu imale primjedbe na tijek dokaznog postupka, niti su postavljale daljnje dokazne prijedloge. Isto tako, branitelj osuđ. A. N. nije se protivio čitanju iskaza oštećenog R. D., iako sada zahtjevom problematizira zakonitost pročitanog iskaza tog oštećenika.

 

Iz ranije izloženog je razvidno da je sud poduzeo sve zakonom predviđene mjere s ciljem zaštite osuđenikovih prava. Osuđ. A. N., međutim, svojom krivnjom nije sudjelovao u svim procesnim stadijima. Zato se sada ne može pozivati na, eventualne, štetne posljedice, to tim više što je njegova obrana tijekom cijelog postupka bila osigurana putem njegova branitelja, koji je bio prisutan na svim raspravama.

 

Protivno daljnjim tvrdnjama osuđ. A. N., osuđujuća presuda, u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2), ne temelji se isključivo na iskazu oštećenog R. D.

 

Imajući u vidu kako se radilo o istom obrascu ponašanja kao u pogledu kaznenog djela iz toč. 1) pravomoćne presude, razvidno je kako je svjedočenje oštećenog R. D. prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim, dovodeći ga u vezu sa svjedočenjem Ž. J., a iskaz ovog oštećenika je prihvaćen istinitim, jer je potvrđen iskazima svjedoka I. J., F. B., T. K. i D. M.

 

Kako se, dakle, ne radi o nezakonitim dokazima, u smislu čl. 10. st. 2. toč. 2. i 3. ZKP/08., nisu osnovani niti prigovori obojice podnositelja zahtjeva o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, zajamčenih Ustavom i Konvencijom, niti je došlo do povrede prava osuđenika na obranu na raspravi, odnosno povrede konfrontacijskog prava, koju podnositelji zahtjeva ističu. U biti, ovi prigovori su činjeničnog karaktera, jer se njima osporava vjerodostojnost iskaza oštećenog Ž. J. i oštećenog R. D., o kojim prigovorima se pri odlučivanju o ovom izvanrednom pravnom lijeku, u smislu odredbe čl. 517. st. 1. ZKP/08., ne može raspravljati.

 

S obzirom na izloženo, a na temelju čl. 519. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08. – II.) u vezi s čl. 512. ZKP/08. – II., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 29. listopada 2020.