Broj: Kž 287/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog A. A. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 27. travnja 2018. godine broj Kov-13/2018-172, u sjednici održanoj 30. svibnja 2018. godine,

r i j e š i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog A. A.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola broj Kov-13/2018-172 od 27. travnja 2018. godine odbijen je prijedlog okrivljenika A. A. da se iz kaznenog predmeta izdvoje nezakoniti dokazi.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljenik A. A. po svom branitelju N. S., odvjetniku u P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Sukladno članku 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12.- Odluka Ustavnog suda, 143/12., 53/13., 145/13., 152/14 i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba okrivljenika nije osnovana.

Nije u pravu okrivljenik kada u žalbi ističe da dokazi na kojima se temelji optužnica i koji su navedeni u optužnici nisu pribavljeni u prethodnom postupku na zakonit način, jer da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti postupka s obzirom na to da okrivljeniku nije bilo omogućeno da prisustvuje nastanku tih dokaza. Naime, niti jedna odredba ZKP/08. ne propisuje obvezu državnog odvjetnika da u okviru tzv. državnoodvjetničke istrage obavještava okrivljenika ili njegovog branitelja o dokaznim radnjama koje na vlastitu inicijativu provodi i o dokazima koje na taj način pribavlja. Radi se o dokazima koje je državni odvjetnik pribavio u svrhu utvrđivanja postojanja osnovane sumnje da je počinjeno određeno kazneno djelo, dostatnim za donošenje rješenja o provođenju istrage, a potom i za donošenje odluke hoće li se podignuti optužnica ili će se kazneni postupak obustaviti. Tek u stadiju rasprave pred prvostupanjskim sudom, ako do nje dođe, okrivljeniku će biti omogućeno ostvarivanje konfrontacijskog prava uz poštivanje načela pravičnog suđenja i jednakosti oružja. Dakle, ovakvim postupanjem državnog odvjetnika u stadiju prethodnog postupka okrivljeniku nije povrijeđeno konfrontacijsko načelo, a kako to pogrešno ističe žalitelj u svojoj žalbi.

Također nisu osnovani žalbeni navodi kako okrivljeniku nije bilo omogućeno da prisustvuje pretrazi vozila koje je koristio i stana u kojem je živio te da je pretraga vozila provedena nezakonito budući da istoj nisu prisustvovali svjedoci pretrage.

Naime, izvršenim uvidom u zapisnik o pretrazi doma i drugih prostora od 21.12.2017. godine (list 81-83) i zapisnik o pretrazi pokretne stvari i bankovnog sefa od 21.12.2017. godine (list 85-87), a kada su od strane djelatnika redarstvenih vlasti obavljene ove pretrage, proizlazi kako je okrivljenik, u obje ove pretrage, osobno prisustvovao navedenim dokaznim radnjama, pretrage su obavljene na temelju naloga suca istrage Županijskog suda u Puli broj Kir-T-298/17 od 20.12.2017. godine (list 44), prije pretrage su okrivljeniku, uz nalog, predane i pisane pouke o pravima, a iz samog sadržaja zapisnika nesporno je utvrđeno kako je u oba navrata isti bio upozoren da ima pravo na branitelja te se u oba navrata tog prava izričito odrekao, a što je potvrdio i svojim potpisima u navedenim zapisnicima.

Dakle, nedvosmisleno proizlazi da je okrivljenik u oba navrata osobno prisustvovao ovim pretragama, a iste su provedene na zakonit i valjan način sukladno odredbama članka 252.-256. ZKP/08. (pretraga doma i drugih prostora) i članka 259. ZKP/08. (pretraga prijevoznog sredstva). Pri tome valja napomenuti kako, sukladno odredbi članka 259. ZKP/08., kod pretrage prijevoznog sredstva nije propisana obveza sudjelovanja dvaju svjedoka pretrage, a kako je to izričito propisano i predviđeno člankom 254. stavkom 2. ZKP/08. kada se obavlja pretraga doma i drugih prostora.

Isto tako nije osnovana tvrdnja žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na obranu zbog toga što mu odmah nakon uhićenja nije bio postavljen branitelj po službenoj dužnosti te da su zbog toga dokazi koji su u toj fazi pribavljeni nezakoniti, pri čemu žalitelj ne precizira o kojim dokazima se radi, ali očigledno misli na ranije navedene pretrage, jer su jedino te dvije dokazne radnje provedene prije nego li je okrivljeniku u ovom kaznenom predmetu bio postavljen branitelj po službenoj dužnosti. Naime, iz izvješća o uhićenju i dovođenju (list 75-77) proizlazi kako je okrivljenik bio uhićen i lišen slobode 21. 12. 2017. godine u 07,05 sati, a već 22. 12. 2017. godine predsjednik Županijskog suda u Puli mu je postavio branitelja po službenoj dužnosti. Dakle, branitelj mu je bio postavljen već prije prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom, koje je provedeno dana 22. 12. 2017. godine, a na kojem ispitivanju je postavljeni branitelj i prisustvovao, odnosno prije donošenja rješenja o provođenju istrage, a koje postupanje je suglasno odredbi članka 66. stavka 1. točke 2. ZKP/08. koja propisuje da okrivljenik mora imati branitelja kada se vodi postupak zbog kaznenog djela iz nadležnosti županijskog suda i to tek od prvog ispitivanja ili donošenja rješenja o provođenju istrage, a ne od trenutka njegovog uhićenja, kako to neosnovano u žalbi tvrdi žalitelj, a zbog čega su i svi dokazi koji su do tada bili pribavljeni valjani i zakoniti, pa tako i ove dvije pretrage koje su provedene prije postavljanja branitelja po službenoj dužnosti.

Također nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se u postupku ne mogu koristiti podaci koji su proizašli iz pretrage mobitela, jer da mobitel koji je nađen prilikom pretrage nije njegov te da ne postoji poseban nalog za snimanje podataka iz mobitela. U odnosu na ovakve tvrdnje žalitelja valja napomenuti kako iz sadržaja zapisnika o pretrazi doma i drugih prostora (stranica 3.) proizlazi kako je prilikom pretrage okrivljenik dragovoljno predao svoj mobitel crne boje, marke „L.“, dakle ne radi se o mobitelu koji bi pripadao nekoj drugoj osobi, već o mobitelu koji je do tada koristio okrivljenik. Isto tako u spisu se nalazi i nalog suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-t-742/17 od 11. 12. 2017. godine, kojim je temeljem članka 339.a stavka 1., 2. i 3. ZKP/08. naložena provjera uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta za mobilni telefon čiji je vlasnik i korisnik okrivljenik za vremensko razdoblje od 11.12.2016. godine - 11.12.2017. godine (list 526-527) te je upravo na temelju tog naloga i sačinjena analitička obavijest PU Zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Odjela kriminalističke tehnike od 18.12.2017. godine (list 20-35). Dakle, i u odnosu na ove pribavljene podatke ocjena je ovog drugostupanjskog suda da se radi o dokazima koji su pribavljeni na zakonit i valjan način, temeljem obrazloženog naloga suca istrage.

Što se tiče tvrdnji žalitelja da se okrivljenik ne može prisiliti na dokaznu radnju uzimanja otisaka, jer da isti ima zakonsko pravo odbiti davanje otisaka te da vezano za tu radnju nije postojao nalog ovlaštenog suda, ocjena je ovog suda da su i navedene tvrdnje neosnovane.

Naime, pitanje uzimanja otisaka prstiju i drugih dijelova tijela regulirano je odredbom članka 307. ZKP/08., a u stavku 2. navedenog članka izričito je propisano da se otisci mogu uzimati i bez privole osobe, ako postoji vjerojatnost da je ista mogla doći u dodir s pojedinim predmetima, a što drugim riječima znači da se i od okrivljenika, i bez njegove privole i pristanka, mogu uzeti potrebni nesporni otisci radi kasnije usporedbe s pronađenim spornim otiscima i za takvu dokaznu radnju uzimanja otisaka nije potrebna njegova suglasnost i pristanak. Iako je točna tvrdnja žalitelja da ne postoji nalog suda za izuzimanje otisaka od okrivljenika valja napomenuti kako u stadiju istrage, sukladno članku 219. stavku 2. ZKP/08., takav nalog ne izdaje sud već državni odvjetnik koji provodi istragu, a što je u ovom kaznenom predmetu i učinjeno. Naime, nadležni državni odvjetnik je svojim nalogom broj K-DO-41/17 od 01.02.2018. godine (list 426) naložio uzimanje otisaka prstiju i dlanova od okrivljenika, a provođenje te dokazne radnje povjerio je policijskom istražitelju PU Istarske, iz čega se može zaključiti kako je i ova dokazna radnja provedena na valjan i zakonom propisani način.

Nije u pravu žalitelj kada navodi da je pobijano rješenje nejasno te da se zbog toga ne može ispitati jer se u izreci ne navodi na koje dokaze se odluka odnosi. Pri tome valja imati u vidu činjenicu da su na sjednici optužnog vijeća u cijelosti ponovljeni prijedlozi za izdvajanje nezakonitih dokaza, kako je to predloženo i obrazloženo u dostavljenom pisanom odgovoru na optužnicu, a gdje je predloženo da se iz spisa izdvoje svi dokazi na kojima se temelji optužnica i koji su navedeni u optužnici, isti u prijedlogu niti na sjednici nisu bili posebno specificirani, a dodatno su elaborirani i obrazloženi samo razlozi za izdvajanje dokaza koji su nastali nakon uhićenja okrivljenika pa do postavljanja branitelja po službenoj dužnosti, analitička kartica s podacima s mobitela te dokazi koji su nastali uzimanjem otisaka prstiju od okrivljenika. Iako se u izreci pobijanog rješenja ne precizira o kojim dokazima se radi, odnosno u pogledu kojih dokaza je optužno vijeće odlučivalo, očigledno je da se ova odluka odnosi na sve dokaze na kojima se temelji optužnica te koji se navode u optužnici, a kako je i glasio prijedlog okrivljenika. To je vidljivo i iz samog obrazloženja pobijanog rješenja, a gdje su još dodatno elaborirani razlozi koji se odnose na dokaze koje je u svom prijedlogu žalitelj posebno apostrofirao i naglasio, a o čemu je i prvostupanjski sud dao jasne i precizne razloge koji su i za ovaj drugostupanjski sud također prihvatljivi i uvjerljivi. Stoga ne stoji tvrdnja žalitelja da je pobijano rješenje nejasno te da se ne može ispitati jer je, ne samo iz prijedloga okrivljenika za izdvajanje nezakonitih dokaza, već i iz same odluke optužnog vijeća sasvim jasno vidljivo na koje dokaze se pobijana odluka odnosi.

Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitim dokazima niti je pobijano rješenje nejasno, a kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

Naime, da bi se sukladno članku 10. stavku 1. ZKP/08. radilo o nezakonitim dokazima mora se raditi o takvim dokazima za koje je utvrđeno da su pribavljeni na nezakonit način i na kojima se zbog toga ne može temeljiti sudska odluka. U stavku 2. citirane odredbe taksativno je navedeno da su nezakoniti dokazi oni koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisane zabrane mučenja, okrutnog ili nečovječnog postupanja (točka 1.), povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane,prava na ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog života (točka 2.), povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni Zakonom o kaznenom postupku (točka 3.), te oni za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza (točka 4.), a što u ovoj konkretnoj situaciji nije slučaj, jer niti jedan dokaz čije se izdvajanje iz spisa predmeta tražilo na sjednici optužnog vijeća nije pribavljen na naprijed opisani način niti je proistekao iz nekog nezakonitog dokaza.

Slijedom navedenog žalba okrivljenika nije osnovana, a kako je pri ispitivanju pobijanog rješenja po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 4. ZKP/08., utvrđeno da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon, trebalo je žalbu okrivljenika, na temelju članka 494. stavka 3. točka 2. ZKP/08., odbiti kao neosnovanu.

Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 30. svibnja 2018. godine