Poslovni broj Gž-2769/2020-2

 

Poslovni broj Gž-2769/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Darka Lupi kao predsjednika vijeća, dr. sc. Vlade Skorupa kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Larise Crnković, kao člana vijeća, u pravnoj tužiteljice: V. D. iz R., zastupane po punomoćnici V. T., odvjetnici iz R., protiv 1. tuženika: O. C. d.o.o. u stečaju, Č., zastupano po punomoćniku N. F., odvjetniku iz R. i 2. A. D., L., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3169/2017 od 6. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3169/2017 od 6. ožujka 2020.

 

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja tužiteljica je odbijena sa zahtjevom da se proglasi nedopuštenom ovrha na pokretnim stvarima i to minirovokopač JCB 801,5 N: 1022379, čekić HID, Montambert BRP 30-N 100350, žlica mm 600 te aluminijske rampe BC88/6, posl. broj Ovr-2672/08 od 11 svibnja 2009. godine, kao i sa zahtjevom kojim od tuženika potražuje nadoknadu troškova parničnog postupka.

 

Tužiteljici je naloženo da tuženiku O. C. d.o.o. u stečaju, nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.430,00 kn.

 

Protiv te presude žalbu pravovremeno podnosi tužiteljica, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. tč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. –Odluka USRH i 70/19., u nastavku: ZPP).

 

U žalbi se ističe da je žaliteljica savjesni stjecatelj prava vlasništva, pokretne stvari, minirovokopača i opreme u pogledu koje se vodi ovaj spor i da je sud prvog stupnja propustio uzeti uz obzir da je zadužnica, kao ovršna isprava temeljem koje je pokrenut postupak ovrhe, iz kojeg je i proizašao ovaj spor, djelomično proglašena ništavom i da je prodajom nekretnina jamca E. D. vjerovnik namiren u svojoj tražbini.

 

Predlaže da se presuda suda prvog stupnja preinači na način da se njezin tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

 

Tuženik nije dao svoj osvrt na te žalbene navode.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud utvrđuje da je pod poslovnim br. Ovr-2672/08 pokrenut ovršni postupak nad ovršenikom A. D. i da su predmetom ovrhe u tom postupku pokretne stvari: mini rovokopač JCB 801,5 N: 1022379, čekić HID, Montabert BRP 30-N 100350, žlica mm 600 te aluminijske rampe oznake BC88/6, povodom prijedloga za ovrhu O. C. d.o.o Č., s time da je tužiteljica, kao treća osoba u tom ovršnom  postupku, podnijela prigovor treće osobe, tvrdeći da ima pravo koje sprječava ovrhu nad tim stvarima, zbog čega je, u tom ovršnom postupku, upućena na parnicu radi utvrđenja da je u navedenom predmetu ovrha nedopuštena, jer je njezin sin, A. D. tu opremu, zajedno s mini rovokopačem, darovao njoj Ugovorom o darovanju od 7. travnja 2008. godine.

 

Zatim, sud prvog stupnja utvrđuje da je Ugovor o darovanju sklopljen između A. D. kao darovatelja i njegove majke V. D. kao daroprimca, na način da je tim ugovorom darovatelj daroprimateljici daruje sljedeće stvari: teretni automobil Mitsubishi Canter, broj šasije ... reg broj ..., željezni podupirač 400 komada, H skela 600 m2, miješalica od 280 litra komada 1, miješalica od 380 litara komada 1, bušilica marke Macita komada 2, brusilica marke Fitachi komada 1, brusilica marke Iskra kom 1, brusilice komada 2, brusilice marke Bosch manje komada 3, rovokopač ICB mini komada 1 s pripadajućom opremom i to dvije korpe, čekić i dvije rampe. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika 7. travnja 2008. godine.

 

Iz daljnjeg slijeda činjeničnih i pravnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tuženik A. D. imao otvoren obrt A. i da je kupio predmetni stroj, a kupovina da je dogovorena između njega, njegova oca te gospodina O. i jednog djelatnika po imenu L.. Prilikom kupnje stroja dogovorena je cijena od 27.000,00 €, ali on nije platio taj iznos već je dogovoreno da će se cijena isplaćivati prema dinamici ugovorenih poslova. Stroj je bio kod A. oko godinu dana prije nego su ga odveli radnici tužitelja. Vlasništvo stroja je prenio na majku da bi izbjegao plaćanje poreza, jer je obrt zapao u financijske teškoće. Imao je dugove prema zdravstvenom, mirovinskom i socijalnom osiguranju pa je strahovao od prisilne naplate dugovanog poreza. Zbog toga, da bi izbjegao plaćanje poreza i ostalih davanja, stroj i dio imovine prepisao je na majku. U trenutku sklapanja ugovora o darovanju majka tuženika, žaliteljica, je bila domaćica i nije sudjelovala u bilo kojim poslovima obrta te nije imala neku imovinu na svoje ime. S tužiteljicom, svojom majkom sklopio je Darovni ugovor 7. travnja 2008. kako bi izbjegao plaćanje poreza, jer je radi poslovanja svojeg obrta uzeo kredit u "švicarcima" i obrt je bio opterećen velikim dugovima.

 

Polazeći od normativnog sadržaja odredbe čl. 114. st. 1. i čl. 116. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.. 153/09. i 143/12. - u nastavku teksta: ZV), prema kojem se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drugačije, no bude li stvar predana stjecatelju u samostalni posjed tako da ostane u neposrednom posjedu predavatelja, time izvršeni prijenos vlasništva neće djelovati na prava koja bi treći stjecali na toj stvari ako oni u trenutku stjecanja nisu znali niti su mogli znati da je vlasništvo preneseno drugome, sud prvog stupnja zaključuje da nije došlo do predaje stroja i opreme tužiteljici, kao stjecatelju, u samostalni posjed jer su ostali u neposrednom posjedu tuženika A. kao predavatelja, zbog čega na taj način izvršeni prijenos vlasništva ne djeluje na prava trećih – u ovom slučaju ovrhovoditelja O. C. d.o.o. u stečaju, jer on u trenutku stjecanja nije znao niti je mogao znati da je vlasništvo preneseno drugome.  

 

Iz toga za prvostupanjski sud proizlazi utvrđenje da je tužiteljica, nakon zaključenja Ugovora o darovanju, dozvolila sinu A. korištenje stroja i opreme na radilištu na T. te da je u konkretnom slučaju došlo do predaje stvari stjecatelju u samostalan posjed tako da stvar ostane u neposrednom posjedu predavatelja, zbog čega ona nema pravo koje bi sprečavalo provedbu navedene ovrhe.

 

U skladu s uputom ovog suda drugog stupnja, poslovni broj Gž-3633/2015 od 18. studenog 2015., prvostupanjski sud utvrđuje da je rješenjem ukinuta presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno da se Ugovor o darovanju zaključen 7. travnja 2008. između tuženika A. D. i V. D. proglašava bez učinka prema O. C. d.o.o. Č. u opsegu u kojem je potrebno za ispunjenje potraživanja vjerovnika O. C. d.o.o. Č. prema A. D., tako da je naloženo A. D. i V. D. da dopuste O. C. d.o.o. da svoje potraživanje, koje postoji osnovom obične zadužnice, u iznosu od 227.225,00 kn i kamata na taj iznos, namiri prodajom tih pokretnina (rovokopača JCB mini kom.1. s pripadajućom opremom i to dvije korpe, čekić i dvije rampe) i predmet je vraćen na ponovno suđenje te je rješenjem od 3. svibnja 2016. utvrđen prekid do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi kod Trgovačkog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-1068/2009 ili dok sud ne utvrdi da ne postoje razlozi za prekid postupka.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5273/2016 od 22. siječnja 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1068/2009-4 od 18. studenog 2009. kojom je prvostupanjski sud utvrdio djelomično ništetnom običnu zadužnicu koju su 10. travnja 2006. potpisali A. D. i E. D. i O. C. d.o.o. u stečaju Č. i to samo u dijelu koji se odnosi na to da su tužitelji dužni tuženiku na ime zakašnjenja platiti i dodatni iznos od 1,75% mjesečno koji se obračunava na glavnicu od 227.225,00 kn za štetu koju tuženik kao vjerovnik trpi zbog zakašnjenja, kao razliku do pune naknade štete, koji iznos počinje teći od dana dospijeća računa do dana efektivne isplate te da samo u tom dijelu zadužnica ne proizvodi pravni učinak.

 

Time, polazeći od čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona ("Ovršnog zakona" 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08., u nastavku: OZ) kojim je propisano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom, sud prvog stupnja zaključuje da tužbeni zahtjev tužiteljice treba cijeniti sukladno odredbi čl. 51. st. 3. OZ-a, kojom je propisano da se tužbu kojom se pokreće parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu te da je u postupku utvrđivanja nedopustivosti ovrhe sud vezan tim pretpostavkama.

 

U konačnici, zaključak je prvostupanjskog suda da žaliteljica nema pravo koje bi sprečavalo provedbu navedene ovrhe.

 

Odlučujući u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći istovremeno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u svezi čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. , 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, prema stajalištu ovog suda cjelokupna kronologija dokaznog postupka ukazuje na to da je prvostupanjski sud naveo opravdane razloge koji se u cijelosti prihvaćaju, odnosno da je pravilno utvrdio sve relevantne i odlučne činjenice te na njih primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, pri čemu nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz navedenog čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti one na koje žaliteljica upiru u žalbi.

 

Pravna kvalifikacija spornog pravnog odnosa, iz kojeg proizlazi silogistički zaključak suda prvog stupnja, polazi od normativnog sadržaja odredbi o utvrđivanju postojanja takvih prava koja sprječavaju ovrhu ovrhovoditelja s ciljem da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

 

U ovom sporu pokrenutom tzv. izlučnom tužbom, u smislu odredaba čl. 56. st. 1. u vezi čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona, sporno je pravno pitanje, ima li tužiteljica na pokretninama koje su predmet ovrhe takvo pravo koje takav ovršni postupak čini nedopuštenim.

 

Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je sin tužiteljice, A. D., nakon dospijeća tražbine po osnovi zadužnice od 10 travnja 2006., na iznos od 227.225,00 kn, kao ovršne isprave, 7. travnja 2008. s majkom, V. D., zaključio darovni ugovor, predmet kojeg su bile one iste pokretnine, u pogledu kojih je O. C. d.o.o. Č. kao vjerovnik i ovrhoditelj, pokrenuo ovršni postupak. Zapravo, Ugovorom o darovanju, svojoj majci darovao građevinski stroj i onu istu opremu koja ujedno predstavlja predmet ovrhe koju je O. C. d.o.o. Č., kao vjerovnik, pokrenuo protiv A. D.. Kada je riječ o tom Ugovoru, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio pretpostavke bitne prema odredbama čl. 114. st. 1. i čl. 116. ZV-a.

 

U tom smislu, vlasništvo se može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, s time da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije no bude li stvar predana stjecatelju u samostalni posjed tako da ostanu u neposrednom posjedu otuđivatelja, time izvršeni prijenos vlasništva neće djelovati na prava koja bi treći stjecali na toj stvari ako oni u trenutku svojega stjecanja nisu znali niti su morali znati da je vlasništvo preneseno drugomu. Dakle, sud prvog stupnja razriješio je dvojbu je li treća osoba, ovrhovoditelj O. C. d.o.o. mogao znati da je došlo do predaje predmeta ovrhe u posjed ili nije.

 

Time tužiteljica kao treća osoba nema izlučno pravo koje može spriječiti provedbu postupka ovrhe niti ona predmetnim eksicsornim prigovorom, zapravo tužbom, može u ovom postupku s uspjehom tražiti da se ovrha proglasi nedopuštenom. Ovdje valja voditi računa o tome da se ovrha na pokretninama određuje i provodi na pokretnim stvarima ovršenika u njegovom neposrednom posjedu, pri čemu sve te pokretnine nužno i ne moraju biti vlasništvo ovršenika.

 

Naime, normativni sadržaj odredbe čl. 131. OZ-a, propisuje da su predmet pljenidbe, odnosno popisa, pokretnine koje se nalaze u posjedu ovršenika, odnosno da se smatra da ovršeniku pripadaju pokretnine koje se nalaze na ili u njegovoj nekretnini, u stanu u kojemu stanuje odnosno u poslovnoj prostoriji koju je zakupio.

 

Sve prethodno navedeno, polazeći od pravila iz članka 116. do 118. ZV-a kojima je uređeno stjecanje prava vlasništva na pokretninama, kao i onih i čl. 131. OZ-a, prema kojima se smatra da pripadaju ovršeniku sve pokretnine koje se nalaze u njegovom posjedu ili prostoru na kojem obavlja posao, upućuje na zaključak da žaliteljica bez pravne osnove traži da se eksicsornim prigovorom (tužbom) ovrha proglasi nedopuštenom na pokretninama koje su predmetom pokrenutog ovršnog postupka.

 

Zbog toga nisu na zakonu osnovane žalbene tvrdnje o tome da za ovrhovoditelja O. C. d.o.o. u stečaju, nije od značaja je li predmet ovrhe, a ujedno i darovnog ugovora, ostao u posjedu otuđivatelja, tuženika A., tako da je on nastavio obavljati poslove s njima, na način da ovrhovoditelj nije mogao niti morao znati je li uopće došlo do prijenosa vlasništva na treću osobu.

 

Osim toga, sud prvog stupnja razmotrio je pravni doseg učinaka zaštite putem paulijanske tužbe, kroz činjenična i pravna utvrđenja iz postupka koji se o tome vodio pred Trgovačkom sudom u Rijeci.

 

Time, niti prema stajalištu ovog suda drugog stupnja to što je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5273/2016 od 22. siječnja 2019. potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Rijeci na način da je zadužnica, kao ovršna isprava iz ovršnog postupka, utvrđena ništetnim tek u dijelu koji se odnosi na visinu kamate, nema takav značaj da sama po sebi tužbeni zahtjev tužiteljice čini osnovanim.

 

Jednako tako sud prvog stupnja pravilno je cijenio i to što postupak, kojeg je O. C. d.o.o. u stečaju pokrenuo protiv A. i V. Đ.,  radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji nije pravomoćno okončan do zaključenja parnice u ovoj pravnoj stvari.

 

Na taj način prvostupanjski sud pravilno je odlučio o tome postoje li svi oni razlozi koje je žaliteljica je istaknula u žalbi tijekom ovršnog postupka, zbog kojih je bila upućena na parnicu.

 

Žalba se ne nalazi osnovanom niti u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima postupka, jer je o njima, pravilnom primjeno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, vodeći računa o uspjehu tuženika O. C. d.o.o. u stečaju u ovom sporu, sud prvog stupnja pravilno odlučio.

 

Zbog toga što ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužiteljice trebalo odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci, 29. listopada 2020

 

Predsjednik vijeća

 

Darko Lupi, v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nevena Prpić