1                     Poslovni broj: 18 UsImio-327/20-4

 

Poslovni broj: 18 Uslmio-327/20-4

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1.

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke N. B., u upravnom sporu tužitelja A. L., K. ..., M., B. i H.,

protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Mihanovićeva 3., radi invalidske mirovine, dana 28. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika,  Klasa: UP/II 141-02/20-03/01057028491, Urbroj: 341-99-06/2-20-1979 od 16. lipnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 141-02/20-03/01057028491, Urbroj: 341-99-06/2-20-1979 od 16. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena  protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO), P. s. u S., Klasa: UP/I-141-02/19-03/01057028491, Urbroj: 341-18-06/2-19-30983 od 22. siječnja 2020., a kojim rješenjem je tužitelju, rođenom ….., pripadniku borbenog sektora H. v. o., odbijen zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

              Tužitelj u pravodobno podnesenoj tužbi ovome sudu pobija citirano rješenje tuženika, koje je priložio uz tužbu, u bitnome navodeći da je tim rješenjem odbijena njegova žalba kao neosnovana te potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev temeljem nalaza i mišljenja vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom od 20. prosinca 2020. a koje da je nepravilno i nepravedno te nije u skladu sa činjeničnim stanjem. Ističe naime da je nejasno na temelju čega je vještak donio mišljenje kojim da unatoč teškim povredama i psihofizičkim traumama te posljedicama ranjavanja iz vatrenog oružja osobito uzimajući u obzir da su iz priložene medicinske dokumentacije te uvjerenja o okolnostima stradavanja jasno vidljive sve okolnosti i posljedice predmetnog ranjavanja. Osim toga da je jasno vidljivo da je ranjavanje nastalo u svojstvu pripadnika borbenog sektora HVO-a izvršavajući borbene zadaće. Tužitelj smatra da su navedena rješenja te nalazi i mišljenja doneseni proizvoljno i nepravedno te da ne odgovaraju stvarnom stanju obzirom da je njegovo zdravlje i sposobnost za obavljanje radnih zadataka uvelike narušeno zbog posljedica nastalih ranjavanjem na prvoj crti obrane, izvršavajući borbene zadatke te da je nesporno da je u svojstvu RVI HVO-a po osnovi ranjavanja temeljem članka 141. i 142. stavka 1. i 2.  Glave IX. ZHBDR-a-HVO osoba kojoj pripada pravo na umirovljenje. Stoga tužitelj traži da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak radi pravičnog i pravilnog vještačenja njegove radne sposobnosti.

Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje tuženika doneseno u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, poziva se na odredbu članka 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 121/2017 – dalje ZHBDR) te u bitnome navodi kronologiju predmetnog upravnog postupka ističući da su tijela stručnog vještačenja u oba stupnja suglasna da kod tužitelja ne postoji invalidnost na temelju ranjavanja te da stoga nije bilo zakonske osnove da mu se prizna  pravo na invalidsku mirovinu. Slijedom navedenog tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije. 

Tužitelj se nije očitovao na dostavljeni mu tuženikov odgovor na tužbu.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 - dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa tuženog tijela razvidno je da je predmetni upravni postupak za priznavanje prava na invalidsku mirovinu pokrenut po zahtjevu tužitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, dana 09. svibnja 2019., prema članku 142. ZHBDR-a.

Odredbom članka 142. stavkom 1. ZHBDR  propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

              Stavkom 2. istog članka je propisano da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine.

Stavkom 3., istog članka, propisano je da se pravo iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ostvaruje pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

Odredbom članka 39. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019 - dalje ZOMO) propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Stavkom 2. istog članka je propisano da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. Stavkom 3. istog članka je propisano da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Stavkom 4. istog članka je propisano da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti.

Iz sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno, a što među strankama nije sporno,  da je tužitelj rođen 01. studenog 1959., da je hrvatski državljanin,  da je bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (dalje HVO) u razdoblju od 20. rujna 1991. do 20. siječnja 1996., da je na vojnoj dužnosti dana 22. kolovoza 1993. ranjen, povrijeđen i obolio u mjestu K. B., kao pripadnik VP …., izvršavajući zapovijedi na prvoj crti bojišnice - ranjen krhotinama granate po tijelu te zadobio povrede glave, leđa i donjih ekstremiteta, da mu je pravomoćnim rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, S., broj ….. od 26. srpnja 2018.  priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja te da mu prava priznata tim rješenjem pripadaju od 26. srpnja 2018.

Nadalje je razvidno da prema nalazu i mišljenju vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (dalje ZOSI), P. u. u S., evidencijski broj vještačenja …. od 22. prosinca 2019. kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer još nisu nastale promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti.

S obzirom na navedeno prvostupanjskom rješenjem od 22. siječnja 2020. zahtjev tužitelja je odbijen.

Tužitelj je na navedeno prvostupanjsko rješenje izjavio žalbu povodom koje je temeljem odredbe člana 133. stavak 3. ZOMO, pribavljen nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka Z., Središnjeg  ureda, evidencijski broj vještačenja …. od 09. lipnja 2020. Iz ovog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj bio pripadnik borbenog sektora Oružanih snaga HVO u razdoblju od 2. rujna 1991. do 20. siječnja 1996., da je prema Uvjerenju o pripadnosti postrojbi i okolnostima stradavanja federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata ranjen 22. kolovoza 1993 krhotinama granate po tijelu, povreda glave, leđa, donjih ekstremiteta pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane u mjestu K. B., kao pripadnik VP…, da mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X. grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, da je radio u „S..“ M. na poslovima varenja, brušenja, siječe, farbanja, montaže, tokarenja, utovara i istovara, da je prema priloženoj medicinskoj i ostaloj dokumentaciji kao pripadnik HVO dana 22. kolovoza 1993. po ranjavanju pregledan u G. kod ortopeda kada se bilježi stanje nakon blast injury uz eksplozivne ozljede lijeve potkoljenice, glavobolja i gluhoća, da je u daljnjem tijeku kontroliran po ortopedu radi zaostalih tegoba sa strane kralježnice i lijevog nožnog zgloba i to prosječno svaka dva mjeseca, da je provodio liječenje i po nadležnom fizijatru, da je istovremeno pregledan i od neuropsihijatra zbog ozljede glave koji indicira neuroradiološku obradu, da CT mozga od 18. veljače 1995. pokazuje difuzna kontuzijska žarišta, da kontrolni pregled od 12. svibnja 2006. pokazuje malatičke promjene mozga  frontalno sa atrofijom kore mozga, da T LS kralježnice u nivou L4S1 pokazuje dorzomedijalni prolaps diska i stenozu spinalnog kanala, da MSCT LS kralježnice od 10. srpnja 2009. pokazuje u nivou L4L5 dorzolateralni prolaps diska uz suženje spinalnog kanala, da se u nivou L5S1dorzolateralni prolaps diska uz suženje spinalnog kanala, da se u nivou L5S1 vidi paramedijalna proturzija diska uz afekciju oba korijenska živca. Nadalje da se u komorbiditetu bilježe psihičke tegobe u okviru akutne reakcije na stres radi kojih se povremeno javlja psihijatru, da psihologijska obrada od 10. rujna 2012. pokazuje na intelektualnom planu funkcioniranje u skladu sa dobi i obrazovnim statusom, da je kognitivno funkcioniranje očuvano dok da se na planu ličnosti bilježi dominacija neurotskih manifestacija koje nisu izražene u mjeri koja ometa opće funkcioniranje, da se od somatskih tegoba nakon ranjavanja bilježe diskretne ožiljne promjene na glavi te desnoj ruci i nozi, površne naravi a koji da nisu doveli do morfoloških niti funkcionalnih ispada, da su pokreti u zglobovima u okviru fizioloških vrijednosti uz urednu muskulaturu te da se u komorbiditetu liječi zbog KOPB i hipertenzivne kardiomiopatije. Zaključno se navodi da vijeće viših vještaka ocjenu vijeća vještaka od 20. prosinca 2019. smatra pravilnom navodeći da tegobe nakon ranjavanja ne uvjetuju smanjenje radne sposobnosti dok da ostala bolesna stanja nisu obuhvaćena člankom 142. ZHBDR-a.

Tuženik je obzirom na sva prednja utvrđenja te cijeneći činjenicu da su tijela stručnog vještačenja u oba stupnja suglasna da kod tužitelja ne postoji invalidnost po osnovi ranjavanja, rješenjem od  16. lipnja 2020., pozivajući se na odredbe članka 39. ZOMO te 142. ZHBDR odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

Tužitelj navedeno rješenje tuženika osporava u bitnome iskazujući svoje nezadovoljstvo  na nalaz i mišljenje vještaka.

U odnosu na tužbene navode je za reći, a što je i gore navedeno, da nije sporno da je tužitelj ranjen, povrijeđen i obolio izvršavajući zapovijedi na prvoj crti bojišnice - ranjen krhotinama granate po tijelu te zadobio povrede glave, leđa i donjih ekstremiteta te da mu je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja, a koje činjenice je, vijeće viših vještaka imalo u vidu kao i svu medicinsku i drugu dokumentaciju koja prileži spisu tuženog tijela a na kojoj i temelji svoj nalaz i mišljenje, što iz obrazloženja istog jasno proizlazi.  Stoga nisu osnovane tvrdnje tužitelja da je nejasno na temelju čega je nalaz i mišljenje donesen te da je proizvoljan. Tužitelj za svoje tvrdnje da nalaz i mišljenje nije u skladu sa činjeničnim stanjem nije dostavio niti predložio izvođenje dokaza kojima bi ocjenu nadležnih tijela vještačenja doveo u sumnju (npr. vještačenje po sudskom vještaku u ovom upravnom sporu).

Uzevši u obzir sve izloženo ovaj sud nema razloga ne pokloniti vjeru nalazima i mišljenjima  stručnih tijela vještačenja u prvom i drugom stupnju obzirom da su ista suglasna u ocjeni da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer još nisu nastale promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti, da su nalazi i mišljenja utemeljeni na medicinskoj i drugoj dokumentaciji koja prileži spisu tuženog tijela, da su izrađena su sukladno pravilima medicinske struke te u dostatnoj mjeri obrazložena, te su stoga, po ocjeni ovoga suda, služila kao valjana osnova za donošenja pobijanih rješenja. Tužitelj, kako je već gore navedeno, nije dostavio niti predložio izvođenje dokaza koji bi doveli u sumnju nalaz i mišljenja stručnih  tijela vještačenja u upravnom postupku.

Polazeći od prednjih utvrđenja te citiranih članka 142. ZHBDR te članka 39. ZOMO,  tuženik je, po ocjeni ovoga suda, pobijanim rješenjem od 16. lipnja 2020. pravilno odbio žalbu tužitelja izjavljenu na prvostupanjsko rješenje 22. siječnja 2020.

U svemu izloženom, osporavano rješenje tuženika je zakonito, u predmetnom upravnom postupku nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis, dok tužbeni prigovori nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

Stoga je, a obzirom da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 28. listopada 2020.

 

                                                                                                                                            S U D A C

 

                                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (u tri primjerka), putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.