- 1 -              Rev-x 590/2012-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 590/2012-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja P. D. i drugotužiteljice D. D., oboje iz Bosne i Hercegovine, B. N., koje zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., protiv prvotuženika K. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica V. R., odvjetnica u Z., i drugotuženika I. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica V. Š. O., odvjetnica u Z., radi iseljenja, te u pravnoj stvari protutužitelja K. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica V. R., odvjetnica u Z., protiv prvotuženika P. D. i drugotuženice D. D., oboje iz Bosne i Hercegovine, B. N., koje zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., radi isplate, te u pravnoj stvari protutužitelja I. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica V. Š. O., odvjetnica u Z., protiv prvotuženika P. D. i drugotuženice D. D., oboje iz Bosne i Hercegovine, B. N., koje zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., i trećetuženika K. S. protiv prvotuženika P. D. i drugotuženice D. D., oboje iz Bosne i Hercegovine, B. N., koje zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja P. D. i D. D. protiv presude Županijskog suda Zagrebu broj Gž-1289/10-4 od 13. rujna 2011., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-1470/00 od 22. rujna 2009., u sjednici održanoj 28. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja P. D. i D. D. podnesena protiv dijela presude Županijskog suda Zagrebu broj Gž-1289/10-4 od 13. rujna 2011. pod točkom I. izreke kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-1470/00 od 22. rujna 2009. u odnosu na prvotuženika K. S.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja P. D. i D. D. podnesena protiv dijela presude Županijskog suda Zagrebu broj Gž-1289/10-4 od 13. rujna 2011. pod točkom I. izreke kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-1470/00 od 22. rujna 2009. u odnosu na drugotuženika I. S. i sudi:

 

Ukida se presuda Županijskog suda Zagrebu broj Gž-1289/10-4 od 13. rujna 2011. pod točkom I. izreke kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-1470/00 od 22. rujna 2009. u odnosu na drugotuženika I. S., kao i odluka o troškovima postupka u odnosu na tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. I-tuženik K. S. i II-tuženik I. S. su dužni I-tužitelju P. D. i II-tužiteljici D. D. predati u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu u Z., ..., kuća sagrađena na kčbr.3093/41 k.o. K., kuća broj ..., dvije zgrade, u površini od 122,00 m2, i dvorište u površini od 343,00 m2, slobodnu od stvari i osoba, kao i nadoknaditi im trošak parničnog postupak u iznosu od 23.038,92 kune, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se P. D. i D. D. kao protutuženicima da K. S. iz Z., ... kao protutužitelju, isplate iznos od 5.112,91 EUR (prije 10.000,00 DEM), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom i to na iznos od 3.579,04 EUR (prije 7.000,00 DEM) tekućom od 5.8.1991.g. pa do isplate, po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju, za valutu DEM na iznos od 7.000,00 DEM do 28.2.2002.g., a potom na iznos od 3.579,04 eura od 1.3.2002.g. do 31.12.2007.g. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devize štedne uloga građana po viđenju za valutu EUR, a od 1.1.2008.g. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a na iznos od 1.533,87 EUR (prije 3.000,00 DEM) tekućom od 23.1.1992.g. pa do isplate, po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju, za valutu DEM na iznos od 3.000,00 DEM do 28.2.2002.g., a potom na iznos od 1.533,87 EUR od 1.3.2002.g. do 31.12.2007.g. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devize štedne uloga građana po viđenju za valutu EUR, a od 1.1.2008.g. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a sve to isplativo u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Z. b. d.d. u mjestu ispunjenja, koji vrijedi na dan isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se preostali dio protutužbenog zahtjeva K. S. u iznosu od 1.533,09 EUR.

 

IV. Nalaže se I-tuženiku K. S. da tužiteljima P. D. i D. D., nadoknadi parnični trošak uzrokovan njegovim protutužbenim zahtjevom, u iznosu od 230,00 kuna.

 

V. Odbija se protutužbeni zahtjev I. S. kao protutužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je I. S. iz Z., ... vlasnik kuće u Z., I... koja je sagrađena na dijelu kčbr.3093/1 k.o. K. (što odgovara novoformiranoj kčbr.3093/41 od 367,00 m2-dv. i 98,00 m2 – kć), što su tužitelji P. D. i D. D., te I-tuženik K. S. dužni priznati i trpjeti da se temeljem ove presude ova nekretnina uknjiži u zemljišnim knjigama kao isključivo vlasništvo protutužitelja I. S. u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1470/00 od 22. rujna 2009. godine u točki I izreke i sudi:

 

Odbijaju se I.tužitelj P. D. i II.tužiteljica D. D. s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

I.tuženik K. S. i II.tuženik I. S. dužni su I.tužitelji P. D. i II.tužiteljici D. D. predati u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine u Z., ..., kuća sagrađena na kčbr. 3093/41 k.o. K., kuća broj ..., dvije zgrade, u površini od 122,00 m2 i dvorište u površini od 343,00 m2, slobodnu od osoba i stvari kao i naknaditi im parnični trošak sve u roku od 15 dana.

 

II Djelomično se odbija žalba I.tuženika-protutužitelja K. S. kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III i IV izreke.

 

III Nalaže se I.tužitelju P. D. i II.tužiteljici D. D. da I.tuženiku K. S. naknade parnični trošak u iznosu od 37.500,00 kn a II.tužitelju I. S. u iznosu od 18.450,00 kn u roku od 15 dana.

 

IV Nalaže se I.tužitelju P. D. i II.tužiteljici D. D. da II.tuženiku I. S. naknade trošak sastava žalbe u iznosu od 7.687,00 kn u roku od 15 dana."

 

Protiv dijela drugostupanjske presude pod stavkom I. izreke reviziju su podnijeli tužitelji P. D. i D. D. (dalje: tužitelji) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predložili su Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i po potrebi i prvostupanjsku presudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Drugostupanjska presuda je, sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11– dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da su 5. kolovoza 1991. tužitelji i prvotuženik sklopili kupoprodajni ugovor kojim su tužitelji, kao prodavatelji, protutuženiku, kao kupcu, prodali nekretninu u Z., pobliže opisanu u izreci prvostupanjske presude, koja je u vrijeme prodaje u naravi predstavljala objekt s garažom površine  98,00 m2 i dvorište površine 367 m2 i nije bila upisana u zemljišne knjige;

 

- da su tužitelji sporni objekt sagradili na zemljištu u društvenom vlasništvu, da za izgradnju objekta nisu imali dozvolu, da su sa gradnjom započeli 1973., a objekt izgradili 1985. te da  predmetnu nekretninu nisu uspjeli legalizirati, već je prvotužitelj P. D. bio upisan kao posjednik u katastru,

 

- da je prvotuženik, nakon stupanja u posjed sporne nekretnine, uz postojeću kuću s garažom nadogradio još jednu garažu te time povećao površinu objekta na 122 m2, a smanjio površinu zemljišta na 343m2;

 

- da su tužitelji i prvotuženik kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 5. kolovoza 1991. ugovorili kupoprodajnu cijenu u iznosu 30.000,00 DEM te da će kupac, odnosno prvotuženik, odmah useliti u kupljenu nekretninu;

 

- da je istoga dana kad je sklopljen kupoprodajni ugovor prvotuženik tužiteljima isplatio 10.000,00 DEM, kao kaparu i obvezao se da će ostatak kupoprodajne cijene u iznosu 20.000,00 DEM tužiteljima isplatiti do 1. svibnja 1992., te da će u slučaju ako ne bude u stanju ostatak isplatiti u ugovorenom roku prvotuženik 1. svibnja 1992. iseliti iz kuće i izgubiti pravo na povrat kapare u iznosu 10.000,00 DEM, s time da navedeni rok može varirati 15 dana;

 

- da će plaćanje poreza na promet nekretnine snositi kupac, time da je u kupoprodajnu cijenu uračunata i telefonska linija;

 

- da je 23. siječnja 1992. prvotuženik tužiteljima isplatio daljnji iznos 3.000,00 DEM po osnovi kupoprodajne cijene, a da ostatak kupoprodajne cijene u iznosu 17.000,00 DEM prvotuženik tužiteljima nije isplatio do ugovorenog roka 1. svibnja 1992. niti naknadno;

 

- da je prvotuženik kupoprodajnim ugovorom ovjerenim 28. lipnja 1994. prodao predmetnu nekretninu drugotuženiku I. S., nakon čega je 26. srpnja 1994. plaćen porez na promet nekretnina te da je drugotuženik u posjedu sporne nekretnine od 1994.;

 

- da je sporna nekretnina sada upisana u katastru kao L. p., odvojak 1, kuća ..., dvije zgrade površine 122 m2 i dvorište površine 343,00 m2 kč.br. 3093/41,

 

- da je kč. br. 3093/41 identična zk. č. br. 3093/1 te da je zk. č. upisana u zk. ul. br. 1. k.o. K. kao gradilište, na kojoj je uknjiženo društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist Općine R., prvostupanjski sud je zaključio da su tužitelji aktivno legitimirani za podnošenje tužbe u ovom postupku.

 

Nadalje, imajući u vidu sadržaj ugovora o kupoprodaji iz kojeg proizlazi da su tužitelji i prvotuženik ugovorili da će ostatak kupoprodajne cijene kupac uplatiti do 1. svibnja 1992. te da će prvotuženik iseliti taj dan ako ne bude mogao isplatiti ostatak kupoprodajne cijene, prvostupanjski sud je zaključio da je ispunjenje obveze, odnosno isplata ostatka kupoprodajne cijene, bitan sastojak sklopljenog ugovora o kupoprodaji, pa kako prvotuženik tužiteljima nije obvezu isplatio u ugovorenom, fiksnom roku, da je, sukladno odredbi čl. 125. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) ugovor raskinut po samom zakonu, slijedom čega su ugovorne strane, dužne postupiti sukladno odredbi čl. 132. ZOO. Budući da su tužitelji prvotuženiku predali u posjed spornu nekretninu na temelju ugovora koji je raskinut prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za predaju sporne nekretnine u posjed u odnosu na prvotuženika K. S.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za predaju sporne nekretnine u posjed u odnosu na drugotuženika I. S. pozivom na odredbu čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09) ocijenivši da je u vrijeme kada je prvotuženik prodao spornu nekretninu drugotuženiku raniji kupoprodajni ugovor (sklopljen između tužitelja i prvotuženika) već bio raskinut zbog čega prvotuženik na drugotuženika nije mogao prenijeti više prava nego što ih sam ima te da drugotuženik u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora s prvotuženikom nije bio savjestan kao kupac jer mu je moralo biti poznato da prvotuženik tužiteljima nije isplatio u cijelosti kupoprodajnu cijenu.

 

S obzirom da je utvrdio da je iznos 10.000,00 DEM, koji je prvotuženik tužiteljima dao kao kaparu, da je za neizvršenje kupoprodajnog ugovora sklopljenog 5. kolovoza 1991. odgovoran prvotuženik koji je dao kaparu, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 80. st. 1. ZOO zaključio da tužitelji imaju pravo zadržati primljenu kaparu, ali je ocijenio da je kapara pretjerano velika sukladno čl. 80. st. 4. ZOO, te da je primjerena kapara u iznosu od 3.000,00 DEM, pa je prihvatio protutužbeni zahtjev prvotuženika K. S. i tužiteljima naložio da mu isplate iznos 5.112,91 EUR (prije 10.000,00 DEM) s pripadajućom zateznom kamatom, kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude.

 

Prvostupanjski sud je odbio protutužbeni zahtjev drugotuženika I. S. za utvrđenje prava vlasništva sporne nekretnine kao neosnovan ocijenivši da drugotuženik nije mogao steći pravo vlasništva na spornoj nekretnini niti temeljem pravnog posla, niti temeljem dosjelosti s obzirom da njegov prednik, prvotuženik u ovom postupku, u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora nije bio vlasnik prodane nekretnine.

 

Odlučujući povodom žalbi stranaka, drugostupanjski sud je, preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke i kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženici predaju u posjed spornu nekretninu. Tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika K. S. drugostupanjski sud je odbio s obrazloženjem da među strankama nije prijeporno da prvotuženik nije u posjedu sporne nekretnine od 1994. kada ju je prodao drugotuženiku i predao mu nekretninu u posjed, zbog čega je ocijenio da se zahtjev za povrat stvari ne može prihvatiti u odnosu na prvotuženika koji i prije podnošenja tužbe nije bio posjednik sporne nekretnine. Nadalje, drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev za predaju sporne nekretnine u posjed tužiteljima u odnosu na drugotuženika s obrazloženjem da se kupac, kojemu je na temelju valjanog pravog posla nekretnina predana, iako nije stekao vlasništvo jer nije izvršen upis u zemljišne knjige može s uspjehom usprotiviti zahtjevu vlasnika za povratom prodane stvari. Pritom drugostupanjski sud zaključuje da u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora između prvotuženika i drugotuženika, kćer drugotuženika, koja je kao njegov opunomoćenik sklapala kupoprodajni ugovor u drugotuženikovo ime nije imala niti nije mogla imati saznanja da je ranije kupoprodajni ugovor sklopljen između tužitelja i prvotuženika raskinut po samom zakonu zbog čega je po ocjeni drugostupanjskog suda drugotuženik pošten i savjestan kupac.

 

U revizijskom postupku sporna je pravilnost i zakonitost drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za predaju u posjed sporne nekretnine.

 

Revidenti u reviziji ističu da drugostupanjski sud u obrazloženju drugostupanjske presude nije naveo razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva i na temelju kojih je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu te kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za predaju u posjed, čime zapravo opisno ističu da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Tvrde da je obrazloženje drugostupanjske presude proturječno samo sebi, kao i odlučnim činjenicama koje su utvrđene izvođenjem dokaza pred prvostupanjskim sudom. Također navode da se iz obrazloženja drugostupanjske presude ne vidi, da je upitno i nejasno kome je taj sud poklonio vjeru (i zašto) donoseći presudu u revizijom pobijanom dijelu.

 

Prema ocjeni vijeća revidenti neosnovano navode da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP u odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika K. S. jer su u drugostupanjskoj presudi u tom dijelu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva pa je ovaj sud mogao ispitati pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude u tom dijelu.

 

Nadalje, na utvrđeno činjenično stanje iz kojeg nesporno proizlazi da prvotuženik K. S. nije u posjedu sporne nekretnine od 1994. kada je spornu nekretninu prodao drugotuženiku i predao mu nekretninu u posjed, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za predaju sporne nekretnine u posjed tužiteljima jer nekretnina više nije u posjedu prvotuženika, koji je posjed nekretnine izgubio još 1994. tj., 6 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, zbog čega bi tužitelji u odnosu na prvotuženika mogli samo potraživati naknadu štete sukladno odredbi čl. 132. st. 1. ZOO, a što tužbenim zahtjevom ne traže.

 

Slijedom navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu kojom je preinačena prvostupanjska presuda i kao neosnovan u odnosu na prvotuženika odbijen tužbeni zahtjev za predaju sporne nekretnine u posjed tužiteljima pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Međutim, tužitelji u reviziji osnovano ističu da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za predaju sporne nekretnine u posjed u odnosu na drugotuženika. To stoga jer su navodi drugostupanjskog suda o odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika, koji su izneseni u obrazloženju revizijom pobijane drugostupanjske presude, proturječni odlučnim činjenicama utvrđenim izvedenim dokazima.

 

Prema ocjeni ovoga suda revidenti u reviziji osnovano navode da drugostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo razloge zbog kojih je zaključio da je u vrijeme stjecanja sporne nekretnine drugotuženik bio pošten i savjestan kupac. Osim toga, obrazloženje drugostupanjske presude je proturječno u pogledu odlučne činjenice je li kćer drugotuženika J. L. prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora u ime drugotuženika koji ju je opunomoćio za sklapanje kupoprodajnog ugovora, imala saznanja o tome da je u vrijeme sklapanja tog ugovora između prvotuženika i drugotuženika bio raskinut raniji kupoprodajni ugovor sklopljen između prvotuženika i tužitelja. Naime, drugostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je J. L. imala uvid u ugovor zaključen između tužitelja i prvotuženika, ali zaključuje da nije znala da drugotuženik nije tužiteljima isplatio kupoprodajnu cijenu. Takav zaključak drugostupanjskog suda proturječan je iskazu tužitelja iz kojeg proizlazi da je kćer drugotuženika bila udana u susjedstvo sporne kuće, da je poznavala tužitelje i da joj je bio poznat predmetni slučaj (list 110 spisa), kao i iskazu saslušanog svjedoka F. D., koji je iskazao da je on sam J. L. rekao da prvotuženik treba riješiti konačnu isplatu tužiteljima, a iz spisa proizlazi da drugotuženik iskaz tog svjedoka nije osporavao.

 

Budući da se zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP revizijom pobijana drugostupanjska presuda ne može ispitati u dijelu kojim je u odnosu na drugotuženika kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za predaju sporne nekretnine u posjed tužiteljima jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu u tom dijelu, kao i odluku o troškovima postupka u odnosu na tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom te donijeti novu i zakonitu odluku.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 28. listopada 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v.r.