Broj: Kž 231/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. L. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. veljače 2018. broj K-58/17, u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim I opt. L. M. i XI opt. P. B. da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama i to I opt. L. M. iz čl. 190. st. 3. u vezi čl. 52. KZ/11, a XI opt. P. B. iz čl. 190. st. 2. KZ/11, pa je I opt. L. M. na temelju čl. 190. st. 3. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, te mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od kazne zatvora na koju je osuđen izvršava jedna godina i dva mjeseca, a dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće se izvršiti ukoliko I opt. u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo. U izrečenu kaznu I opt. L. M. uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. listopada 2016. do 9. kolovoza 2017., te od 23. rujna 2017. do 9. veljače 2018., na način da se jedan dan istražnog zatvora izjednačava sa jednim danom kazne zatvora.

Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđeno je da novčani iznos od 1.500,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je I opt. L. M. ostvario kaznenim djelom iz čl. 190. st. 3. KZ/11, a navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske, pa je optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.500,00 kn u korist državnog proračuna RH u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Istom presudom XI opt. P. B. je na temelju čl. 190. st. 2. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, te mu je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 kazna zamijenjena radom za opće dobro, na način da se 1 dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, u koju kaznu mu je po čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. listopada 2016. do 25. studenog 2016., na način da se jedan dan istražnog zatvora izjednačava sa jednim danom kazne zatvora.

Na temelju čl. 55. st. 4. i 5. KZ/11 odlučeno je da se rad za opće dobro izvršava samo uz pristanak osuđenika, pa nakon što nadležnom tijelu za probaciju osuđenik da pristanak, to tijelo će odredit rok za izvršenje koji ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro.

Na temelju čl. 55. st. 6. i 7. KZ/11 odlučeno je da ako se osuđenik u roku od osam dana od dana kada je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, o tome će se obavijestiti nadležnog suca izvršenja, a ako osuđenik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će donijeti odluku o izvršenju izrečene kazne zatvora u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

Na temelju čl. 40. st. 2. i čl. 42. KZ/11 XI opt. P. B. izrečena je i sporedna novčana kazna u iznosu od 30 dnevnih iznosa visine 100,00 kn, dakle ukupno 3.000,00 kn, koju je optuženik dužan platiti u državni proračun RH u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude.

Na temelju čl. 43. KZ/11 je odlučeno da ako novčana kazna neće biti u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom, naplatit će se prisilno putem ovlaštene institucije, a ako se ne može ni prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni iznos zamijeni s dva sata rada. Ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora.

Na temelju čl. 190. st. 8. ZKP/08 od I opt. L. M. oduzeto je 1,34 grama konoplje tipa droge marihuana, 46 tableta koje kao djelatni sastojak sadrže MDMA, te digitalna vaga, a od XI opt. P. B. 145 komada tableta koje kao djelatni sastojak sadrže MDMA i tri vrećice s ukupno 45 grama konoplje tipa droge marihuane, a što će se po pravomoćnosti presude uništiti.

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08, I opt. L. M. i XI opt. P. B. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka, odnosno paušalnu svotu svakom u iznosu od po 1.000,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženicima izreknu strože kazne zatvora.

Na žalbu je XI opt. P. B. po braniteljici T. V. Đ., odvjetnici iz Z., podnio odgovor, uz prijedlog da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik općenito ističe da je sud prvog stupnja precijenio utvrđene olakotne okolnosti na strani oba optuženika, a podcijenio otegotne, te da u konkretnom slučaju nije bilo zakonskih uvjeta za ublažavanje kazne niti prema I opt. L. M., a niti prema XI opt. P. B., slijedom čega nadalje smatra da izrečene kazne nisu odgovarajuće stvarnoj težini počinjenih kaznenih djela i ne ostvaruju svrhu kažnjavanja, u čemu, međutim, nije u pravu.

Naime, ispitujući odluku o kazni, u odnosu na oba optuženika, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud, prije svega, pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 47. KZ/11 bile odlučne za proces individualizacije kazne optuženicima, a potom ih je i ispravno vrednovao. Pritom je u pobijanoj presudi osnovano kao olakotno I opt. L. M. utvrdio njegovo okolnosno i potpuno priznanje kaznenog djela kojim je jasno iskazao svijest o pogubnosti vlastitog ponašanja, iskreno žaljenje i kajanje zbog počinjenog djela, okolnost da se radi o osobi mlade životne dobi koja je odrastala u disfunkcionalnoj obitelji, korektno držanje pred sudom i dosadašnju neosuđivanost, dok mu je otegotnim cijenjen broj radnji, iako ta brojnost ne predstavlja obilježje samog djela. S druge strane, XI opt. P. B. sud je isto tako osnovano kao olakotno utvrdio potpuno priznanje kaznenog djela kojim je pridonio bržem utvrđivanju činjeničnog stanja, iskreno žaljenje i kajanje, mladu životnu dob, dosadašnju neosuđivanost i okolnost da je uredno zaposlen, dok mu otegotnih okolnosti nije našao.

Stoga, suprotno žalbi državnog odvjetnika, uzimajući u obzir tako utvrđene olakotne okolnosti kod oba optuženika, a pritom prije svega činjenicu da su optuženici u potpunosti i okolnosno priznali počinjena kaznena djela i jasno iskazali svijest o pogibeljnosti vlastitog ponašanja, uz daljnju bitnu okolnost koja se izražava u tome da je to optuženicima zapravo prvi sukob sa zakonom, sud prvog stupnja je ispravno u odnosu na oba optuženika primijenio odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 48. i čl. 49. KZ/11. U tom smislu je I opt. L. M. za kazneno djelo iz čl. 190. st. 3. KZ/11 pravilno i osnovano izrekao kaznu zatvora u trajanju dvije godine i osam mjeseci, te mu potom izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način kako je to opisano u izreci, pri čemu olakotne okolnosti u konkretnom slučaju ni u čemu nisu precijenjene, niti je brojnost radnji kao otegotna okolnost podcijenjena. Isto tako, sud prvog stupnja je ispravno XI opt. P. B. za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11 izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, a potom navedenu kaznu zamijenio radom za opće dobro na način kako je to navedeno u izreci, opravdano smatrajući da u konkretnom slučaju nije nužno izricanje bezuvjetne kazne zatvora, ali mu je uz to izrekao i novčanu kaznu kao sporednu, pri čemu prema ocjeni ovog suda drugog stupnja utvrđene olakotne okolnosti kod tog optuženika, protivno žalbenim prigovorima nisu precijenjene, dok otegotne okolnosti kod ovog optuženika sud nije ni utvrdio.

Tako izrečene kazne I opt. L. M. i XI opt. P. B. u svemu su primjerene jačanju povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatne su stupnju krivnje svakog od optuženika, pogibeljnosti njihovih djela, te podobne za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

Kako navodi podnesene žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 5. lipnja 2018.