1                                                                            Broj: Jž-1427/2019

 

                                    

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. E. S., zbog prekršaja iz čl. 42. st. 1. toč.1. Zakona o nadzoru državne granice (NN 83/13 i 27/16), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Umagu-Umago od 14. svibnja 2019., broj:  40. Pp J-97/2019-38, u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. E. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okr. E. S. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Pazinu, Stalna služba u Umagu-Umago od 14. svibnja 2019., broj:  40. Pp J-97/2019-38, proglašen je krivim okr. E. S. da je, na način činjenično opisan u toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 42. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice, za koji mu je, za svaki pojedini prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu 2.000,00 kuna te uz primjenu čl. 39. st. 1. toč. 2. Prekršajnog zakona, ukupna novčana kazna u iznosu od 4.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja 2/3 izrečene ukupne novčane kazne, te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 kuna.

 

              Protiv te presude, okr. E. S. pravodobno je po branitelju I. S., odvjetniku u P. podnio žalbu naznačujući da se žali zbog svih žalbenih osnova dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog povrede materijalnog prekršajnog prava okrivljenik ističe da prekršaji za koje se tereti u toč. 1-2 izreke presudu nisu prekršaji iz čl. 42. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice, jer radnje opisane u toč. 1. izreke presude „….da je s ribarskim plovilom, oznaka R Slovenije, u određeni navedeni datum na točno određenoj poziciji koja se nalazi na crti razgraničenja, uplovio u teritorijalno more Republike Hrvatske, te nastavio obavljati gospodarski ribolov pridnenom mrežom kočom…“ te „…bez namjere da obavi graničnu kontrolu, dakle on kao zapovjednik plovila ribarice nije prije odlaska u inozemstvo i prelaženja granične crte državne grani na moru obavio graničnu kontrolu…“, a koje radnje da ne predstavljaju prekršaj iz čl. 42. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice

 

Međutim, nije u pravu okrivljenik kada ističe povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. st. 1. toč. 1. Prekršajnog zakona.

 

Žalbeni navodi kojima se ističe povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava izneseni su paušalno obzirom da okrivljenik niti u jednom trenutku ne navodi koja bitna obilježja djela koja su okrivljeniku stavljena na teret nedostaju, a zbog kojih nedostataka opisana djela u toč. 1. i 2. izreke presude ne bi bila djela iz čl. 41. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice.

 

Naime, odredbom čl. 42. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice, propisano je;

„Kaznom zatvora do 30 dana ili novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 kuna do 10.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba, ako:

1. Prijeđe ili pokuša prijeći državnu granicu izvan graničnog prijelaza ili preko

graničnog prijelaza izvan radnom vremena graničnog prijelaza.“.

 

Iz izreke pobijane presude proizlazi da je okr. E. S. proglašen krivim u toč. 1. izreke, da je „…4. prosinca 2017.g. u 08,49 sati, na poziciji 45 32 38 N i 13 30 46“ E, koja se nalazi na crti razgraničenja, uplovio u teritorijalno more Republike Hrvatske plovilom oznake xxx …“ te u toč. 2. izreke, da je „…4. prosinca 2017.g. u 11,11 sati, na poziciji 45 32 13 N i 13  31 06 E, koja se nalazi na crti razgraničenja, uplovio u teritorijalno more Republike Hrvatske plovilom oznake xxx…“, dok se dio u kojem se navodi „…bez namjere da obavi graničnu kontrolu, odnosi skupno na činjenični opis toč. 1. i 2. izreke presude, a iz čega je potpuno jasno da je okrivljenik svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret jer je jasno da je inkriminirane prilike plovilom oznake xxx na označenim pozicijama koje se nalaze na crti razgraničenja, uplovio u teritorijalno more Republike Hrvatske, a time i prešao državnu granicu bez prethodno obavljene granične kontrole, a čime je ostvario bitna obilježja prekršaja koji su mu stavljeni na teret.

Stoga, žalba okrivljenika zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, okrivljenik ističe da je izreka presude proturječna sama sebi jer osim što opisane radnje nisu radnje iz čl. 42. st. 1. toč. 1. Zakona o nadzoru državne granice, da je u činjeničnom opisu navedeno da je plovilo uplovilo u teritorijalno more RH pa da je to u suprotnosti sa navodima iz zakonskog opisa djela da prije odlaska u inozemstvo nije obavio graničnu kontrolu.

 

Međutim, nije u pravu okrivljenik kada ističe opisanu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, jer se radnjama koje se okrivljeniku stavljaju na teret, koje su opisane u činjeničnom opisu (a koje su i obrazložene u okviru žalbene osnove povrede materijalnog prekršajnog prava), ostvaruju sva bitna obilježja prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim u u toč. 1. i 2. izreke pobijane presude te opisane radnje predstavljaju ispunjenje zakonskog opisa koji je naveden u izreci pobijane presude.

 

Obzirom da je zakonski opis djela podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja te obzirom da su, u konkretnom slučaju sve odlučne činjenice od kojih ovisi ostvarenje bitnih obilježja prekršaja koji su okrivljeniku stavljeni na teret, navedene jasno i bez proturječja i iste predstavljaju ispunjenje zakonskog opisa koji je naveden u izreci, ne postoji proturječje između činjeničnog i zakonskog opisa prekršaja, a što neosnovano ističe okrivljenik u žalbenim navodima.

 

Nadalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, okrivljenik ističe da je izreka presude proturječna razlozima presude obzirom da se u izreci navodi namjera za nečinjenje dok je u obrazloženju naveden svjesni nehaj kao oblik krivnje.

 

Međutim, pogrešno okrivljenik dovodi u vezu namjeru za nečinjenje kao način počinjenja prekršaja i svjesni nehaj kao oblik krivnje. Naime, prvostupanjski sud je obrazlagao svjesni nehaj kao oblik krivnje s kojim je okrivljenik postupao, dok dio u činjeničnom opisu „…bez namjere da obavi graničnu kontrolu…“ ne predstavlja opis oblika krivnje već je time opisan način počinjenja djela. Stoga nije, ostvarena niti bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona.

 

Stoga, žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik u bitnom ističe da sve i ako se plovilo našlo na pozicijama navedenim u presudi, da nije ušao u teritorijalno more Republike Hrvatske, a ako je i prešao graničnu crtu da postoje okolnosti koje ispričavaju krivnju jer između Republike Hrvatske i Republike Slovenije od osamostaljenja obje države nikada nije zaključen sporazum kojim bi bila definirana crta razgraničenja u akvatoriju Piranskog zaljeva ili Savudrijske vale, a Ministarstvo unutarnjih poslova uspostavilo je nadzor državne granice u Piranskom zaljevu sukladno crti razgraničenja utvrđenoj arbitražnoj presudi pa s obzirom na sve okolnosti, da nije imao nikakvog razloga smatrati da se plovilo nalazi u protupravnim radnjama. Osim toga, ističe se da u postupku ni na koji način nije utvrđeno kojim aktom je RH ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju, radi čega se nije niti moglo zaključiti da se pozicije plovila navedene u presudi nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

 

Međutim, suprotno tim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

Prvenstveno se ističe da su sve žalbene tvrdnje bile predmet raspravaljanja i pred prvostupanjskim sudom, koji je izvršio potpunu i pravilnu ocjenu i analizu izvedenih dokaza, kako samih za sebe tako i u međusobnoj svezi, za koje je dao valjane i argumentirane razloge.

 

S tim u vezi, ističe se, a u odnosu na žalbene tvrdnje kojima se osporava počinjenje prekršaja odnosno postojanje jasne granične crte između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, da je pravilno prvostupanjski sud u odnosu na to pitanje u dokaznom postupku pročitao Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije kojom je u toč. 4. propisano; „Polazeći od stanja na dan 25. lipnja 1991. godine i činjenice da su i Republika Hrvatska i Republika Slovenija stranke ugovornice Međunarodne konvenicje UN o pravu mora iz 1982. godine, prilikom utvrđivanja granične crte na moru između teritorijalnih mora dviju država, hrvatski predstavnici (Vlada, Državna komisija za granice) dužni su zastupati stajališta u skladu s odredbama članka 2. spomenute Konvencije, dakle zauzimati se da granična crta na moru u Piranskom zaljevu bude utvrđena po kriteriju akvidistance (jednake udaljenosti od obale), sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi obalne države su se dužne uzdržavati bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru u zaljevu“.

 

Dakle, iz citirane toč. 4. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije, jasno proizlazi na koji način je određena granična crta između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, radi čega su žalbeni navodi okrivljenika koji se odnose na nepravilno utvrđivanje granične crte neosnovani.

 

Isto tako, u odnosu na žalbene navode kojima okrivljenik ističe da nije znao da se nalazi u teritorijalnom moru te ako se nalazio da postoje okolnosti koje isključuju krivnje, ističe se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio, a što je i obrazložio na str. 7 pobijane presude, da je okrivljenik kao nositelj ribarskog obrta, dakle kao profesionalni ribar morao i mogao biti svjestan problematike i različitog pravnog stajališta između Republike Hrvatske i Republike Slovenije te mogućnosti da prelaskom preko središnje – granične crte može počiniti prekršaj, radi čega žalbeni navodi okrivljenika da postoje okolnosti koje isključuju protupravno postupanje okrivljenika nisu osnovani.

 

Nadalje, iz iskaza svjedoka – pomorskih policajaca I. Š. i V. T. jasno i bez ikakve dvojbe proizlazi da su radarskim i vizualnim osmatranjem utvrdili da se plovilo - ribarica imena „D.“ reg.br. xxx, nositelja obrta za gospodarski ribolov E. S., nalazila u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a čime je i nesporno utvrđen identitet počinitelja kao i ostvarenje svih bitnih obilježja djela prekršaja koji su okrivljeniku stavljeni na teret.

 

U žalbi zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni okrivljenik ističe da je potrebno novčanu kaznu izreći samo za jedno produljeno djelo prekršaja te traži da se u tom dijelu presuda preinači na način da se izrekne blaža kazna odnosno kazna za jedan prekršaj.

 

Međutim, pravilno prvostupanjski sud prilikom izricanja novčane kazne nije primijenio odredbe o jednom produljenom prekršaju, a što je i obrazložio na str. 7 obrazloženja pobijane presude te je pravilno okrivljeniku za svaki pojedini prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 kuna, koja predstavlja novčanu kaznu izrečenu u minimalno propisanom iznosu.

 

Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te da njihova procjena nije potrebna.

Imajući na umu da u konkretnom slučaju ne postoje posebno izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne, ocjena je i Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je novčana kazna u visini 2.000,00 kuna, za svaki pojedini prekršaj, odnosno ukupna novčana kazna u iznosu od 4.000,00 kuna, primjerena te da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka te po ocjeni ovog, plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je dužan uzdržavati.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 28. listopada 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Puli-Pola u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.