- 1 -

                                  Broj: Jž-1103/2019

 

 

                                          

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog B. H., zbog prekršaja iz članka 225. stavka 3. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 130/11, 74/13, 69/17, 46/18), odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Trilj, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Splitu, broj: 11. Pp J-1098/2019 od 12. travnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2020.,

     p r e s u d i o  j e

 

I Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Trilj, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se za prekršaj iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima, za koji je okrivljeni B. H. tom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa, a uz primjenu čl. 33. st. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18., dalje u tekstu: PZ)  izriče novčana kazna u iznosu od 50.000,00 (pedeset tisuća) kuna, u koju se na temelju čl. 40. PZ-a uračunava oduzimanje slobode okrivljenika od 12. travnja 2019. u 2,30 sati do istog dana u 16,30 sati, kao 300,00 (tristo) kuna novčane kazne, tako da okrivljeniku preostaje 49.700,00 (četrdesetdevettisućasedamsto) kuna novčane kazne, koju kaznu je dužan platiti odmah, a ukoliko odmah plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cijelini.

II U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Trilj te u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljeni B. H. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je okrivljeniku temeljem istog propisa, izrečena novčana kazna, u iznosu od po 5.000,00 kuna za svakog potpomognutog državljanina treće zemlje, odnosno, ukupno novčana kazna u iznosu od 20.000,00 kn, u koju kaznu mu je uračunato oduzimanje slobode kao 300,00 kuna pa mu je ostalo za platiti 19.700,00 kuna, time da ukoliko okrivljenik odmah plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini te je odlučeno da je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 900,00 kuna.

 

Istom presudom je odlučeno da se okrivljeniku vraćaju privremeno oduzeti predmeti: dva mobitela, osobno vozilo marke Volkswagen Passat, broj šasije xxxxx s pripadajućim ključem novčanice u apoenima: 500 EUR x 3 serijska broja xxxxx, xxxx, xxxx, 100 EUR x 1 serijska broja: xxxxx, 50 EUR serijskih brojeva: xxxxx, xxxx, xxxx, xxxx, xxxx, xxxx i xxxx.

 

Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu u kojoj uvodno navodi da se žali zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama i odluci o vraćanju predmeta – osobnog vozila. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud neosnovano prilikom izricanja novčane kazne okrivljeniku, primijenio odredbe o ublažavanju novčane kazne iako za to nisu ostvareni zakonski uvjeti, odnosno, u postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika zbog čega bi se istome ublažila novčana kazna na 5.000,00 kn za svakog od četvero potpomognutih stranaca te predlaže da se okrivljeniku izrekne novčana kazna u iznosu od 23.000,00 kn za svakog potpomognutog stranca uz kumulativno i kaznu zatvora kako je to i propisano odredbom čl. 225. st. 3. Zakona o strancima te oduzimanje predmeta kao sredstvo izvršenja propisano st. 5. iste odredbe. Dalje u žalbi navodi i da je očito okrivljenikovo imovinsko stanje dobro jer boravi u Mostaru u Bosni i Hercegovini gdje planira otvoriti restoran te putuje kroz nekoliko zemalja ne koristeći najkraću rutu što također ukazuje na njegovu platežnu moć. Slijedom iznesenog, predlaže preinačiti presudu i kazniti okrivljenika ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 92.000,00 kuna te oduzeti predmete kao sredstvo izvršenja prekršaja.  

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te je utvrdio da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odluku o ublažavanju novčane kazne.

 

Prvenstveno, treba navesti da je čl. 225. st. 3. Zakona o strancima propisano da će se kaznom zatvora do 60 dana i novčanom kaznom u iznosu od 23.000,00 kuna, za svakog potpomognutog državljanina treće zemlje kazniti fizička osoba koja pomaže strancu u nezakonitom prelasku, tranzitu i nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj.

 

Odredbom čl. 36. st. 1. PZ-a propisana su opća pravila o izboru vrste i mjere kazne: „Izbor vrste i mjere kazne počinitelju prekršaja određuje sud u granicama koje su određene propisom za počinjeni prekršaj, a na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja“. St. 2. istog članka su propisane obveze suda u odnosu na okolnosti koje utječu da kazna bude po vrsti i mjeri lakša ili teža za počinitelja prekršaja te je propisano da će sud, određujući vrstu i mjeru kazne, osobito voditi računa o stupnju krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, na njegovo ponašanje nakon počinjenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja, a u slučaju izricanja novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje počinitelja prekršaja.

 

Čl. 37. st. 1. PZ-a propisuje da sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj kad to ovaj Zakon izričito propisuje, a st. 2. da blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom.

              Budući da u ovom konkretnom slučaju nije PZ-om izričito propisano da se kazna može ublažiti, to je za primjenu odredbe o ublažavanju kazne bilo nužno utvrditi postojanje “naročito olakotnih okolnosti“, zbog kojih se „svrha kažnjavanja može se postići i blažom kaznom od propisane.“ Pravilno tužitelj u žalbi navodi da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za ublažavanje kazne okrivljeniku. Prema obrazloženju pobijane presude prvostupanjski je sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj ublažio novčanu kaznu za svakog potpomognutog državljana treće zemlje (5.000,00 kn za svakog od četiri stranca, ukupno 20.000,00 kn), ispod posebnim zakonom propisane unaprijed utvrđene novčane kazne za tu vrstu prekršaja (koja je propisana u fiksnom iznosu od 23.000,00 kn), smatrajući da se i tako ublaženom novčanom kaznom može postići svrha kažnjavanja i utjecati na okrivljenika da ubuduće ne čini ovakve prekršaje. Naime, prvostupanjski sud je primjenu odredbe o ublažavanju kazne opravdao olakotnim okolnostima na strani okrivljenika kao što su priznanje prekršaja, svijest i pomaganje osobama u tranzitu, dosadašnja nekažnjavanost zbog istovrsnih prekršaja, dok otegotne okolnosti sud nije utvrdio.

 

Po ocjeni ovog suda, utvrđene olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti i kvaliteti, ne čine upravo one posebno izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne, odnosno, same za sebe ne predstavljaju “naročito olakotne okolnost“ za izricanje blaže kazne od propisane, te cijeneći jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, po ocjeni ovog suda, nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne.

 

Iz navedenih razloga, ispravno tužitelj ističe da u ovoj situaciji nije bilo zakonskih uvjeta za ublažavanje kazne te je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja, ovaj drugostupanjski sud okrivljeniku izrekao novčanu kaznu propisanu zakonom u točno utvrđenom iznosu od 23.000,00 kuna za svakog potpomognutog stranca, smatrajući da je tako izrečena novčana kazna primjerena stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti počinjenog prekršaja i svrsi kažnjavanja, tako da će se njome ostvariti opća svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a i svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a.

 

Međutim, sukladno odredbi čl. 33. toč. 3. PZ-a, kojom je propisano da za prekršaj propisan zakonom, za počinitelja prekršaja fizičku osobu ne može biti propisana ni izrečena novčana kazna u iznosu manjem od 100,00 kuna ni većem od 50.000,00 kuna, trebalo je izreći okrivljeniku za prekršaj iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima, za četiri potpomognuta državljanina treće zemlje, novčanu kaznu u općem maksimumu propisane novčane kazne PZ-om u iznosu od 50.000,00 kuna, u koju je uračunato oduzimanje slobode kao 300,00 kuna te je okrivljeniku ostalo za platiti 49.700,00 kn novčane kazne, kao pod toč. I. ove presude.

 

Neosnovani su navodi žalbe da je prvostupanjski sud morao okrivljeniku izreći uz novčanu kaznu i kaznu zatvora sukladno čl. 225. st. 3. Zakona o strancima. Naime, odredbom čl. 31. st 3. PZ-a je propisano da se kazna zatvora može izreći samo kao stroža kazna, a odredbom čl. 31. st. 1. istog Zakona, alternativno kažnjavanje počinitelja novčanom kaznom ili kaznom zatvora te se počinitelju prekršaja ne može izreći kumulativno i zatvorska i novčana kazna.

 

U odnosu na mjeru oduzimanja predmeta – osobnog vozila, a koje je predloženo u optužnom prijedlogu te u žalbi, ukazuje se tužitelju da se prilikom odluke o oduzimanju predmeta, sudovi moraju rukovoditi načelom razmjernosti određenom u čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje: "Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju" i sukladno tome čl. 51. a PZ-a, koji propisuje: "Zaštitna mjera ne smije se izreći ako nije u razmjeru s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti." 

 

Prema obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je vratio okrivljeniku osobno vozilo jer je ocijenio da je takva odluka u skladu sa postojećom sudskom praksom prema kojoj se prilikom donošenja odluke o oduzimanju predmeta kao privatnog vlasništva mora voditi računa o ravnoteži između zahtjeva općeg interesa javnosti i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca i koje oduzimanje predmeta mora biti razmjerno sa zaštitom opće sigurnosti (kao i u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008).

 

Stoga, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju ne postoji opasnost da će se navedeno vozilo ponovno uporabiti za počinjenje novog prekršaja, niti je navedeno potrebno radi zaštite opće sigurnosti budući da nije prerađeno za nezakonit tranzit osoba. Osim toga, okrivljenik do sada nije osuđivan za istovrsne prekršaje, a pritom oduzimanje predmeta propisano je odredbom čl. 76.a PZ-a kao fakultativno te u konkretnom slučaju to ne zahtijevaju interesi opće sigurnosti javnog poretka, zaštite zdravlja ljudi ili moralni razlozi. 

 

Slijedom iznesenog, odbijena je žalba tužitelja u pobijanom, a nepreinačenom dijelu te u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. i 207. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.       

 

U Zagrebu, 28. listopada 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                        Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                           Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.