1

Poslovni broj 10 P-117/2018-41

        

  Republika Hrvatska                                                                                

Trgovački sud u Osijeku                                               

  Osijek, Zagrebačka 2

                                                                               Poslovni broj 10 P-117/2018-41

 

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja E., d.o.o., OIB:…, Z., J. obala 23, kojega zastupa punomoćnik F. D. odvjetnik u R., I. G. 2/II,  protiv tuženika C. d.d., OIB:…, V., D. 23, kojega zastupa punomoćnik H. B. odvjetnik u V., G. 10, radi isplate iznosa od 8.735.147,17 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. listopada 2020. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 27. listopada 2020.                

 

p r e s u d i o  j e

 

I.               Zahtjev tužitelja E., d.o.o., OIB:…, Z., J. obala 23, da mu tuženik C. d.d., OIB:…., V., D. 23, plati iznos od 8.735.147,17 kn (osammilijunasedamstotridesetpetisućastočetrdesetsedamkuna i sedamnaestlipa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. rujna 2017. pa do isplate, kao i naknadi parnični trošak u iznosu od 1.309.876,56 kn, se odbija.

 

I..      Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 645.312,50 kn (šestočetrdesetpettisućatristodvanaestkuna i pedesetlipa), u roku petnaest (15) dana.

 

III.   Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 86.475,00 kn (osamdesetšesttisućačetristosedamdesetpetkuna), odbija se kao neosnovan.

 

                                                  Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi kao i tijekom postupka u bitnome ističe kako je u ovršnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem Ovr-40/17, u kojem je po prijedlogu ovrhovoditelja, društva C. d.d. V. protiv ovršenika E. d.o.o., doneseno rješenje o ovrsi 19. srpnja 2017., ispravljeno rješenjem od 24. kolovoza 2017. i određena ovrha pljenidbom i prijenosom ovršenikovih novčanih sredstava na svim njegovim računima i oročenim sredstvima kod svih banaka kod kojih ovršenik ima račune, a radi naplate glavnice u iznosu od 2.315.649,00 kn s pripadajućim zateznima kamatama i troškovima parničnog postupka u iznosu od 72.218,00 kn sa zateznima kamatama na taj trošak i troškova ovršnog postupka u iznosu od 33.499,20 kn te u iznosu od 28.950,00 kn. Na temelju ovog rješenja o ovrsi tužitelju, tamo ovršeniku je s njegovog računa obustavljen i na račun ovdje tuženika prenesen ukupan iznos od 8.701.350,17 kn. Po žalbi ovršenika

 

predmetno rješenje o ovrsi je rješenjem Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6287/2017 od 7. studenog 2017. preinačeno te je odbijen ovrhovoditeljev (ovdje tuženik) prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe od 28. travnja 2017. i naloženo ovrhovoditelju naknaditi ovršeniku trošak u iznosu od 19.475,00 kn. Kako je tuženik stekao utuženi iznos na temelju osnove koja je naknadno otpala to tužitelj ovom tužbom traži povrat navedenog iznosa. Podneskom od 10. prosinca 2018. (stranica 96. spisa) tužitelj je po provedenom vještačenju specificirao tužbeni zahtjev. Tužitelj  predlaže prihvatiti ovaj tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

 

              Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U odgovoru na tužbu odnosno tijekom postupka ističe kako je točno da je naplaćen navedeni iznos, ali da isti nije prešao u njegovu imovinu bez pravnog posla odnosno odluke suda. Navedeni iznos tužitelj duguje tuženiku po rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-867/03 od 22. ožujka 2004., a koje je rješenje doneseno na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-328/00-24 od 26. svibnja 2003. Ujedno navodi kako je tim rješenjem zabranjeno ovršeniku, ovdje tužitelju da tražbinu iz toga rješenja naplati od svoga dužnika Republike Hrvatske ili da njome raspolaže, pa je na toj tražbini tuženik stekao založno pravo. Usprkos toj zabrani tužitelj je u ovršnom postupku broj Ovr-2418/17 koji se vodi kod Trgovačkog suda u Rijeci povodom zahtjeva za izravnu naplatu putem FINE, 18. travnja 2017. naplatio cjelokupno potraživanje od Republike Hrvatske uključujući i potraživanje tuženika za koje je bilo tužitelju zabranjeno da ga naplati. Tužitelj stoga izjavljuje kako vrši prijeboj utužene tražbine s tražbinom koju ima prema tužitelju iz presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-382/00-24 od 26. svibnja 2003. Predlaže i prekid postupka do pravomoćnog završetka postupka u predmetu Trgovačkog suda u  Rijeci broj P-772/2018. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku.

 

              U odnosu na tuženikovu izjavu o prijeboju, tužitelj ističe kako je neosnovana, jer da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-867/03 određeno da se tražbina prenosi na ovrhovoditelja umjesto isplate, pa se u smislu odredbe članka 171. stavak 4. Ovršnog zakona ( „Narodne novine“ broj. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, dalje OZ) ovrhovoditelj na kojeg je tražbina prenesena umjesto isplate, smatra namirenim i samim prijenosom u visini te tražbine. Stoga tužitelj smatra da je time tuženik namiren te ujedno ističe i prigovor zastare tuženikove tražbine koju je stavio u prijeboj u ovom postupku.

 

              U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj Ovr-40/17 na stranici 4. do 10. spisa, u izvadak Privredne banke Zagreb d.d. na stranici 11. spisa, u rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-6287/17 od 7. studenog 2017., u žalbu ovršenika na stranici 22. do 31. spisa, u nalaz vještaka s prilozima na stranici 81. do 90. spisa, u presudu i rješenje Trgovačkog suda u  Rijeci poslovni broj P-772/18-44, u spis Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2/18 i Ovr-867/03.

 

              Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 8.735.147,17 kn na ime naplaćenog s njegovih računa, a na temelju osnove koja je naknadno otpala. Tuženik je izjavio kako vrši prijeboj tražbina, a tužitelj je istaknuo prigovor zastare tuženikove tražbine.

                           

U postupku je sud utvrdio:

-  tuženik je kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika pred Trgovačkim sudom u Rijeci ishodio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-867/2003 od 22. ožujka 2004., a koje je rješenje doneseno na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-

 

328/00-24 od 26. svibnja 2003, a radi naplate iznosa od 2.315.649,00 kn na ime glavnice duga s pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 72.218,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak te ovršni trošak u iznosu od 33.499,20 kn. Tim je rješenjem ujedno zabranjeno ovršeniku, ovdje tužitelju da tražbinu iz toga rješenja naplati od svoga dužnika Republike Hrvatske ili da njome raspolaže, pa je na toj tražbini tuženik stekao založno pravo,

- tužitelj je u ovršnom postupku broj Ovr-2418/17 koji se vodi kod Trgovačkog suda u Rijeci povodom zahtjeva za izravnu naplatu putem FINE, 18. travnja 2017. naplatio cjelokupno potraživanje od Republike Hrvatske uključujući i potraživanje tuženika za koje je bilo tužitelju zabranjeno da ga naplati,

- tuženik je potom kao ovrhovoditelj podnio Trgovačkom sudu u Rijeci prijedloga za nastavak ovrhe te je sud donio rješenje poslovni broj Ovr-40/17-5 od 19. srpnja 2017, ispravljeno rješenjem od 24. kolovoza 2017., kojim je nastavio ovrhu koju je odredio rješenjem poslovni broj Ovr-867/03 od 22. ožujka 2004. na ovršenikovoj novčanoj tražbini koju ima prema Republici Hrvatskoj te odredio ovrhu pljenidbom i prijenosom ovršenikovih sredstava na svim njegovim računima i oročenim novčanim sredstvima kod svih banaka kod kojih ovršenik ima račune,

- na temelju ovog ovršnog rješenja Ovr-40/17  s računa tužitelja kao ovršenika su na račun tuženika kao ovrhovoditelja prenesena novčana sredstva 25. rujna 2017. u iznosu od 8.697.594,86 kn i iznos od 37.552,31 kn, odnosno ukupno 8.735.147,17 kn,

- predmetno rješenje poslovni broj Ovr-40/17 je rješenjem Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6287/2017 od 7. studenog 2017. preinačeno te je  odbijen ovrhovoditeljev prijedloga za promjenu predmeta i sredstva ovrhe i naloženo ovrhovoditelju (ovdje tuženiku) da naknadi tužitelju trošak u iznosu od 19.475,00 kn.

 

Prema odredbi članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka je određeno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

U konkretnom slučaju, sud je u postupku utvrdio da tužitelj ima dospjelu tražbinu prema tuženiku u iznosu od 8.735.147,17 kn, jer je rješenje suda broj Ovr-40/17 preinačeno i odbijen prijedlog tuženika kao ovrhovoditelja, pa je tuženik naplatio predmetni iznos na temelju osnove koja je naknadno otpala.

 

Međutim, tuženik je izjavio kako tu tražbinu stavlja u prijeboj s tražbinom koju ima  prema tužitelju, a koju nije namirio u ovršnom postupku Ovr-867/03 i to u iznosu od 2.315.649,00 kn na ime glavnice duga s pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 72.218,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak te ovršni trošak u iznosu od 33.499,20 kn.

 

Prema odredbi članka 195. ZOO-a dužnik može prebiti tražbinu s protututražbinom vjerovnika, ako obje glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju (članka 196. stavak 1. ZOO). Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak

 

 

prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to (stavak 2. članka 196. ZOO).

 

U postupku je utvrđeno kako tuženik ima tražbinu prema tužitelju na temelju presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj 328/00-24 od 26. svibnja 2003. u iznosu od 2.315.649,00 kn na ime glavnice duga s pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 72.218,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak te ovršni trošak u iznosu od 33.499,20 kn.

 

Nesporno je utvrđeno kako ova tražbina nije naplaćena u ovršnom postuku Ovr-867/03. Navodi tužitelja kako je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-867/03 određeno da se tražbina prenosi na ovrhovoditelja umjesto isplate, pa se u smislu odredbe članka 171. stavak 4. OZ-a ovrhovoditelj na kojeg je tražbina prenesena umjesto isplate smatra namirenim i samim prijenosom u visini te tražbine, nisu osnovani. Naime, smisao i cilj prijenosa tražbine umjesto isplate nije sklapanje pravnoga posla prijenosa, nego isplata tražbine. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da se tuženik naplatio za svoju tražbinu utvrđenu pravomoćnom presudom u ovršnom postupku Ovr-867/03. Tuženik se naplatio u postupku ovrhe Ovr- 40/17, koje je rješenje o ovrsi preinačeno te tužitelj taj naplaćeni iznos ovom tužbom  traži natrag.

 

Imajući navedeno u vidu sud je utvrdio kako tuženik ima dospjelu tražbinu prema tužitelju, koju može staviti u prijeboj s ovdje utuženom tražbinom.

 

Tužitelj je istaknuo prigovor zastare tuženikove tražbine.

 

              Prema odredbi članka 198. ZOO-a, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u trenutku kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare.

 

Odredbom članka 233. ZOO-a je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, zastarijevaju za deset godina. Presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-382/2000-24 od 26. svibnja 2003. je postala pravomoćna 14. srpnja 2003. Na temelju te presude tuženik je kao ovrhovoditelj podnio Trgovačkom sudu u Rijeci prijedlog za ovrhu 22. prosinca 2003. koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr-867/03.

 

Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO).

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda podnošenjem prijedloga za ovrhu dolazi do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 245. stavak 3. u svezi stavka 5. ZOO-a jer je stavkom 3. citirane odredbe propisano da prekid zastarijevanja nastaje podizanjem tužbe, a to u konkretnom slučaju podrazumijeva i podnošenje prijedloga za ovrhu. Stoga, zastara počinje teći iznova od dana kada je obustavljena ovrha određena od strane ovršnog suda zbog nemogućnosti naplate tražbine. Obustava ovrhe se smatra okončanjem tog ovršnog postupka te je od tada, sukladno odredbi članka 245. stavak 1. ZOO-a zastarni rok počeo teći iznova.

 

 

Uvidom u ovršni predmet Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-867/03, sud je utvrdio kako ovršni postupak u tom predmetu nije obustavljen i da je zadnja radnja poduzeta u tom predmetu 10. listopada 2016.

 

U situaciji kada se tuženik kao ovrhovoditelj nije naplatio u ovršnom postupku zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku  ovdje tužitelju tada pokretanje ovršnog postupka ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno. Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. (stavak 6. članka 245. ZOO). U konkretnom slučaju ovršni postupak Ovr-867/03 nije pravomoćno obustavljen, a njegovim pokretanjem je došlo do prekida zastare. Imajući navedeno u vidu sud je utvrdio kako tužiteljev prigovor zastare nije osnovan.

 

Među strankama nije sporno da je na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-382/2000-24 od 26. svibnja 2003. tuženiku 25. rujna 2017. isplaćen iznos od ukupno 8.735.147,17 kn, odnosno da mu je namirena glavnica duga u iznosu od 2.315.649,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama do dana isplate i parnični trošak u iznosu od 72.218,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak te ovršni trošak u iznosu od 33.499,20 kn. Tuženik je upravo iznos od 8.735.147,17 kn, stavio u prijeboj, iako je tuženikova tražbina i viša uzimajući u obzir i zatezne kamate za razdoblje od 25. rujna 2017. pa do 7. studenog 2017.

 

              Kako je tuženik svojom izjavom danom u odgovoru na tužbu izvršio prijeboj tražbine u iznosu od 8.735.147,17 kn, koliko tužitelj i potražuje ovom tužbom, to je sud utvrdio kako je tužiteljeva tražbina prestala danom kad su se ispunile pretpostavke, a to je 7. studenog 2017. kad je tuženik na temelju rješenja Visokog trgovačkog suda broj Pž-6287/17 stekao pravo zahtijevati povrat isplaćenog iznosa u visini utužene tražbine od tuženika. Dakle, po ocjeni ovoga suda tužiteljeva tražbina je prestala prijebojem i prije podnošenja ove tužbe, pa je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čanka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje:ZPP). Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15,  dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).

 

              Sud je tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 68.510,00 kn, za sastav podneska (Tbr.8.t.1.Ot) od 18. srpnja 2018. i od 19. listopada 2018. u iznosu od po 68.510,00 kn, te trošak zastupanja na ročištu (Tbr.9.t.1.Ot) od 18. rujna 2018. u iznosu od 68.510,00 kn. Tuženiku je priznat i trošak pristupa ročištu (Tbr.9.t.2.Ot) u iznosu od 34.340,00 kn, te trošak zastupanja na ročištu od 26. studenog 2019. i od 6. listopada 2020. u iznosu od po 68.680,00 kn, sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 128.562,50 kn, te trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, odnosno ukupan trošak u iznosu 645.312,50 kn.

 

              Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 17. prosinca 2018. u zatraženom iznosu od 68.680,00 kn uvećano za PDV, jer tim podneskom tuženik navodi kako nema primjedbi na nalaz vještaka. Stoga, po svom sadržaju to nije niti bio nužno potreban podnesak. Nije niti priznat trošak pristupa ročištu za objavu u iznosu od 500,0 kn uvećano za

 

PDV, jer to nije potreban trošak jer se presuda objavljuje na e-ploči suda. Cijeneći koji su troškovi bili nužno potrebni za vođenje ovoga spora, sud je zahtjev tuženika za naknadu troškova u iznosu od 86.475,00 kn, odbio kao neosnovan.

 

                            Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

             

U Osijeku, 27. listopada 2020.

 

 

     Zapisničar                                                                                                                         S u d a c

Zvjezdana Kovačić                                                                                            mr. sc. MIRJANA BARAN

 

 

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.