- 1 -              Revd 1581/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1581/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. iz N., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku iz K., protiv tuženice P. b. Z. d.d. iz Z., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici Đ. L. N., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1584/2019-2 od 30. travnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini posl. br. P-211/2019-18 od 4. studenoga 2019., u sjednici održanoj 27. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

              - u točki 1. izreke, utvrđeno „da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj ... kojeg su 29. svibnja 2006. sklopili tužitelj L. P. iz N., ... kao korisnik kredita i tuženik P. b. Z. d.d., ..., Z. kao kreditor, a kojom odredbom je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“,

 

- u točki 2. izreke, naloženo tuženici da tužitelju isplati 6.980,30 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa (pa tako na prvi iznos od 89,38 kn od 1. rujna 2007.),

 

- u točki 3. izreke, naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak od 7.256,25 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 4. studenoga 2019. do isplate.

 

Tuženica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - a riječ je o pravnim pitanjima postavljenim jer je donesenim odlukama „došlo do nedopuštenog narušavanja pravne sigurnosti i neravnopravnosti stranaka u primjeni zakona“.

 

Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

Prijedlog nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 30. travnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 4. ugovora o kreditu broj ..., kojeg je 29. svibnja 2006. sklopio kao korisnik kredita - sa tuženicom, kao kreditorom (za kredit od 28.079,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti), a kojom odredbom je kreditor (kako tvrdi) povrijedio njegove interese i prava tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženice isplatiti mu ono što je zbog primjene promijenjenih kamatnih stopa tijekom otplate kredita u odnosu na kamatnu stopu u trenutku ugovaranja platio (ovdje 6.980,30 kn, sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno čl. 29. ZOO-a).

 

              Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i prihvatio.

 

Tuženica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavila pitanja:

 

1. „Može li se odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, koja utvrđuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

 

odnosno, je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP-a?“

 

2. „Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postajalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“

 

3. „Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?“.

 

Postavljena pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

 

Naime, osporena presuda je u odnosu na ta pitanja (za slučaj kakav je ovdje: kada je riječ o sporu u svezi Ugovora o kreditu kojim je ostvaren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF) temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati: shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda izraženo je (i određeno obrazloženo) u nizu odluka revizijskog suda, primjerice u odlukama posl. br. Rev 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revd 3146/2020-2 od 3. studenoga 2020., Revd 221/2020-2 od 4. veljače 2020., Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020., Revd 499/2020-2 od 10. ožujka 2020.

 

Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženice nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

 

- da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenost revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 27. listopada 2020.