- 1 -              Revd 488/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 488/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. K. iz N. V., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku V. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Š. P. iz Z., (OIB: ...), radi utvrđenja da je tužiteljica suvlasnica nekretnine, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-298/2019-2 od 21. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5115/2017-11 od 28. prosinca 2018., u sjednici održanoj 27. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev:

 

- na utvrđenje da je tužiteljica „suvlasnica kat. čest. 2012/2 G. S., dvor u polju s 398 čhv kuća br ... u dolju sve upisano u zk. ul. br.:7401 k.o. G. S., u 40/400 dijela“,

 

- na obvezivanje tuženice kao pravne slijednice B. M.1 navedeno priznati, pa i da je tužiteljica temeljem „presude i po pravomoćnosti iste ovlaštena ishoditi upis svojeg prava suvlasništva predmetne nekretnine u 40/400 dijela, uz istovremeni upis brisanja M. B.1 u navedenom dijelu“ - s time da zemljišnoknjižni sud ima „istodobno s ovim upisom izvršiti upis brisanja društvenog vlasništva u navedenom zk. ulošku br.: 7401 G. S. uz pravno sjedinjenje zk. tijela I i II u smislu čl. 367. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima."

 

Tužiteljica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - jer o njima postoji različita sudska praksa.

 

Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužiteljice.

 

Prijedlog tužiteljice da joj se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. listopada 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je predložila da joj se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunila sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagateljica u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačila niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačila niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njezinog prijedloga:

 

1. „Da li se pravno sljedništvo od upisanog zk. prednika tužitelja do tužitelja (prejudicijelno) može dokazivati u parnici i drugim dokazima, a ne samo rješenjem o nasljeđivanju iza upisanog z.k. prednika, a sve obzirom da se nasljedno pravo stječe smrću prednika, a ne donošenjem deklaratornog rješenja o nasljeđivanju, ili se pravno sljedništvo u parnici dokazuje isključivo rješenjem o nasljeđivanju?“

 

2. „Da li se vlasništvo idealnog dijela nekretnine može steći dosjelošću?“

 

              kada:

 

- osporena presuda nije niti temeljena na onome što tužiteljica postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti (da je njezin zahtjev ocijenjen neosnovanim i odbijen jer da svoje pravno sljedništvo „od upisanog zk. prednika“, ono na koje se poziva, nije dokazala „isključivo rješenjem o nasljeđivanju“ - a da ionako „vlasništvo idealnog dijela nekretnine“ nije niti mogla steći dosjelošću), već na nečemu drugome:

 

a) da tužiteljica niti ponuđenim i provedenim dokazima (dakle: ne samo rješenjima o nasljeđivanju) „nije dokazala neprekinuti izvanknjižni niz stjecanja prava vlasništva od uknjižene vlasnice tj. M. B.1“ do nje, ali i (što u ničemu nije manje odlučno, a sa čime tužiteljica postavljenim pitanjima ne polemizira) da „nije dokazala niti da je tuženica pravna slijednica pok. M. B.1 kao i da je suprug M. B.1 M. B.2 istu naslijedio“, dakle: i (što revizijski sud ne može preispitivati: ograničen u ovlastima postavljenim pitanjima) „zbog promašene pasivne legitimacije“,

 

b) da „se pravo vlasništva dosjelošću može steći i na suvlasničkom dijelu nekretnine“ (dakle: suprotno onome što tužiteljica sugerira postavljenim drugim pitanjem) ali ne na idealnom dijelu cjeline neke nekretnine ili razmjerno utvrđenom omjeru u odnosu na cijelu fizički nepodijeljenu nekretninu (konkretno: na njezinom realno neodređenom dijelu, odnosno u po tužiteljici odabranom putu pravne zaštite: zahtjevom na utvrđenje da je dosjelošću stekla „40/400 dijela na nekretnini“, suvlasnički dio sa kojim je M. B.1 upisana na prijepornoj nekretnini u zemljišnim knjigama - i to sve prema tuženici, „koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao suvlasnica predmetne nekretnine“), već samo ako se to suvlasništvo odnosi na realni dio cjeline jedne nekretnine, odnosno ako je riječ „o točno određenom realnom dijelu te nekretnine“ (kakvo je shvaćanje revizijski sud izrazio i u nizu svojih odluka, primjerice u odlukama posl. br. Rev 1916/2017-2 od 10. ožujka 2020., Rev-2412/2015-2 od 16. siječnja 2019., Revx-995/2013 od 29. siječnja 2014., Rev-1079/2013-2 od 27. rujna 2017., Rev-x 485/2014-2 od 11. veljače 2015. i Rev-x 271/2016-2 od 12. srpnja 2017.),

 

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja, tako shvaćenih, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagateljice o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tužiteljice nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 27. listopada 2020.