Broj: Kž 77/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Ratka Šćekića i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. B. zbog kaznenog djela iz članka 34. stavka 2. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 32/93. i 38/93.; dalje: KZRH) i drugih, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 20. prosinca 2017. broj Kv I-238/2017 (K-31/2008-1097),  u sjednici održanoj 6. lipnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog M. B. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda prihvaćeni su, a na temelju članka 498. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), zahtjev osuđenog M. B. i zahtjev državnog odvjetnika te su preinačene u odluci o kazni presuda Županijskog suda u Puli – Pola, broj K-31/08, pravomoćna 4. srpnja 2017. kojom je osuđeniku izrečena kazna zatvora u trajanju od četrnaest godina zbog krivičnog djela iz članka 34. stavka 2. točke 4. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 25/77., 50/78., 25/84., 52/87., 43/89., 8/90., 9/91., 33/92., 39/92., 77/92., 91/92., 32/93. i 38/93. – dalje: KZRH) u koju mu je, na temelju članka 45. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91., 39/92. I 91/92. – dalje: OKZRH) uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. veljače 1996. do 11. prosinca 2000., presuda Županijskog suda u Rijeci od 5. siječnja 2006. broj: K-66/04, koja je u odnosu na tog optuženika preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. svibnja 2007. te je osuđenik M. B. zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. i 105/04. – dalje: KZ/97,) i  kaznenog djela iz članka 173. stavka 5. i 6. KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. prosinca 2003. nadalje, te presuda Općinskog suda u Rijeci od 5. travnja 2016. broj: K-978/15, preinačena u odluci o kazni presudom Županijskog suda u Rijeci od 19. listopada 2016. broj: Kž-414/2016,  kojom je osuđenik zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 190. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/16. – dalje: KZ/11.) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. do 22. srpnja 2015., na način da su navedene kazne prihvaćene kao utvrđene te je osuđeni M. B., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvadeset pet godina.

 

Na temelju članka 53. stavka 1. i članka 54. KZ/11. osuđenom M. B. je, u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru po presudi Županijskog suda u Puli –Pola broj K-31/08. od 27. veljače 1996. do 11. prosinca 2000., vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora po presudi Županijskog suda u Rijeci broj K-66/04 od 17. prosinca 2003. do 17. lipnja 2013. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od lišenja slobode 7. do 22. srpnja 2015. po presudi Općinskog suda u Rijeci broj K-978/15 i na izdržavanju kazne zatvora po toj presudi od 24. travnja 2017. nadalje.

 

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni M. B. po branitelju, odvjetniku L. D. zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da usvoji zahtjev osuđenika za izricanje jedinstvene kazne i preinači u odluci o kazni presudu Županijskog suda u Puli – Pola broj K-31/08 i presudu Županijskog suda u Rijeci broj K-66/04, da prihvati kao utvrđene kazne izrečene po navedenim presudama i da, na temelju članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97., osuđenog M. B. osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, uz uračunavanje vremena koje je osuđenik proveo u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora.

 

Žalbu je podnio i osuđeni M. B. osobno zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „usvojiti žalbu u cijelosti te izreći jedinstvenu kaznu od 15 god. zatvora, primjenom čl. 62. st. 1. i čl. 60. st. 1. i 2. toč. c KZ/97., kako je i obrazloženo u zahtjevu sukladno čl. 498. st. 1. toč.1. ZKP-a.“

 

Obje žalbe osuđenika razmatrane su kao jedna žalba.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu osuđenika M. B. u kojem je predložio njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je, unatoč traženja branitelja osuđenika da ga se o njoj izvijesti, održana bez obavještavanja stranaka, jer to nije propisano odredbama ZKP/08. koje se odnose na postupak u povodu izvanrednog pravnog lijeka iz članka 498. ZKP/08.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud, pobijanom presudom kojom je preinačio u odluci o kazni ne samo dvije pravomoćne presude na koje se odnosi zahtjev osuđenika (Županijskog suda u Puli – Pola broj: K.31/08 i Županijskog suda u Rijeci broj: K -66/04), nego i presudu Općinskog suda u Rijeci broj: K-978/15, povrijedio propise kaznenog postupka u pitanju postoji li zahtjev ovlaštene osobe i prekoračio granice zahtjeva, čime bi, prema tvrdnjama žalitelja, počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. i 9. ZKP/08.

Naime, prema odredbi članka 504. stavak 1. ZKP/08., zahtjev za obnovu postupka mogu podnijeti stranke i branitelj, a u konkretnom slučaju je i državni odvjetnik, koji je u svim kaznenim postupcima u kojima su donesene objedinjene presude, bio tužitelj, dakle, stranka, posebnim podneskom od 23. listopada 2017., (a ne u očitovanju od 19. listopada 2017., kako pogrešno smatra osuđenik) koji je bio dostavljen osuđeniku na očitovanje, predložio da se uz presude na koje se odnosi zahtjev osuđenika, preinači u odluci o kazni i presuda Općinskog suda u Rijeci broj K-978/15.

 

Kako, dakle, državni odvjetnik, kao stranka u kaznenom postupku, ima pravo podnijeti zahtjev za obnovu postupka i budući da je taj zahtjev i podnio podneskom od 23. listopada 2017., to proizlazi, suprotno tvrdnjama žalitelja, da prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. i 9. ZKP/08., na koje upire žalba osuđenika, a niti je ostvarena koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti. 

 

Žalitelj nadalje pogrešno navodi da je prvostupanjski sud povrijedio načelo primjene blažeg zakona, načelo vladavine prava, načelo razmjernosti i određenosti kažnjivih djela i kazni te zabrane retroaktivnog djelovanja zakona obzirom da je pri izricanju jedinstvene kazne zatvora primijenio odredbe članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. koje su za njega nepovoljnije, iako se kazneni postupak može obnoviti samo u korist osuđenika.

 

Međutim, primjena blažeg zakona, propisana člankom 3. stavkom 2. KZ/11., obavezna je do donošenja pravomoćne presude, a ne i u postupku u povodu izvanrednih pravnih lijekova. Stoga prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. pri izricanju jedinstvene kazne zatvora nije, kako to žalitelj pogrešno tvrdi, povrijedio načelo obavezne primjene blažeg zakona (a posljedično tome niti načelo vladavine prava, načelo razmjernosti i određenosti kažnjivih djela i kazni).

 

Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je prvostupanjski sud, primjenjujući odredbu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. na štetu osuđenika retroaktivno primijenio zakon KZ/11. koji se u odnosu na njegov zahtjev ne može primijeniti, pa da je time počinjena povreda Kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

 

Kao što je naprijed već obrazloženo, zahtjev za obnovu kaznenog postupka na temelju članka 498. stavka 1. točke 1. ZKP/08. u ovom predmetu podnijeli su osuđeni M. B. i državni odvjetnik, zbog čega je prvostupanjski sud o oba zahtjeva pravilno odlučio jednom presudom. Prilikom odlučivanja o preinačenju pravomoćnih presuda, i to presude Županijskog suda u Puli – Pola od 11. lipnja 2015. broj: K-31/08. zbog kaznenog djela iz članka 34. stavka 2. točke 4. KZRH, presude Županijskog suda u Rijeci od 5. siječnja 2006. broj: K-66/04 kojom su kaznena djela za koja je osuđenik proglašen krivim pravno označena po KZ/97. te presude Općinskog suda u Rijeci od 5. travnja 2016.  broj: K-978/15 zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 1. i 2. KZ/11., prvostupanjski sud je pravilno primijenio zakonsku odredbu o odmjeravanju kazne za kaznena djela počinjena u stjecaju prema posljednjem zakonu po kojem je osuđeni M. B. proglašen krivim, a to je u skladu i sa stajalištima pravne teorije i s već postojanom praksom sudova o tom pitanju.

 

Naime, u situaciji izricanja jedinstvene kazne za kaznena djela u stjecaju pravno označena po različitim kaznenim zakonima je, po prirodi stvari, nužno odstupanje od načela alternativiteta koje isključuje „kombiniranu“ primjenu više zakona. Tada se trebaju primijeniti odredbe o stjecaju „najnovijeg“ od svih kaznenih zakona primijenjenih prilikom određivanja pravnih oznaka svih kaznenih djela u stjecaju, a ovdje je to KZ/11. jer je taj Zakon primijenjen prilikom izricanja kazne iz presude Općinskog suda u Rijeci od 5. travnja 2016.  broj: K-978/15.

 

Stoga je neosnovan i žalbeni navod osuđenika prema kojem „uvođenje u postupak obnove pravomoćne presude iz 2016. predstavlja eklatantno postupanje na štetu osuđ. M. B.“ jer da su primijenjene za njega nepovoljnije zakonske odredbe iz KZ/11.

 

Dakle, protivno iznijetim žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio povredu kaznenog zakona na koju ukazuje osuđenik, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te je našao da na štetu osuđenika ni na drugi način nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je razmotrio prvostupanjsku presudu i u odluci o kazni, budući da osuđeni M. B. u žalbi uvodno ističe tu žalbenu osnovu, koju pobliže ne obrazlaže. Pritom je, primjenom odredbe članka 51. stavka 1. KZ/11., cijeneći okolnosti na strani osuđenika koje su utvrđene prethodnim pravomoćnim presudama, a imajući pri tome na umu i težinu kaznenih djela za koja proglašen krivim te činjenicu da je osuđeni M. B. nedugo nakon izdržane kazne po presudi Županijskog suda u Rijeci od 5. siječnja 2006. broj K-66/04. počinio istovrsno kazneno djelo za koje je osuđen presudom Općinskog suda u Rijeci od 5. travnja 2016. broj K-978/15., ovaj drugostupanjski sud ocijenio da je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 25 godina primjerena svim ranije utvrđenim okolnostima na strani osuđenog M. B. i  prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja jer izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, utječe na jačanje povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, a na počinitelja i na druge građane da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te će omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.,  žalbu osuđenog M. B. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.   

 

Zagreb, 6. lipnja 2018.