1              Poslovni broj: Gž R-718/2019-4

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-718/2019-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari tužitelja D. U. iz B., zastupan po punomoćniku V. P., odvjetniku iz O., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj 11. Pr-492/2017-29 od 14. lipnja 2019., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj 11. Pr-492/2017-36 od 4. rujna 2020., dana 27. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tužitelja te presuda Općinskog suda u Osijeku broj 11. Pr-492/2017-29 od 14. lipnja 2019., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj 11. Pr-492/2017-36 od 4. rujna 2020.,:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkama I/, II/, te u točki III/ u dijelu kojim je naloženo tužitelju da tuženoj isplati trošak postupka u iznosu od 137,50 kn;

 

b) preinačava u pobijanom dijelu pod točkom III/ u dijelu kojim je naloženo tužitelju da tuženoj isplati trošak postupka preko iznosa od 137,50 kn do iznosa od 3.670,00 kn (za iznos od 3.532,50 kn), te se u tome dijelu zahtjev tužene odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja obvezana je tužena da tužitelju isplati iznos od 1.573,19 kn bruto sa pripadajućom zateznom kamatom, čiji je tijek i stopa specificirani u pobijanoj presudi, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, na dosuđeno bruto iznose (točka I/ izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za iznos razlike plaće na ime efektivnog prekovremenog rada preko dosuđenog iznosa, kao i na ime prekovremenog rada odrađenog izvan dnevnog rasporeda rada, a koji nije najavljen tjedan dana unaprijed sa pripadajućim zateznim kamatama od svakomjesečnog dospijeća pa do isplate, kao i za zateznu kamatu od 6. do 16.-tog u mjesecu za svaki dosuđeni iznos, te u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, kao neosnovan (točka II/ izreke). Naloženo je tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 3.670,00 kn kn u roku 8 dana, dok su tužitelj i tužena odbijeni u preostalom dijelu zahtjeva kao neosnovan (točka III/ izreke).

 

Žalbu protiv ove presude podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu na način da preinači odluku i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću za rad u smjenama, za razdoblje od rujna 2012. do rujna 2014., na poslovima interventnog policajca, u Interventnoj jedinici policije PU osječko-baranjske.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, a presuda je jasna, razumljiva i moguće ju je ispitati, budući sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje, koji su jasni i međusobno povezani.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužene pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

Sud prvog stupnja je tijekom postupka utvrdio da tužena tužitelju nije platila sve prekovremene sate, odnosno sate odrađene nakon redovnog radnog vremena kao rad ostvaren radom dužim od dnevnog, tjednog ili mjesečnog redovnog radnog vremena, te je zaključio da tužitelju pripada iznos neplaćenih prekovremenih sati od 1.573,19 kuna.

 

Ujedno sud prvog stupnja zaključio je da tužitelju ne pripada iznos od 15.880,81 kune s osnove prekovremenog rada iz promjene rasporeda smjena koji nije najavljen tjedan dana unaprijed jer navedeni sati ne obuhvaćaju sate koji prelaze redovnu dnevnu ili tjednu satnicu, stoga se niti ne mogu smatrati prekovremenim radom.

 

U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno da li tužitelju pripada pravo na isplatu po osnovi prekovremenog rada određenog izvan dnevnog rasporeda rada tjedan dana unaprijed, koji tužitelju nisu najavljeni unaprijed sukladno članku 8 stavku 4. tada važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 89/12, dalje u tekstu: KU), jer tužitelj i dalje smatra da mu sukladno navedenoj odredbi KU pripada pravo na isplatu prekovremenog rada samom činjenicom što je tuženik povrijedio navedenu odredbu KU, odnosno nije obavijestio tužitelja o rasporedu rada tjedan dana unaprijed, pa kako da je u razdoblju od 1. veljače 2011. do 31. prosinca 2015. izvršio prekovremeni rad koji je plaćen u okviru redovne satnice (plaćeno 100%), ali nije plaćen i s pripadajućim uvećanjem od 50,00% sukladno članku 44 stavku 1 točki 2 KU.

 

Sud prvog stupnja pravilno zaključuje, pozivom na odredbe članka 8 KU i članka 44 KU da, iako tuženik nije postupio sukladno odredbama KU i nije o rasporedu rada obavještavao tužitelja tjedan dana unaprijed kako je predviđeno u članku 8 KU, već je tužitelj raspored rada za slijedeći dan dobivao dan ranije, u situaciji kada tužitelj ne dokazuje da je radio duže odnosno da je ostvario višak sati preko redovnog fonda sati, tada tužitelju ne pripada dodatak za prekovremeni rad.

 

I po mišljenju ovoga suda, unatoč činjenici da Ministarstvo unutarnjih poslova nije izvijestilo policijskog službenika tjedan dana ranije o novom rasporedu rada, u slučaju kada je policijski službenik, dakle tužitelj, ostvario fond sati koji je jednak ili manji od redovnog fonda radnog vremena, ne može se govoriti o prekovremenom radu.

 

Naime, tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad kada, neovisno o tome je li radio u promijenjenom rasporedu koji nije na vrijeme najavljen, odradi sate koji prelaze dnevni, tjedni ili mjesečni fond sati.

 

Stoga, neosnovano ustraje žalitelj kod tvrdnje da mu sukladno navedenoj odredbi KU pripada pravo na isplatu prekovremenog rada samom činjenicom što je tuženik povrijedio navedenu odredbu KU, odnosno nije obavijestio tužitelja o rasporedu rada tjedan dana unaprijed.

 

Dakle, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 8., članka 41. i članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 89/12 i 104/13, dalje u tekstu: KU).

 

S obzirom na izneseno, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Sud prvog stupnja pravilno je popisao radnje punomoćnika stranaka, te je pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa), no prema stavu ovoga suda nije pravilno odredio uspjeh stranaka u postupku.

 

Naime, glede određivanja uspjeha u postupku treba uvažiti kao visinu uspjeha, ali tako i uspjeh glede osnova. U postupku tužitelj je uspio sa osnovom glede neisplaćenih prekovremenih sati, no nije uspio glede naknade za nenajavljenu preraspodjelu sati.

 

Također, do podneska od 24. srpnja 2018. vrijednost predmeta spora je bila 25.000,00 kn, slijedom čega uspjeh tužitelja, kada se uzme u obzir uspjeh glede i osnove i visine, u tom dijelu postupka je približno 28%.

 

Nakon podneska od 24. srpnja 2018. tužitelj je vrijednost predmeta spora odredio na 39.813,84 kn, slijedom čega je uspjeh tužitelja u toj fazi približno 27%.

 

Stoga u prvoj fazi postupka tužitelju valja priznati nagradu za trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 kn, te za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, te po 1.000,00 kn za ročište 14. ožujka 2018., kao i za podneske od 15. veljače 2018., 24. srpnja 2018., dakle ukupno 5.000,00 kn, uvećano za vrijednost PDV-a od 25%, odnosno 1.250,00 kn, što daje iznos od 6.250,00 kn. Kada se uzme u obzir uspjeh od 28 %, tužitelju pripada naknada u visini od 1.750,00 kn.

 

U drugoj fazi tužitelju valja priznati nagradu za pristup ročištima 26. rujna 2018., 7. siječnja 2019. i 7. svibnja 2019. po 1.000,00 kn, dok za ročište održano 12. ožujka 2019. 500,00 kn, te za sastavak podneska od 9. travnja 2019. 1.000,00 kn, ukupno 4.500,00 kn, što uvećano za vrijednost PDV-a od 1.150,00 kn daje iznos od 5.625,00 kn, te kada se uzme u obzir uspjeh u postupku, to daje iznos od 1.518,75 kn.

 

Dakle, ukupni trošak tužitelja je 3.268,75 kn, čemu valja pridodati i trošak vještačenja od 2.500,00 kn, što daje ukupni trošak u visini od 5.768,75 kn.

 

Tuženoj valja priznati trošak odgovora na tužbu, te trošak pristupa na ročište dana 14. ožujka 2018. u visini od 1.000,00 kn, dakle 2.000,00 kn, sa PDV-om 2.500,00 kn, razmjerno uspjehu u postupku daje iznos od 1.800,00 kn.

 

U drugoj fazi tuženoj valja priznati nagradu, sukladno priloženom troškovniku, za pristup ročištima 26. rujna 2018. i 7. svibnja 2019. po 1.000,00 kn, dok za ročište održano 7. siječnja 2019. 500,00 kn, te za sastavak podneska 14. kolovoza 2018. i 21. rujna 2018. po 1.000,00 kn, ukupno 4.500,00 kn, što uvećano za vrijednost PDV-a od 1.150,00 kn daje iznos od 5.625,00 kn, te kada se uzme u obzir uspjeh u postupku, to daje iznos od 4.106,25 kn.

 

Ukupan trošak tužene iznosi 5.906,25 kn, te kada se iznos trošak tužitelja i tužene stavi u prijeboj, tada proizlazi da tužitelj mora isplatiti trošak tuženoj u visini od 137,50 kn.

 

Dakle, temeljem svega gore navedenoga, odluku o trošku valjalo je djelomično potvrditi, a djelomično preinačiti, sve temeljem odredbe članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u presudi pod I. izreke.

 

Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, uzimajući u obzir da tužitelj nije uspio u sporu o glavnoj stvari, dok je samo djelomično uspio glede sporednog traženja – troška postupka, to mu nije mu priznat trošak žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

 

U Splitu, 27. listopada 2020.