1               Poslovni broj: 14 Gž R-162/2020-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 14 Gž R-162/2020-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr. sc. Dražanu Penjaku, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Ivana Jukić, u pravnoj stvari tužitelja: 1. J.L. iz M., 2. M. M. iz K., zastupanih po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženice R. H., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću., Građansko – upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Gospiću broj Pr-42/2019-12 od 5. prosinca 2019., 27. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću broj Pr-42/2019-12 od 5. prosinca 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju 1. isplati iznos od 58.200,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da tužitelju 2. isplati iznos od 23.460,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke).

Točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljima isplati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.187,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženica, pobijajući istu zbog svih
žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti.

 

Tužitelji 1. i 2. su u odgovoru na žalbu osporili žalbene navode.

 

Žalba tuženice nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja 1. i 2., koje je tuženica kao policijske službenike u utuženom razdoblju (tužitelja 1. od 1. siječnja 2014. do 1. studenoga 2016., a tužitelja 2. od 1. siječnja 2018. do 1. prosinca 2018.) privremeno uputila na rad na Međunarodni cestovni granični prijelaz L. P. S. – I., na područje državnog teritorija R. B. i H., za isplatom terenskog dodatka, pozivom na odredbu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj: 104/13, dalje u tekstu: KU/13), odnosno na odredbu članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17 i 12/18, dalje u tekstu: KU/17.).

 

Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi slijedeće:

 

- da je tužitelj 1. rješenjem tuženice od 27. studenoga 2012. raspoređen u Policijsku upravu L., Policijsku postaju K., sa sjedištem u K., s danom 3. prosinca 2012., na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu; da je isti rješenjem od 3. lipnja 2013. raspoređen u Policijsku upravu L., Policijsku postaju K., na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu, i to sa danom 3. lipnja 2013., na neodređeno vrijeme; te da je rješenjem tuženice od 10. studenoga 2016. isti po potrebi službe trajno premješten na rad u Ministarstvo pravosuđa, Zatvor u G., s danom 1. prosinca 2016.;

- da je tužitelj 2. rješenjem tuženice od 28. srpnja 2012. raspoređen u Policijsku upravu L., Policijsku postaju K. sa sjedištem u K., s danom 1. kolovoza 2012., na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice;

- da je isti rješenjem tuženice od 1. kolovoza 2018. raspoređen u Policijsku upravu L.-S., Policijsku postaju K., na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu i to
s danom 1. kolovoza 2018.;

- da je rješenjem od dana 1. kolovoza 2018. Policijska postaja K. promijenila naziv u Postaju granične policije K. sa sjedištem u K.;

- da su tužitelji u utuženom razdoblju posebnim rasporedom (dnevnim i mjesečnim) upućeni na rad na Međunarodni cestovni granični prijelaz L. P. S. – I., i to na rad u I., na području državnog teritorija BiH., udaljenom od sjedišta Policijske postaje K. oko 24 km;

              - da je visina tužbenog zahtjeva određena prema dopisu MUP-a RH od 11. veljače 2019., uz priloženu vjerodostojnu evidenciju poslodavca – javnu ispravu, a ujedno dokaz u vidu tabelarnog prikaza o radnom vremenu tužitelja 1. i 2., koji su u utuženom vremenskom razdoblju poslove granične kontrole obavljali na Međunarodnom cestovnom graničnom prijelazu L. P. S. – I., gdje je evidentirana svaka smjena u trajanju od najmanje 8 sati, a pretežit broj smjena je u trajanju od 12 sati;

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13, dana 20. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, i dana 11. studenoga 2016. tumačenje broj 22/56, prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u konkretnom slučaju D. u Sloveniji., ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju;

- da tužiteljima nikada nije od strane poslodavca (tuženice) isplaćena dnevnica za utuženo razdoblje u kojemu su obavljali poslove granične kontrole na Međunarodnom cestovnom graničnom prijelazu L. P. S. – I.;

- da iz iskaza tužitelja 1. i 2., kao i svjedoka S. P. i M. K., u bitnome proizlazi kako je kod tužitelja za vrijeme obavljanja poslova granične kontrole u utuženom razdoblju postojalo specifično ograničenje tijekom svakodnevnog rada, odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države gdje su tužitelji 1. i 2. upućeni na rad; da za vrijeme pauze nisu mogli prelaziti na teritorij RH jer im nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritoriju RH.; da zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu te značajnog protoka vozila i osoba na istome, tužitelji 1. i 2. nisu koristili dnevni odmor – pauzu u trajanju od jednog sata kada su na to imali pravo (ako su radili u smjeni od 12 sati), već su na svom radnom mjestu konzumirali dnevni obrok u trajanju od 10 do 15 minuta i odmah nastavljali s radom.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni
zahtjev, pozivom na odredbu članka 50. KU/13 odnosno članka 56. KU/17, kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016.

 

Pri tome je sud prvog stupnja smatrao kako se u konkretnom slučaju ne može primijeniti tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 1/50 od 4. veljače 2019., obzirom da je isto nije bilo na snazi u utuženom razdoblju. Konkludira, tumačenje odredaba KU koje daje Zajednička komisija da obvezuje potpisnike KU od dana primjene KU, a za slučaj da se tumačenjem mijenja ranije dano tumačenje istih odredaba KU, novo tumačenje Zajedničke komisije da obvezuje potpisnike KU od dana kada je to tumačenje dano.

 

Kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi sa radnim odnosima te se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje. Odredbe kolektivnog ugovora, kao i svakog drugog ugovora, primjenjuju se onako kako glase.

 

U slučaju nesuglasnosti glede smisla i domašaja ugovornih odredaba, ugovorne strane mogu predvidjeti da će netko treći tumačiti ugovor, sukladno odredbi članka 321. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

Obzirom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13, koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima je službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u R. S. ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja, iz kojih tumačenja proizlazi da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi nije odlučna, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je smatrao da se isto primjenjuje i u ovoj pravnoj stvari te kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja 1. i 2. u cijelosti.

 

Neosnovani su žalbeni navodi da je tužbeni zahtjev nepotpun i nepodoban, jer da nije postojao deklaratorni dio zahtjeva koji bi zamijenio pravnu osnovu zahtijevane isplate.

Naime, u naprijed iznijetim okolnostima, pravo tužitelja 1. i 2. na isplatu traženog terenskog dodatka proizlazi iz citiranih odredaba KU/13 i KU/17.

 

Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi u kojima se tuženica poziva na odredbu članka 37. stavka 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13. i 27/16.), na Ugovor o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima od 17. lipnja 2002., zaključen između RH i BiH te na Aneks VI Ugovora o zoni zajedničke lokacije na graničnom prijelazu L. P. S. – I. od 5. ožujka 2003., obzirom da je tijekom ovog postupka utvrđeno da su tužitelji 1. i 2. kao policijski službenici upućeni na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta njihovog stalnog boravka, slijedom čega za vrijeme boravka na terenu imaju pravo na terenski dodatak, u smislu odredaba članka 50. KU/13 odnosno članka 56. KU/17.

 

Zaključno, u ovoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni poreznih propisa kojima se regulira pravo na terenski rad, na koje žalitelj ukazuje u žalbi, zbog svih naprijed iznesenih razloga. Jednako tako, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da u opisanim okolnostima nema mjesta postupanju prema odredbama Glave 32. ZPP-a odnosno primjeni odredaba o oglednom postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava u RH.

 

Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa).

 

Obzirom da se na ročištu održanom dana 8. srpnja 2019. raspravljalo samo o procesnim pitanjima, to je za pristup punomoćnika tužitelja 1. i 2. na isto, pravilno odmjerena nagrada prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife, dok je podnesak od 1. listopada 2019., suprotno žalbenim navodima, bio potreban za vođenje postupka, jer su tužitelji njime uredili tužbeni zahtjev nakon razdvajanja postupka.

 

Kako, dakle, žalbeni razlozi nisu osnovani, valjalo je, pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 27. listopada 2020.