1              Poslovni broj: Gž Ovr-387/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž Ovr-387/2020-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Z. d.o.o., Z., OIB: …, protiv ovršenika Ž. F. iz P., OIB: … , radi ovrhe na novčanoj tražbini, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Ovr-278/2020-2 od 2. travnja 2020., 27. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

Uvažava se žalba ovršenika kao osnovana, ukida se rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Ovr-278/2020-2 od 02. travnja 2020. te se prijedlog ovrhovoditelja odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem naloženo je poslodavcu ovršenika Centru za odgoj i obrazovanje R. S. D., D., OIB: …, da isplati ovrhovoditelju novčanu tražbinu u iznosu od 1.504,55 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način na koji je to određeno izrekom rješenja kao i nadoknaditi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 156,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Protiv tog rješenja pravovremeno se žali ovršenik, ne navodeći određen žalbeni razlog propisan odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP), u svezi članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/15, 25/13, 89/14, 55/16 i 73/17, dalje u tekstu: OZ) i ne predlažući ovom sudu određen način postupanja.

U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj je osporio sve žalbene navode ovršenika.

Žalba ovršenika je osnovana.

Iz stanja spisa proizlazi:

- kako je ovrhovoditelj 30. siječnja 2020. prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za donošenje rješenja prema članku 201. OZ-a;

- kako ovrhovoditelj u svojem prijedlogu navodi da bi pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika I. A. iz Z., poslovni broj Ovrv-1848/15 od 24. lipnja 2015., radi naplate iznosa od 1.504,55 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način na koji je to određeno rješenjem o ovrsi, bila određena ovrha općenito na imovini ovršenika;

- kako se ovrhovoditelj u dva navrata i to dopisima od 23. listopada 2019. te 06. studenog 2019. obraćao poslodavcu ovršenika, zahtijevajući od njega postupanje po rješenju o ovrsi, u smislu odredbe članka 284. stavka 2. OZ-a;

- kako poslodavac ovršenika po rješenju o ovrsi nije postupio.

Smatrajući kako su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke iz odredbe članka 201. stavka 1. OZ-a, prvostupanjski sud je donio pobijano rješenje.

Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, u vezi s člankom 381. ZPP-a, koji se primjenjuju temeljem članka 21. stavka 1. OZ-a, ovaj sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka, ali nalazi ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Prema odredbi članka 284. stavka 2. OZ-a na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan je prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima. Pritom je isplatitelj stalnoga novčanog primanja u povodu rješenja o ovrsi iz stavka 2. ovoga članka dužan postupati kao po ispravi iz članka 202. ovoga Zakona (članak 284. stavak 4.).

Nadalje, odredbom članka 201. stavka 1. OZ-a je propisano kako ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi., dok stavak 2. istog članka navodi kako se takav prijedlog može podnijeti do završetka ovršnoga postupka. Stavak 3. istog članka pak navodi kako na temelju pravomoćnog rješenja iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku.

U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je ovršni prijedlog usmjerio prema poslodavcu ovršenika, a podnošenje takvog prijedloga je vremenski ograničeno i ovisno o trajanju ovršnog postupka jer je odredbom članka 201. stavka 2. OZ-a propisano da se takav prijedlog može podnijeti do završetka ovršnog postupka, što podrazumijeva da se vodi sudski ovršni postupak. Postupak na pokretanje kojeg odredba članka 201. OZ-a ovlašćuje ovrhovoditelja pravna teorija definira kao specifičan adhezijski ovršni postupak. Obzirom da je ovrhovoditelj zatražio ovrhu protiv poslodavca čime je pokrenuo sudski ovršni postupak nakon bezuspješne izvansudske ovrhe koju je nastojao provesti temeljem pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi pravilno primjenjujući materijalno pravo, njegov prijedlog je valjalo odbaciti kao nedopušten iz razloga što ovrhovoditelj traži namirenje protiv poslodavca ovršenika protiv kojeg ne raspolaže ovršnom ispravom, a niti se radi o postupku sudske ovrhe protiv ovršenika u kojem bi poslodavac propustio postupiti po sudskom rješenju o ovrsi. Niti jedna Ovršnog zakona koja se odnosi na izvan sudsku ovrhu ne određuje da se u slučaju ne postupanja poslodavca ili isplatitelja stalnog novčanog primanja temeljem pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi primjenjuje odredba o izravnom provođenju ovrhe protiv poslodavca kao u tijeku sudske ovrhe u smislu odredbe članka 201. stavka 1. – 3. OZ-a.

Uzgredno, ovrhovoditelju je potrebno napomenuti kako odredbom članka 284. stavka 2. OZ-a, nije derogirana odredba članka 197. stavka 1. OZ-a, kojom je propisano da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.

Odredba članka 197. stavka 1. OZ-a izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj 93/14.) i stupila je na snagu 1. rujna 2014., te se prema njoj ovrha na plaći koju provodi poslodavac može odrediti samo ako poslodavac ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke.

U protivnom, ako se plaća ovršeniku isplaćuje na račun kod banke, ovrha na plaći se određuje i provodi prema odredbama OZ-a o ovrsi na novčanoj tražbini po računu (članak 204.-207. OZ-a).

Dakle, da bi se rješenjem o ovrsi odredila ovrha na plaći, takvim sredstvom ovrhe kojim bi poslodavcu bilo naloženo da s plaće ovršenika uskraćuje novčani iznos za koji je određena ovrha,te da se ista isplaćuje ovrhovoditelju, potrebno je da poslodavac ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke.

Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe članka 380. točke 3. riješeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Splitu 27. listopada 2020.