1                         Poslovni broj Gž-1798/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

             

 

 

Poslovni broj Gž-1798/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. Z. iz K., OIB: …, zastupane po punomoćnici D. S., odvjetnici iz R., protiv tuženika Općina V. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K., K. i P. d.o.o. iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 29 P-638/2016-44 od 28. siječnja 2020., 27. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 29 P-638/2016-44 od 28. siječnja 2020. potvrđuje.

 

 

Obrazloženje

 

Navedenim rješenjem u postupanju po prijedlogu tužiteljice dopušteno je ponavljanje postupka te ukinuta presuda suda prvog stupnja poslovni broj P-638/2016-23 od 9. ožujka 2017.

 

Protiv tog rješenja tuženik je podnio žalbu čijim sadržajem se poziva na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). Sadržajem žalbe iznosi tijek postupka u kojem je donesena ukinuta presuda te u bitnom smatra da valjanost, odnosno postojanje rješenja donesenih u upravnom postupku ne predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke po zahtjevu tužiteljice, koji se odnosi na naknadu štete zbog navodnog nezakonitog postupanja u provođenju upravnim rješenjima donesenim od strane tuženika. Ističe kako upravnim rješenjima nije odlučivano o postojanju ili nepostojanju pretpostavki odgovornosti za eventualnu štetu pa da podnošenje valjane ovršne isprave Financijskoj agenciji na izravnu naplatu ne predstavlja štetnu radnju niti protupravno postupanje, čak ni u situaciji kada ta ovršna isprava (rješenje o ovrsi) naknadno bude poništena. Postupanje tuženika kao protupravno da bi se moglo ocijeniti ujedno kao i štetna radnja, u situaciji kada bi tuženik podnio Financijskoj agenciji na izravnu naplatu ovršnu ispravu koja je poništena već prije podnošenja zahtjeva, što se u konkretnom slučaju neprijeporno nije dogodilo. Štoviše, da je postupanje i tuženika i Financijske agencije dopušteno jer da su poduzimali radnje radi naplata tražbina s osnova komunalne naknade i u svemu sukladno zakonu.

 

Stoga da je pobijano rješenje nezakonito te da su njegovim donošenjem ostvareni svi žalbeni razlozi pa predlaže da se preinači i odbije prijedlog tužiteljice za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka uz obvezu da mu naknadi parnične troškove, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijano rješenje nije utvrđeno da bi u njegovu donošenju bila počinjena koja od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Isto tako, protivno tvrdnjama tuženika nisu ostvareni niti ostali žalbeni razlozi jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje odluke po prijedlogu i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prijedlog prihvatio.

 

Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja i sadržaja spisa proizlazi da je po provedenom postupku po tužbi tužiteljice podnesene protiv tuženika, radi naknade štete bila donesena presuda od 9. ožujka 2017. kojim je zahtjev tužiteljice odbijen. Tužiteljica je tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnjama da su upravna rješenja tuženika nezakonita te da je temeljem takvih rješenja od strane Financijske agencije sa njenog računa ustegnut određeni novčani iznos (na ime glavnice, troškova i kamata) te je potraživala povrat navedenog iznosa i daljnji iznos na ime neimovinske štete, odnosno duševnih bolova zbog uznemiravanja. Navedeni zahtjev je tom presudom odbijen, u bitnom iz razloga što postupak u kojem tužiteljica pobija zakonitost navedenih rješenja kao ovršnih isprava do zaključenja rasprave nije okončan, a tek ukoliko bi se utvrdila nevaljanost ili nezakonitost donesenih rješenja od strane nadležnog upravnog tijela, da bi tužiteljica imala pravo zahtijevati od tuženika naknadu imovinske štete, odnosno kroz institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), kada bi se ocijenilo da li je i u kojem opsegu za tužiteljicu nastala šteta. Dakle, smatrao je da kod donošenja te odluke nisu bilu ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, odnosno postojanje štete i štetne radnje, uzročne veze i protupravnosti, propisane odredbom čl. 1045. ZOO-a jer da upravni postupak nije okončan budući nije odlučeno o žalbama tužiteljice podnesenim protiv upravnih rješenja.

 

Neprijeporno je da je nakon donošenja navedene presude nadležno upravno tijelo u drugom stupnju, odlučujući o žalbi tužiteljice, poništilo rješenje tuženika od 23. ožujka 2017. i rješenje o ovrsi od 25. studenoga 2012. te obustavilo postupak, pa sud prvog stupnja zaključuje da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 421. st. 1. toč. 8. i 9. ZPP-a.

 

Naime, odredbom čl. 421. st. 1. toč. 8. ZPP-a propisano je da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti, ukoliko se odluka suda temelji na drugoj odluci suda ili na odluci kakva drugog tijela, a ta odluka bude pravomoćno preinačena, ukinuta, odnosno poništena.

U konkretnom slučaju, kao što je prethodno izneseno sud prvog stupnja je kod donošenja presude koja je pobijanim rješenjem ukinuta, odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva temeljio u prvom redu na utvrđenju da u postupanju tuženika nije bilo protupravnosti iz razloga što su u vrijeme donošenja odluke upravna rješenja egzistirala, odnosno o pravnoj valjanosti istih nije bilo odlučeno u upravnom postupku, zaključujući očito da nema jednog od potrebnih elemenata odgovornosti za naknadu štete, odnosno protupravnosti. Stoga su i prema mišljenju ovoga suda u situaciji kada su ta rješenja u postupanju po žalbi tužiteljice poništena i postupak obustavljen, ispunjeni uvjeti iz citirane zakonske odredbe za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka.

 

U odnosu na žalbene navode tuženika kojima u bitnom obrazlaže razloge zbog kojih smatra da tuženik nije odgovoran za bilo kakvu štetnu tužiteljici niti da postoji uzročna veza između donošenja tih rješenja i navodne štete koju tužiteljica trpi, valja odgovoriti da nisu od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja. Za ispunjenost pretpostavki iz citirane zakonske odredbe za ponavljanje pravomoćno završenog postupka ne traži se da odluka drugog nadležnog tijela kojom je ukinuta, preinačena ili poništena odluka na kojoj se temeljila odluka u pravomoćno završenoj parnici bude takvog značaja da u ponovljenom suđenju dovede do povoljnije odluke za podnositelja prijedloga za ponavljanje, već je razlog za ponavljanje postupka ostvaren donošenjem takve odluke, pa će se o ispunjenosti pretpostavki za naknadu štete, odnosno o tome da li postupanje tuženika kod donošenja i provedbe navedenih rješenja predstavlja štetu radnju te da li je i u kojem opsegu za tužiteljicu nastala šteta odlučivati u ponovljenom postupku, kao što pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

 

Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.                      

 

 

U Rijeci 27. listopada 2020.

 

 

Sutkinja

 

Lidija Oštarić Pogarčić