Broj: Kž 299/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. J. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 65/15. dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. travnja 2016. godine broj 2 K-24/16 u sjednici održanoj 6. lipnja 2018. godine u prisutnosti zamjenika branitelja optuženog M. J., odvjetnika S. Š., u javnom dijelu sjednice,

p r e s u d i o   j e

I. Povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11., u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđuje da novčani iznos od 704.646,30 kuna (sedamsto četiri tisuće šesto četrdeset šest kuna i trideset lipa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. J. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanim pod točkom 1. izreke pobijane presude te da navedeni iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom M. J. novčani iznos od 704.646,30 kuna (sedamsto četiri tisuće šesto četrdeset šest kuna i trideset lipa) uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana računajući od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu presudom broj 2 K-24/16 od 5. travnja 2016. godine proglasio je krivim optuženog M. J. zbog kaznenih djela protiv gospodarstva, i to pod točkom 1. zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. za koje mu je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. u vezi sa člankom 48. te člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, dok je pod točkom 2. isti proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. i na temelju navedenog zakonskog propisa utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, te mu je uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci. Nakon toga mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10), u vezi sa člankom 77. KZ/11., od optuženog je oduzeta imovinska korist koja je ostvarena kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. u iznosu od 704.646,30 kuna.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženi M. J. dužan je na ime troškova kaznenog postupka platiti iznos od 5.197,50 kuna.

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske napadnutu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te podredno, ako ne prođe bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni pogrešno utvrđenje činjenica, da presudu ukine samo u odluci o kazni i samo u tom djelu vrati predmet na ponovno suđenje.“

Odgovor na žalbu podnio je optuženi M. J. putem svoga branitelja K. K., odvjetnika u Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika branitelja optuženog M. J., S. Š., odvjetnika u Z. te u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženika koji su uredno obaviješteni pa je sjednica na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08. održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na način da je izreka presude nerazumljiva, odnosno proturječna razlozima presude. Ovakvom svojom tvrdnjom žalitelj, u suštini, samo parafrazira navedenu zakonsku odredbu, a kada konkretizira u čemu se zapravo sastoji navedena postupovna povreda isti polemizira sa stavom i obrazloženjem prvostupanjskog suda koje se odnose na utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, odnosno druge okolnost iz članka 47. KZ/11., a koje utječu na odabir vrste i visine kazne. Stoga je pobijana presuda ispitana i u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona na koju se poziva i žalitelj, s obzirom da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, po ocjeni ovog suda, dao jasne, potpune i detaljno obrazložene razloge za svoja utvrđenja u odnosu na okolnosti iz članka 47. KZ/11. Sama okolnost što se žalitelj u podnesenoj žalbi ne slaže s takvim utvrđenjima prvostupanjskog suda i njegovim zaključcima u pogledu navedenih okolnosti može se razmatrati u okviru odluke o kazni, a o čemu će biti više riječi u nastavku ove presude.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ova se povreda obrazlaže na način da je, po ocjeni žalitelja, prvostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da ne postoje otegotne okolnosti na strani optuženika te da se, s druge strane, životna dob optuženika (… godine starosti) ne može smatrati olakotnom okolnosti. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud kao otegotnu okolnost trebao cijeniti činjenicu da je počinjenjem ovog djela pribavljena imovinska korist koja daleko nadmašuje iznos od 60.000,00 kuna, a koji iznos je nužan da bi se radilo o znatnoj imovinskoj koristi iz članka 246. stavka 2. KZ/11., te da je kao otegotnu okolnost trebalo cijeniti i činjenicu da je ovo kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja, a koju pobudu je također trebalo cijeniti prilikom odmjeravanja kazne.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud, iako je i po njegovom mišljenju ispravno utvrdio većinu okolnosti koje utječu na vrstu i mjeru kazne iz članka 47. KZ/11., precijenio značenje utvrđenih olakotnih okolnosti, dok pogreškom otegotnih okolnosti nije niti utvrdio, tako da je prilikom odmjeravanja kazne povrijeđeno načelo razmjernosti koje zahtjeva da izrečena kazna odgovara stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i svrsi kažnjavanja.

Naime, i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je ispravno prilikom odmjeravanja visine kazne za oba počinjena kaznena djela kao olakotne okolnosti na strani optuženika cijenio njegovo potpuno i iskreno priznanje počinjenih djela, iskreno kajanje zbog počinjenih djela, protek vremena od počinjenih djela do donošenja odluke (gotovo 10 godina u kojem razdoblju optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom), životnu dob optuženika, uz činjenicu njegovog teškog zdravstvenog stanja te okolnost da isti do sada nije bio osuđivan u kaznenom postupku.

I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ove olakotne okolnosti na strani optuženika u njihovom zbiru, a osobito njegovo potpuno i iskreno priznanje počinjenih djela te iskreno kajanje, koje je i prvostupanjski sud istaknuo kao osobito olakotne okolnosti, bile su osnova za primjenu instituta ublažavanja kazne iz članka 48. stavka 2. KZ/11., a u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (točka 1. optužnice), ali isto tako i za izricanje jedinstvene kazne u trajanju od 11 mjeseci, a nakon toga i za izricanje uvjetne osude s rokom kušnje od 4 (četiri) godine.

Valja napomenuti kako nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud kao otegotne okolnosti trebao cijeniti pobude zbog kojih je počinjeno kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (koristoljublje) te da je u tom pogledu trebao imati u vidu i činjenicu da si je optuženik, počinjenjem ovog djela, pribavio imovinsku korist koja znatno premašuje iznos od 60.000,00 kuna.

Naime, u pravilu se ovo kazneno djelo i čini kako bi počinitelj sebi ili nekom drugom pribavio protupravnu imovinsku korist, a u ovom konkretnom slučaju sama visina pribavljene imovinske koristi nije u tolikoj mjeri značajna da bi s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti opravdavala strože kažnjavanje.

Slijedom svega naprijed navedenog se, i po ocjeni ovog suda, pojedinačno utvrđene kazne, kao i ona jedinstvena kazna zatvora te izrečena uvjetna osuda ukazuju primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, a iste su pogodne da u cijelosti ostvare svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. Navedenom kaznenom sankcijom u potpunosti će se izraziti društvena osuda zbog ovakvog neprimjerenog i protupravnog postupanja, njome će se utjecati i na jačanje povjerenja građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava i načelu zakonitosti te će se istovremeno utjecati na počinitelja, ali i na druge članove šire društvene zajednice, da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o nedopustivosti i pogibeljnosti činjenja kaznenih djela. Istovremeno će se kod istih ovakvom presudom jačati i osjećaj pravednosti kažnjavanja svih onih koji će se ubuduće ponašati na protupravan način, a uz sve to ovakvom kaznenom sankcijom omogućit će se počinitelju ovih djela da se, što je moguće prije, uključi u svakodnevni život i užu i širu društvenu zajednicu kojoj pripada.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., a na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovanu.

U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi, koja se doduše žalbom ne pobija, prvostupanjska je presuda preinačena na način da je od optuženika ta korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. ZKP/08. i to iz razloga što je Zakon o postupku oduzimanja imovinske korist ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10 - dalje u tekstu: ZPOIK), a na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, prestao važiti temeljem članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 70/17.). Naime, u članku 2. navedenog zakona propisano je da će se postupci koji su započeti po odredbama ZPOIK-a dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Dakle, u konkretnoj pravnoj situaciji imovinsku korist je pravilnom primjenom zakona valjalo oduzeti na temelju sada važećeg zakonskog propisa, a to je KZ/11. i novelirani ZKP/08. (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, "Narodne novine", broj 70/17.). Stoga je pobijana presuda, povodom žalbe državnog odvjetnika, u ovom dijelu preinačena na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude.

Stoga je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 6. lipnja 2018.