Broj: Kž 541/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. C. zbog kaznenog djela iz članka 231. stavka 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 65/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 7. rujna 2017. godine broj 4 K-6/17-122, u sjednici održanoj 6. lipnja 2018. godine u prisutnosti optuženog R. C. i branitelja optuženika, odvjetnika M. M., u javnom dijelu sjednice,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. C. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Velikoj Gorici presudom broj 4 K-6/17-122 od 7. rujna 2017. godine proglasio je krivim optuženog R. C. da je počinio kazneno djelo protiv imovine, razbojničkom krađom iz članka 231. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. te je na temelju članka 231. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. veljače 2017. godine pa nadalje.

Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi koja, na temelju članka 69. stavka 3. KZ/11., može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, odnosno do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje 3 (tri) godine.

Na temelju članka 79. stavka 1. i 2. KZ/11. od optuženog je oduzet predmet koji je bio uporabljen za počinjenje kaznenog djela i to jedna improvizirana kapa sačinjena od rukava majice smeđe boje s dvije uzdužne crte crvene boje koje su s obje strane obrubljene crtama bijele boje, s izrezanim prorezima za oči, a koja će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) u svezi s člankom 148. stavkom 6. ZKP/08. optuženi je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenog po službenoj dužnosti.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da sud drugog stupnja prihvati žalbu te preinači pobijanu presudu na način da izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

Protiv navedene presude žali se i optuženi R. C. putem branitelja M. M., odvjetnika u Z., također zbog odluke o kazni s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da razmotri mogućnost blaže kaznenopravne sankcije, odnosno da predmet vrati Županijskom sudu u Velikoj Gorici na ponovno razmatranje i odlučivanje.“

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik putem navedenog branitelja, s prijedlogom kao u žalbi, dok odgovor na optuženikovu žalbu nije podnesen.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog R. C., M. M., odvjetnika u Z. i optuženika osobno, a njegova nazočnost je osigurana putem konferencijskog uređaja budući se isti nalazi u Zatvoru u Z. te u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je uredno obaviješten pa je sjednica na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. C. nisu osnovane.

Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti kao što su jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, način počinjenja kaznenog djela, a osobito skrivljene učinke počinjenog djela te da je optuženiku izrekao preblagu kaznu koja neće ostvariti svrhu kažnjavanja. Smatra da se u konkretnom slučaju priznanje ne može cijeniti kao olakotna okolnost jer je to u konkretnoj situaciji bio najlogičniji izbor obrane, budući je optuženik savladan pri počinjenju djela i zadržan do dolaska policije u prostoru koji je pokriven s nadzornim kamerama. Navodi da je prvostupanjski sud posebnu pažnju trebao posvetiti žrtvama ovog kaznenog djela, budući da je optuženik iskazao naročitu upornost i znatnu količinu kriminalne energije kada je s nožem zaprijetio žrtvama da će ih ubiti, a zbog čega su iste pretrpjele veliki psihički šok. Imajući u vidu njegovu dosadašnju višestruku osuđivanost i naprijed navedene okolnosti smatra da sve to ukazuje na potrebu odmjeravanja kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Nasuprot tome, optuženik smatra da mu je, s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti, a osobito priznanje počinjenog djela, kajanje i iskrenu ispriku oštećenicama zbog počinjenog djela te nalaz i mišljenje vještaka psihijatra izrečena prestroga kazna, odnosno da je bilo uvjeta da ga se i blaže kazni.

Ispitujući povodom žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, a kao što su njegov prijašnji život (u smislu ranijeg dolaženja u sukob sa zakonom), bračni status, činjenica roditeljstva, teško imovinsko stanje te smanjena ubrojivost u vrijeme počinjenja djela.

Ispravno je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne za počinjeno djelo kao olakotnu okolnost optuženiku cijenio i činjenicu njegovog potpunog i iskrenog priznanja počinjenog djela budući je na taj način isti u bitnome dao doprinos brzom, efikasnom i ekonomičnom okončanju prvostupanjskog kaznenog postupka, a što se optuženiku svakako treba honorirati jer je isti mogao izabrati i drugačiji način svoje obrane. S druge strane sam način izvršenja ovog kaznenog djela te posljedice koje su nastupile na strani žrtava u konkretnom slučaju ni po čemu ne odudaraju od uobičajenog načina izvršenja ovakvih kaznenih djela te posljedici koju i inače pretrpe žrtve kod počinjenja upravo ovakvih djela, pa da bi se to onda smatralo otegotnim okolnostima, odnosno posebno teškim okolnostima izvršenja djela i posebno teškim posljedicama za žrtve, a što bi onda zasigurno imalo utjecaja i na visinu izrečene kazne zatvora, tako da je ove okolnosti prvostupanjski sud, po ocjeni ovog suda, pravilno vrednovao kod izricanja kazne.

Isto tako nije u pravu niti optuženi R. C. kada u žalbi tvrdi da je prestrogo osuđen, da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na strani optuženika te da je mogao više cijeniti optuženikovo kajanje i priznanje odnosno iskrenu ispriku oštećenicama zbog počinjenog djela te da je posebno trebalo cijeniti činjenicu da je optuženik otac dvoje malodobne djece čijem uzdržavanju je dužan doprinositi.

Naime, prvostupanjski sud je, i po ocjeni suda drugog stupnja, u dovoljnoj mjeri vodio računa o svim olakotnim okolnostima koje su utvrđene na strani optuženika kao što su njegovo priznanje počinjenog djela, da je otac dvoje malodobne djece i da je djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti, pa kada se navedene okolnosti dovedu u vezu s ličnosti optuženika, načinu i okolnostima pod kojima je djelo počinjeno te, s druge strane, utvrđenim otegotnim okolnostima (dosadašnja višestruka osuđivanost za istovrsna kaznena djela) kazna zatvora na koju je optuženik osuđen primjerena je svim naprijed utvrđenim i navedenim okolnostima, ista će u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., a blaža kazna, za koju se u žalbi zalaže optuženik, ne bi bila u konkretnoj situaciji primjerena naprijed utvrđenim okolnostima.

Po ocjeni ovog suda upravo ranija višestruka osuđivanost optuženika zbog imovinskih kaznenih djela, a zbog čega je također bio osuđivan na bezuvjetne kazne zatvora, ukazuje na dva zaključka. Kao prvo ona ukazuje na to da se i u ovom slučaju radi o optuženikovoj dosadašnjoj neusklađenosti s društveno prihvatljivim normama ponašanja te da se ovdje ne radi o ekscesu, odnosno incidentu u njegovom dosadašnjem životu, već o njegovoj opetovanoj sklonosti protupravnom postupanju, a što sve odgovara i osobinama njegove ličnosti. S druge strane očigledno je i da ranija osuđivanost i bezuvjetne kazne zatvora iz tih presuda nisu u potpunosti ispunile svrhu kažnjavanja, odnosno nisu u dovoljnoj mjeri utjecale na optuženika da više ne čini kaznena djela, osobito imovinskog karaktera s elementima nasilja.

Stoga je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osuda na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine pravilno odmjerena kazna, a imajući u vidu sve naprijed navedeno. Ovakva kazna u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem djela nanio oštećenicama - žrtvama i društvu u cjelini. Navedenom kaznom ostvarit će se svrha generalne prevencije, odnosno pojačat će se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te će se utjecati na iste da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja. Istovremeno će se ovom kaznom ostvariti i svrha specijalne prevencije utjecajem na optuženika kako u svom budućem životu više ne bi činio nova kaznena djela te će mu se, po izdržanoj kazni, omogućiti ponovno uključivanje u društvo i društveno prihvatljivo ponašanje.

Slijedom naprijed navedenog u cijelosti su neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženika valjalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 6. lipnja 2018. godine