1

Poslovni broj: 2 UsI-985/2020-34

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 UsI-985/2020-34

 

                                                                                   

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice Z. M. iz O.,  koju zastupa opunomoćenik V. P., odvjetnik iz O., protiv tuženika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Trg Nevenke Topalušić 1, Zagreb, zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Kapucinska 21, radi statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, 26. listopada 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kako neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja tuženika Klasa: UP/I-562-02/15-0016/12 Urbroj: 522-04/1-1-2-16-12 od 12. svibnja 2016. te vraćanje predmeta na ponovni postupak.
2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem tuženika Klasa: UP/I-562-02/15-0016/12 Urbroj: 522-04/1-1-2-16-12 od 12. svibnja 2016. odbijen je zahtjev tužiteljice, kao žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata za ostvarivanje prava na povećanu novčanu naknadu.

Tužiteljica u tužbi navodi kako ima status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata te da joj je djelomičnim rješenjem tuženika od 21. prosinca 2015. priznato pravo na jednokratni iznos novčane naknade, kao i mjesečna novčana naknada počevši od 1. siječnja 2016. Osporava stajalište tuženika kako u pogledu ostvarenja prava na povećanu novčanu naknadu nije utvrđeno postojanje posljedice seksualnog nasilja, a sve na temelju danog mišljenja Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja, budući navedeno mišljenje smatra neprimjerenim i neutemeljenim. Ističe kako je tijekom kaznenog postupka nesporno utvrđeno da su tužiteljicu tijekom Domovinskog rata optuženici iz tog postupka spolno zlostavljali, a da iz nalaza i mišljenja vještakinje za psihologiju J. B. broj: 14/2012 od 5. rujna 2012. jasno proizlazi kako su na strani tužiteljice uočeni izrazitiji znakovi traumatizacije proživljenim događajima te da je tužiteljica kognitivno slabije razvijena i primarno emocionalno i socijalno nezrela. Iz istog nalaza proizlazi kako je uslijed traumatizacije ratnim zbivanjima dodatno mijenjana ličnost tužiteljice što je rezultiralo stalno prisutnom simptomatologijom posttraumatskog stresnog poremećaja, anksioznim i depresivnim smetnjama te mehanizmima obrane kojima dominiraju izbjegavanja, distrakcija, potiskivanje i negacija. U istom vještačenju utvrđeno je i da na strani tužiteljice postoje smetnje pamćenja, kvantitativni i kvalitativni poremećaji, slabiji kapacitet upamćivanja, sklonost konfabulacijama, poremećaj percepcije, vremenskog tijeka događaja i disocijativna amnezija vezana za neke događaje. Obzirom da je tužiteljica uslijed traumatizacije proživljenim događajima i višestrukim silovanjima pretrpjela traume najvećeg intenziteta to su na njenom psihološkom zdravlju ostale posljedice kao što su glavobolje, povućenost, depresivnost, izrazita anksioznost, odbijanje razgovora o doživljenim traumama, zbog čega je tužiteljica bila prisiljena redovno uzimati tablete za smirenje. U pogledu navedenog tužiteljica predlaže svoje saslušanje te provođenje dokaza medicinskim vještačenjem i saslušanjem svjedoka J. K. Smatra da ispunjava uvjete iz članka 25. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (Narodne novine, broj: 64/15., nastavno: Zakon o pravima žrtava), jer je mišljenja da je kod nje, kao posljedice silovanja, došlo do prisilne trudnoće, uslijed koje je dana 29. prosinca 1992., u mjestu C. u Republici Mađarskoj, rođeno dijete H. K. Slijedom navedenog smatra da odluka tuženika nije utemeljena na konkretnim dokazima, već na mišljenju Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja, koje nije uzelo u obzir prethodno navedene činjenice i strahote koje je ista proživjela. Zbog toga predlaže sudu poništavanje osporavane odluke tuženika i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je djelomičnim rješenjem od 21. prosinca 2015. utvrđeno da tužiteljica ima status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata te joj je priznato pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn i mjesečna novčana naknada u iznosu od 2.427,98 kn, počevši od 1. siječnja 2016. Međutim, prilikom razmatranja predmeta tužiteljice Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja nije utvrdilo da su ispunjeni uvjeti iz članka 25. stavka 1. Zakona o pravima žrtava, jer na strani tužiteljice ne postoje posljedice seksualnog nasilja sukladno toj odredbi. Ističe i da je Povjerenstvo sastavljeno od osoba raznih kompetencija i da su članovi istoga osobe s iskustvom upravo u ratnom pravu, odnosno u postupcima s počiniteljima i žrtvama ratnih zločina te da je jednoglasno donijelo mišljenje kako u konkretnom slučaju tužiteljica ne ispunjava zakonske uvjete za ostvarivanje prava na povećanu novčanu naknadu. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

Podneskom od 11. studenog 2016. tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu te ustraje na stajalištu kako je Povjerenstvo pogrešno utvrdilo odlučne činjenice i da je kod nje, kao posljedice silovanja, došlo do prisilne trudnoće, uslijed koje  je došlo do rođenja djeteta tužiteljice H. K. Smatra da su navodi o iskustvu članova Povjerenstva neosnovani, jer isto nije donijelo zakonitu odluku te da isto nije uzelo u obzir činjenicu da je dijete H. K. rođen u Republici Mađarskoj, a da je tužiteljica bila u bračnoj zajednici i da se predmnijevalo  očinstvo majčinog muža zbog čega je i pokrenut postupak DNA testiranja J. K. kako bi se utvrdilo da li je isti biološki otac H. K.

Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, nalaz i mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka prof. dr. sc. M. M., kao i u spis upravnog postupka.

Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spor, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12 i 152/14, nastavno: ZUS), sud smatra da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Iz stanja spisa tuženika proizlazi kako je tužiteljici djelomičnim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske Klasa: UP/I-562-02/15-0016/12, Urbroj: 522-04/1-1-2-15-4 od 21. prosinca 2015. utvrđen status žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata te je utvrđeno da ista ima pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn i mjesečnu novčanu naknadu u iznosu od 2.427,98 kn počevši od 1. siječnja 2016.

Navedeno je utvrđeno na temelju relevantne dokumentacije tužiteljice, a posebno na temelju presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-Rz-1/2015-182 od 2. lipnja 2015., kojom presudom su optuženi Lj. R. i V. G. osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) i 5 (pet) godina radi počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i kaznenog djela protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva – ratni zločin i članka 91. stavka 2. Kaznenog zakona.

Uvidom u izreku i obrazloženje navedene presude vidljivo je da su navedeni optuženici, zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima paravojnih formacija, u vrijeme okupacije Republike Hrvatske, tijekom mjeseca kolovoza 1991. u D., silovali i zlostavljali tužiteljicu.

U provedenom postupku nesporno je utvrđeno višestruko silovanje od strane dva nepoznata i dva poznata počinitelja pripadnika paravojnih jedinica za vrijeme okupacije Republike Hrvatske u mjestu D., a na temelju čega je ista prvenstveno i ostvarila pravo na jednokratnu novčanu naknadu i mjesečnu novčanu naknadu primjenom odredbe članka 24. i 26. Zakona o pravima žrtava.

Obzirom da je tužiteljica zatražila ostvarenje prava na povećanu novčanu naknadu i mjesečnu novčanu naknadu po toj osnovi to je od strane tuženika proveden dodatni postupak kako bi se utvrdilo da li ista ispunjava uvjete na povećanu naknadu.

Člankom 25. stavkom 1. Zakona o pravima žrtava propisano je da korisnik može ostvariti pravo na povećanu novčanu naknadu po sljedećim osnovama: prisilna trudnoća nastala kao posljedica seksualnog nasilja, prisilno izazvani pobačaj kao posljedica seksualnog nasilja, rođenje djeteta zbog prisilne trudnoće nastale kao posljedica seksualnog nasilja te seksualno nasilje počinjeno prema maloljetnoj osobi.

Stavkom 2. istoga članka određeno je da korisnik može ostvariti povećanu novčanu naknadu kada je Povjerenstvo utvrdilo postojanje jedne ili više osnova iz stavka 1. ovoga članka.

Postupajući po dijelu zahtijeva koji se odnosi na ostvarenje prava iz prethodno citiranog članka, tuženik je u smislu odredbe članka 30. Zakona o pravima žrtava, dostavio spis Povjerenstvu za žrtve seksualnog nasilja, a koje svojim nalazom i mišljenjem broj: 035/15-B od 29. travnja 2016. utvrdilo da kod tužiteljice ne postoje posljedice seksualnog nasilja sukladno odredbama članka 25. stavka 1. Zakona o pravima žrtava.

U obrazloženju istoga navodi se kako je izvršenim uvidom u dokumentaciju te iskaz tužiteljice tijekom kaznenog postupka utvrđeno kako su se silovanja tužiteljice dogodila u kolovozu 1991., što su potvrdili i saslušani svjedoci u kaznenom postupku, dok tijekom kaznenog postupka tužiteljica nije ukazivala na činjenice kako je i nakon kolovoza 1991. nad njom bilo izvršeno silovanje. Uzet je u obzir i iskaz tadašnjeg supruga tužiteljice, J. K., iz kojeg proizlazi da je tužiteljica u vrijeme početka trudnoće živjela s njim u D., sve do Uskrsa 1992. te iz njegovog iskaza i iskaza same tužiteljice ne proizlazi da joj se u to vrijeme dogodio bilo kakav čin silovanja. Medicinska dokumentacija tužiteljice pokazuje da je ista na testu pamćenja postigla kvantitativno subnormalan rezultat, koji ne ukazuje na patološka odstupanja procesa pamćenja pa je Povjerenstvo zauzelo stajalište kako je tužiteljica u vrijeme pretpostavljenog vremena trudnoće, živjela sa svojim tadašnjim suprugom, bez obzira što to osporava, a da je brak razveden 1995.

Tijekom ovog upravnog spora tužiteljica je tvrdila kako ispunjava uvjete iz članka 25. stavka 1. Zakona o pravima žrtava, budući je ponovno silovana tijekom mjeseca travnja 1992. pa da je kod nje došlo do prisilne trudnoće koja je nastala kao posljedica seksualnog nasilja te nastavno i rođenje djeteta zbog prisilne trudnoće nastale kao posljedice seksualnog nasilja.

Na ročištu za raspravu održanom kod ovoga suda 25. svibnja 2017. predloženo je provođenje medicinskog vještačenja od strane tužiteljice na okolnosti tužbe i ispunjenja uvjeta za priznanje predmetnog prava te je isti prijedlog usvojen i određeno je izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku prof. dr. sc. M. M.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je prilikom medicinskog pregleda tužiteljice, a nakon povratka iz Republike Mađarske, tijekom 1993. godine, utvrđeno da ista ima ožiljke po tijelu od fizičkog zlostavljanja te mentalne i psihičke poteškoće koje se povezuju sa stresnim događajima iz vremena boravka na okupiranom području Republike Hrvatske tijekom 1991/92. godine. Tužiteljica je iskazala kako je dana 29. prosinca 1992. rodila dijete koje je nastalo zadnjim silovanjem. Vještak je stajališta kako je u konkretnoj situaciji DNA analizom potrebno utvrditi tko je otac djeteta H. K. i da bi zbog toga trebalo izuzeti biološke uzorke tužiteljice, djeteta, J. K., ali i osuđenih osoba. Vještak je stajališta kako svaki spolni odnos ne mora rezultirati i oplodnju jajne stanice, odnosno trudnoću te da ukoliko tužiteljica smatra da J. K. nije otac djeteta da bi se istoga moglo eventualno isključiti kao oca djeteta provedenom analizom.

Na navedeni nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi ili prigovora.

Obzirom na isti nalaz i mišljenje opunomoćenik tužiteljice predložio je da se na temelju odredbe članka 44. ZUS odredi prekid ovog upravnog spora, budući će biti pokrenut postupak pred redovnim sudom radi utvrđenja činjenice da J. K. nije biološki otac djeteta H. K., obzirom na pretpostavku da je isti otac djeteta, jer je bio muž majke.

Stoga je na raspravnom zapisniku od 12. prosinca 2017. određen prekid ovog upravnog spora do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskog suda u Osijeku, radi osporavanja očinstva J. K., kao ocu djeteta H. K.

Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P Ob-578/2017-5 od 16. studenog 2018. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da J. K. nije otac djeteta H., rođenog 29. prosinca 1992., a kojeg je tužiteljica rodila za vrijeme trajanja bračne zajednice sa J. K. te je presuda postala pravomoćna 3. prosinca 2018.

Budući su prestali razlozi za prekidom ovog upravnog spora to je isti upravni spor nastavljen rješenjem poslovni broj: UsI-1225/2016-31 te je predmetu dodijeljen novi broj i to 2UsI-985/2020, a dana 20. listopada 2020. održana je rasprava u ovom upravnom sporu.

Tijekom rasprave zamjenička opunomoćenica tužiteljice izjavila je da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predložila da se u nastavku upravnog spora izvedu dokazi saslušanjem tužiteljice, svjedoka J. K. i provođenjem vještačenja DNA analizom u svezi činjenice tko je otac djeteta tužiteljice H. M. Zatražila je naknadu ovog upravnog spora.

Opunomoćenica tuženika izjavila je da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istoga. Istaknula je kako se između stranaka vodi upravni, a ne parnični postupak te da se činjenice na čije okolnosti tužiteljica predlaže izvođenje dokaza trebaju dokazivati na Općinskom sudu, a ne tijekom ovog upravnog spora. Traži naknadu troškova upravnog spora.

Sud nije usvojio dokazne prijedloge za saslušanjem tužiteljice i svjedoka te provođenjem medicinskog vještačenja iz razloga jer smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne odluke. Pri tome sud naglašava kako je ovaj upravni spor već bio prekinut radi utvrđivanja činjenica koje se odnose na osporavanje očinstva J. K. u odnosu na dijete tužiteljice H. K. (sada M.) te da je tužba po toj osnovi pravomoćno odbijena, dok su tijekom upravnog postupka pribavljeni i odgovarajuće analizirani iskazi tužiteljice i J. K. na sporne okolnosti pa je nepotrebno njihovo ponovno saslušanje na te iste okolnosti. Imajući u vidu načelo učinkovitosti iz članka 8. ZUS, prema kojem će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova za stranku te kako je tužba u ovom upravnom sporu podnijeta 2016. godine to je i sud stajališta kako bi svako daljnje odugovlačenje ovog upravnog spora bilo protivno prethodno navedenom načelu.

Prilikom analize svih odlučnih činjenica ovog upravnog spora sud je imao u vidu sve okolnosti slučaja, a posebno činjenicu da je tužiteljica tijekom okupacije mjesta D. nesporno višestruko silovana i zlostavljana te da je isto ostavilo doživotne traume zbog kojih je njena osobnost promijenjena i zbog čega će ista trpjeti psihičke tegobe do kraja života.

U postupku ostvarenja predmetnog prava zahtjev tužiteljice je nesporno usvojen u dijelu kojim je utvrđen njen status kao žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, radi čega joj je priznato pravo na jednokratni iznos novčane naknade te pripadajuća mjesečna novčana naknada, a kako bi ostvarila pravičnu i adekvatnu kompenzaciju za sve strahote i boli koje je proživjela prilikom silovanja i zlostavljanja za vrijeme okupacije mjesta D.

Međutim, sud je stajališta kako je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da tužiteljica nije dokazala da ispunjava uvjete na povećanu novčanu naknadu i mjesečnu novčanu naknadu. Naime, pravilan je zaključak tuženika da podaci spisa predmeta ne daju pouzdanu osnovu za zaključak da bi bili ispunjeni uvjeti iz članka 25. stavka 1. Zakona o pravima žrtava, u dijelu koji se odnosi na postojanje prisilne trudnoće nastale kao posljedice seksualnog nasilja te rođenja djeteta zbog prisilne trudnoće nastale kao posljedice seksualnog nasilja. Ovo sve iz razloga jer tijekom provedenog postupka, a i ovog upravnog spora, nije dokazano da je do rođenja djeteta H. K. (sada M.), došlo uslijed silovanja tužiteljice tijekom mjeseca travnja 1992., budući da prema podacima spisa kaznenog postupka ne proizlazi bilo kakav dokaz da je nakon mjeseca kolovoza 1991. tužiteljica proživjela ponovno silovanje i zlostavljanje.

U odnosu na navedenu činjenicu ovaj sud je tužiteljici omogućio da isto dokaže svim odgovarajućim sredstvima pa tako i vođenjem parničnog postupka na redovnom sudu po toj osnovi, međutim i tijekom tog postupka nije utvrđena odlučna činjenica u smislu osporavanja očinstva djeteta tužiteljice na način kako je to utvrđeno u postupku kod tuženika pa stoga činjenična utvrđenja Povjerenstva i tuženika nisu dovedena u dvojbu tijekom ovog upravnog spora.

Imajući u vidu navedeno, rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao točki 1. izreke presude.

Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnog spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom 2.

U pogledu zahtjeva opunomoćenika tuženika za naknadu troškova upravnog spora, sud je stajališta da je isti neosnovan i da tuženiku ne pripadaju troškovi upravnog spora na temelju odredbe članka 79. ZUS. Ovaj sud je stajališta kako su radnje za tuženika u ovom sporu sukladno odredbi članka 20. stavka 3. ZUS mogli poduzeti službenici Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, a ne nužno Županijsko državno odvjetništvo, slijedom čega ovaj sud smatra da trošak zastupanja tuženika po Županijskom državnom odvjetništvu nije nužan i opravdan izdatak u sporu, iz razloga jer su takvim zastupanjem nastali stvarni troškovi veći od onih koji bi nastali da je tuženika zastupala službena osoba zaposlena u javnopravnom tijelu pa bi nalaganjem tužiteljici plaćanja troškova postupka za zastupanje po Županijskom državnom odvjetništvu tuženika bilo otežano tužiteljici pravo na pristup sudu.

Nadalje, u skladu s pravnim shvaćanjem iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz 1/2020-6 od 3. ožujka 2020. proizlazi da u smislu odredbe članka 20. stavka 3. ZUS primarno zastupanje tuženika u upravnom sporu vrši službena osoba javnopravnog tijela u odnosu na koje javnopravno tijelo se odnosi odluka. Pored takve osobe zastupanje može vršiti i druga osoba koju čelnik javnopravnog tijela ovlasti za zastupanje. Tek kao fakultativna mogućnost predviđeno je da tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo.

Pri tome je potrebno naglasiti i da odredba članka 163. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, nastavno: ZPP) ima u vidu situaciju kad državno odvjetništvo zastupa Republiku Hrvatsku kao stranku u parničnom postupku i gdje je državno odvjetništvo zastupnik po zakonu. ZPP također ne sadrži odredbe o pravu stranke na naknadu troškova parničnog postupka za zastupanje temeljem punomoći od strane državnog odvjetništva. Suprotno tome, u članku 162. ZPP navedeno je da kad državni odvjetnik sudjeluje u postupku kao stranka da ima samo pravo na naknadu troškova prema odredbama ZPP, ali ne i pravo na nagradu.

Dakle, iz analize odredbe članka 20. stavka 3. ZUS te iz analize analognih odredbi u ZPP proizlazi da fakultativno zastupanje stranke od strane državnog odvjetništva temeljem punomoći ne daje pravo stranci na naknadu troškova postupka sukladno propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Također treba istaknuti da bi se zauzimanjem suprotnog pravnog shvaćanja strankama u upravnom sporu nametao prekomjerni teret i onemogućavao pristup sudu, a posebno imajući u vidu vrste i narav upravnog spora u kojem državno tijelo često nastupa s pozicije iure imperii, a ne iure gestionis.

Stoga je o zahtjevu tuženika za naknadu troškova upravnog spora odlučeno kao u izreci presude pod točkom 3.

 

U Osijeku 26. listopada 2020.

                                                                                   

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).