- 1 -              I Kž 547/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 547/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. S. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 2017. broj K-49/2015., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika S. S.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik S. S. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju istog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.

 

II. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) utvrđuje da je optuženik S. S. kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. ostvario imovinsku korist u iznosu od 2.893.956,38 kuna (slovima: dva milijuna osamsto devedeset tri tisuće devetsto pedeset šest kuna i trideset osam lipa) te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženiku S. S. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Žalba optuženika S. S. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 2017. broj K-49/2015. optuženik S. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., činjenično opisanog u izreci pobijane presude pa je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju članka 55. stavaka 1. i 2. KZ/11., kazna zatvora zamijenjena je radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

 

              Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi s člankom 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 2.893.956,38 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te je naloženo optuženiku da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08-14)  naloženo je optuženiku da naknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 11.125,00 kuna na ime knjigovodstveno-financijskog vještačenja i na ime paušala iznos od 2.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu je, također, podnio i optuženik po branitelju I. S., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M., Š. M., M., S. i partneri, sa sjedištem u Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženika S. S., a u odsutnosti uredno obaviještenih državnog odvjetnika i branitelja optuženika odvjetnika I. S., sukladno odredbi članka 475. stavka 4. ZKP/08.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika nije osnovana.

 

O žalbi optuženika

 

              Optuženik u žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da su ugovori o posredovanju bili fiktivni, budući da on nikada nije obavljao usluge koje su navedene u tim ugovorima, već da je „odvjetnik Š. u tome imao interes da izbjegne plaćanje poreza te izvuče gotov novac iz svog društva“, kako je to optuženik naveo i u svojoj obrani pa je, stoga, prvostupanjski sud pogrešno poklonio vjeru iskazima svjedoka Z. Z., Z. B. i B. Š. jer se, po mišljenju žalitelja, radi o nevjerodostojnim i neistinitim iskazima.

 

              Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nasuprot navodima žalbe, smatra da je prvostupanjski sud s pravom poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka koji potvrđuju da im je upravo optuženik davao podatke o potencijalnim klijentima, kontaktirao ih i dovodio u vezu te da su mu za te usluge, sukladno zaključenim ugovorima o posredovanju, platili i ugovorenu naknadu, a što proizlazi i iz provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku D. P., iz kojeg nalaza i mišljenja je razvidno da su na žiro račun trgovačkog društva N. d.o.o. tijekom 2007. i 2008. godine vršene uplate, između ostalog, od strane odvjetničkog društva Š. i partneri, trgovačkog društva P. (vlasnik Z. Z.) i odvjetničkog društva Z. B., koje uplate, uostalom, ne dovodi u pitanje ni optuženik.

 

              Kada se naprijed iznijeto dovede u vezu s iskazom svjedokinje M. M., koja je u inkriminirano vrijeme bila vlasnica trgovačkog društva J. T. i uplate kojeg društva su, također, evidentirane na žiro računu trgovačkog društva N. d.o.o. u inkriminiranom periodu, a koja svjedokinja potvrđuje faktičnu poslovnu suradnju s optuženikom vezano za posredovanje u pripremi potrebne dokumentacije za prodaju njenog trgovačkog društva koje je u konačnici, na temelju procjene sačinjene od strane trgovačkog društva N. d.o.o., kupio P. C., onda je potpuno neutemeljena žalbena tvrdnja da su ugovori o posredovanju bili fiktivni, odnosno da je na temelju tih ugovora optuženik zapravo podizao novac za B. Š. s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza i izvlačenja gotovog novca iz odvjetničkog društva.

 

              S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je s pravom odbio kao nevažan dokazni prijedlog obrane za ispitivanje svjedokinje G. Š., direktorice trgovačkog društva L. d.o.o. na okolnost karaktera inkriminiranog poslovnog odnosa između tog trgovačkog društva i trgovačkog društva N. d.o.o. jer ispitivanje te svjedokinje i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nasuprot žalbenom prigovoru optuženika, ne bi pridonijelo potpunijem utvrđivanju činjeničnog stanja u konkretnom slučaju.

 

              Stoga je prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da je optuženik u inkriminiranom periodu, koristeći ovlaštenja za raspolaganje novčanim sredstvima trgovačkog društva N. d.o.o., podizao gotovinu s računa društva u ukupnom iznosu od 2.893.956,38 kuna, što, uostalom, ni optuženik ne dovodi u pitanje, a koja novčana sredstva, nije iskoristio za poslovanje društva već ih je, nasuprot žalbenim navodima, zadržao za sebe i time za isti iznos oštetio navedeno trgovačko društvo te na takav način ostvario u svom ponašanju sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

              Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              O žalbi državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

 

              Prije svega treba reći da je, uz žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu iz navedene žalbene osnove i po žalbi optuženika, s obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

 

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne propustio cijeniti okolnost da je optuženik inkriminiranim postupanjem pribavio imovinsku korist i oštetio trgovačko društvo o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti u iznosu koji višestruko premašuje iznos od 60.000,00 kuna, koji je u članku 87. stavku 29. KZ/11., definiran kao znatna imovinska korist i znatna šteta, a koja okolnost upućuje na povećanu društvenu opasnost kaznenog djela i visoki stupanj kriminalne volje optuženika.

 

Žalitelj je, također, u pravu kada tvrdi da nezaposlenost optuženika i činjenica da je razveden nisu okolnosti koje bi u konkretnom slučaju imale bilo kakvog utjecaja na odmjeravanje kazne, a prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ni „skrušeno“ držanje optuženika pred sudom nije  okolnost koju je trebalo cijeniti olakotnom, jer je to očekivano ponašanje u sudskom postupku i ne treba mu davati značaj prilikom odmjeravanja kazne, kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud.

 

Stoga je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro već će, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, cijeneći sve naprijed iznijeto i uz okolnost da je optuženik neosuđivana osoba, što ukazuje na činjenicu da je inkriminirani događaj izolirani slučaj u njegovom životu, jedino bezuvjetnom kaznom zatvora u trajanju jedne godine biti ostvarena specijalna i generalna prevencija, odnosno ispunjena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

 

U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, po službenoj dužnosti preinačio je prvostupanjsku presudu na način da je na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavkom 2. ZKP/08. utvrđeno da je optuženik stekao imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. u iznosu od 2.893.956,38 kuna, jer je ZPOIK na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/2017.) prestao važiti, a u članku 2. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak.

 

Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju ZKP/08 i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

 

Slijedom iznijetoga i s obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bile ostvarene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 26. listopada 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v.r.