- 1 -              I Kž 72/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 72/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Ane Garačić i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. I. i drugih, zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97. i 27/98. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 22. studenog 2019. broj K-13/2014-338, u sjednici održanoj 26. listopada 2020. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog B. I., odvjetnika V. N., branitelja optuženog D. P., odvjetnika Ž. Š. i branitelja optuženog I. T., odvjetnika M. R.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženici B. I., D. P. i I. T. su, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), oslobođeni optužbe da bi počinili kaznena djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja ili ovlasti – iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97., i to optuženi B. I. djelima opisanima pod točkama 1., 2. i 3. izreke, optuženi D. P. djelima opisanima pod točkama 2. i 4. izreke i optuženi I. T. djelima opisanima pod točkama 3. i 5. izreke.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika, kao i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08. i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da "drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i okrivljenike proglasi krivima ili presudu ukine."

 

Optuženi B. I. je po svom branitelju, odvjetniku V. N. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojemu je predložio da se ta žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je i optuženi D. P. po svom branitelju, odvjetniku Ž. Š., predloživši da se ta žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

I optuženi I. T. je po svom branitelju, odvjetniku M. R. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Sva trojica optuženika su u odgovorima na žalbu državnog odvjetnika zatražila obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik te svi optuženici i njihovi branitelji. Sjednici su pristupili branitelj optuženog B. I., odvjetnik V. N., branitelj optuženog D. P., odvjetnik Ž. Š. i branitelj optuženog I. T., odvjetnik M. R. Sjednici vijeća nisu pristupili državni odvjetnik, kao ni optuženici B. I., D. P. i I. T., koji su o održavanju sjednice uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti u smislu čl. 475. st. 5. ZKP/08. Na sjednici drugostupanjskog vijeća nazočni branitelji optuženika izjavili su da ostaju kod podnesenih odgovora na žalbu državnog odvjetnika te su iznijeli njihov sadržaj, ostavši kod svojih prijedloga iz odgovora na žalbu.

 

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, državni odvjetnik ističe da je obrazloženje prvostupanjskog suda nepotpuno i nerazumljivo, da nisu navedeni konkretni razlozi što je to Interpol propustio i zašto prvostupanjski sud ne vjeruje tvrdnjama Carine Bosne i Hercegovine i sumnja u njihov rad, a istovremeno u potpunosti vjeruje u zakonitost rada Carine Republike Hrvatske na kojoj su radili optuženici.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud dao je jasne, dostatne i životno logične razloge zašto je dopis NCB Interpola S., Ministarstva ..., Bosne i Hercegovine broj IP-E-PK-1284/03-7 od 17. lipnja 2003. (list 40 spisa) ocijenio nevjerodostojnim dokazom, kao i za svoje stanovište da je evidencija kontrole ulaza carinske službe Bosne i Hercegovine upitna. Budući da te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, to se žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste (stranice 15. do 16. pobijane presude). Druga je stvar što se žalitelj ne slaže s ocjenom dokazne snage izvedenih dokaza danom od strane prvostupanjskog suda. Međutim, time u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. na koju upire ovaj žalitelj, već je zapravo riječ o žalbenom osporavanju pravilnosti činjeničnog stanja na temelju izvedenih dokaza, o čemu će više riječi biti u nastavnom dijelu ove odluke kod obrazlaganja žalbenih navoda kojima se osporava pravilnost činjeničnog stanja u pobijanoj presudi.

 

Ovdje valja reći da je pobijana presuda ispitana i sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08., no ni pri tome nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku prvenstveno utemeljio na iskazima vozača koji su tvrdili da su robu vozili do Hrvatske, a da su je nastavljali voziti drugi vozači. Te iskaze žalitelj smatra nevjerodostojnima jer navedeni vozači, i to prvenstveno oni koji su tijekom prethodnog postupka izričito govorili da uopće ne znaju gdje je granični prijelaz M. i da tamo nikada nisu vozili robu, a radi se o J. H. i G. Š., sada tvrde drugačije, no da prvostupanjski sud nije preispitao i utvrdio zašto bi se oni sada bolje sjećali događaja.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, svjedoci na koje upire žalitelj o tim su, kao i o drugim okolnostima u vezi inkriminacije, suglasno i u bitnome istovjetno iskazivali i u stadiju istrage i na raspravi pred prvostupanjskim sudom.

 

Naime, svjedok J. H. je prilikom ispitivanja u stadiju istrage zamolbenim putem na Okružnom sudu u Krškom 6. prosinca 2006., između ostaloga, naveo da nikada nije obavljao prijevoz robe kroz carinsku ispostavu M. Tijekom 1998. je za E. K. vršio prijevoz robe iz Italije u Bosnu i Hercegovinu s teretnim kamionom s prikolicom, no u Hrvatskoj (pod jednim mostom u K.) ostavio bi prikolicu, dok je papire ostavio u sanduku za alat te ne zna kamo je prikolica išla dalje i tko ju je vozio. Prilikom ispitivanja na raspravi 25. svibnja 2010. naveo je da iskazuje istovjetno kao u istrazi. Naveo je da mu je, kada je pitao K. gdje je M., ovaj odgovorio da ne brine, da on neće ići na taj granični prijelaz. Kamione je ostavio na području K., zaključao ih i njemu donio ključeve u njegov ured u Sloveniji u K., dok su svi papiri ostali u kamionu. Ne zna gdje je bio u dane koji su navedeni na fakturama ovjerenima na M., ali na M. nije bio. Također je naveo da je bilo uobičajeno da vozač koji je robu utovario u Italiji istu ne bi vozio cijelim putem, već bi prikolicu otkačio, primjerice u Sloveniji, u Lj., u dvorištu kod K., pa bi netko treći nastavio, a kod K. je bilo normalno i uobičajeno da se takva prikolica ostavi i u Republici Hrvatskoj. Obično su prijevoznici mijenjali vozače, tako da bi svaki vozio pola vremena od 24 sata. Prilikom ispitivanja na raspravi 7. studenog 2019. konstatirano je da ovaj svjedok iskazuje suglasno kao i prilikom prethodna dva ispitivanja dodavši da, kada bi kamion ostavljao na području Republike Hrvatske i kada bi ga preuzeo drugi vozač podaci tog drugog vozača nisu se unosili, već je ostajalo ime onoga koji je robu utovario i prvi preuzeo. Ta carinska prijava pratila je robu u kamionu te ju je ostavljao u kamionu, što bi onda preuzeo drugi vozač na graničnom prijelazu iz Hrvatske.

 

Dakle, svjedok J. H. u bitnome je istovjetno iskazivao u sva tri navrata, a iz cjeline njegovog iskaza proizlazi da nikada nije bio na graničnom prijelazu M. te da on kamion nije vozio od početka do kraja, već bi kamion, bilo u Republici Hrvatskoj bilo u Republici Sloveniji, preuzeo drugi vozač, time da su u kamionu ostali svi papiri koji su pratili robu, a u carinsku prijavu bi se upisivalo ime onoga vozača koji je preuzeo robu na utovaru i to se ne bi mijenjalo nakon što bi kamion preuzeo drugi vozač.

 

Svjedok G. Š. prilikom ispitivanja u stadiju istrage zamolbenim putem na Okružnom sudu u Krškom 13. prosinca 2006. u bitnome je iskazao da nikada nije obavljao prijevoz robe preko carinske postaje M. te da čak nikada nije bio ni u Bosni i Hercegovini. Prilikom ispitivanja na raspravi 7. studenog 2019. najprije je konstatirano da on iskazuje suglasno kao u istrazi, a dodatno je naveo da šleper koji je vozio za svoga oca A. Š. nikada nije vozio u Bosnu i Hercegovinu, već bi ga dovezao do Republike Hrvatske, gdje bi ga preuzeo drugi vozač, koji ga je nastavio dalje voziti prema odredištu bilo po Hrvatskoj bilo po Bosni i Hercegovini. Pojasnio je da se u carinsku deklaraciju prilikom ulaska šlepera upisuje ime vozača koji je robu preuzeo, dok se kasniji vozač nije upisivao, samo se upisivalo za tahograf.

 

Dakle, i svjedok G. Š. je u bitnome istovjetno iskazivao u oba navrata, zbog čega je potpuno promašena žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da su ti svjedoci u stadiju istrage izričito govorili da uopće ne znaju gdje je granični prijelaz M. te da tamo nikada nisu vozili robu, dok "sada tvrde drugačije, a sud ničime nije preispitao i utvrdio zašto bi se ovi vozači sada bolje sjećali događaja."

 

Suprotno stanovištu prvostupanjskog suda, žalitelj smatra vjerodostojnima dva dokumenta u spisu predmeta za koje tvrdi da obezvrjeđuju obrane optuženika i iskaze svjedoka vozača. To je izvješće NCB Interpola S. vezano za ulazak vozila iz Republike Hrvatske u Republiku Bosnu i Hercegovinu na graničnom prijelazu V. K., a prema popisu vozila koji je dostavljen državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine radi provjere za vozila navedena u priloženoj tablici. Prema tom izvješću samo je jedno vozilo s priložene tablice evidencija prešlo granični prijelaz u V. K., i to 22. rujna 1999., a provjere se odnose na godine 1998. i 1999. Drugi takav dokument je dopis Carinske uprave Bosne i Hercegovine iz kojega proizlazi da firme koje su navedene kao vlasnici robe u izvoznim carinskim deklaracijama, a koje bi trebale uvesti robu u 1998., nisu uopće registrirane za obavljanje vanjsko-trgovinskog poslovanja niti posjeduju carinski broj, a isto tako i za 1999. najveći broj firmi s navedenog popisa nema ovlaštenje za uvoz. Žalitelj, naime, tvrdi da upravo iz tih pismena proizlazi da roba navedena u carinskim deklaracijama nije izašla iz Republike Hrvatske i ušla u Bosnu i Hercegovinu, kako to stoji u carinskoj dokumentaciji. Postavlja pitanje, ako se na strani Bosne i Hercegovine o tome nije vodila evidencija, kako bi se onda evidentiralo i ovo jedno vozilo. Stoga smatra da su se vozila evidentirala, no da je očito da roba nije ušla u Bosnu i Hercegovinu, već da je ostala u Republici Hrvatskoj.

 

Istaknutim žalbenim navodima državnog odvjetnika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje ocjena prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti navedenih materijalnih dokaza.

 

Prije svega, što se tiče dopisa Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva ... – ..., Carinske uprave broj ... od 11. svibnja 2001. (listovi 36-37 spisa), iz kojeg proizlazi da firme koje su navedene kao kupci robe u prijavama za uvoz, izvoz i provoz robe (vlasnici robe u Bosni i Hercegovini) nisu registrirane za obavljanje vanjskotrgovinskog poslovanja i ne posjeduju carinski broj, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ta okolnost ni nije bila predmetom postupka jer to optuženicima ni nije bilo stavljeno na teret. Osim toga, obrane optuženika da oni ni nisu bili dužni znati jesu li krajnji kupci robe iz tih isprava u Bosni i Hercegovini registrirani za obavljanje vanjskotrgovinskog poslovanja potvrdio je svjedok J. G., koji je u inkriminirano vrijeme kontrolirao rad carinske ispostave M. On je, naime, u svom iskazu ovako naveo: "Mi ne možemo znati je li taj kupac stvarno registriran ili ne." Naposljetku, takva obveza optuženika ne proizlazi ni iz Carinskog zakona.

 

Što se tiče drugog dokumenta na koji se poziva žalitelj u prilog svojoj tvrdnji da je roba iz prijava za uvoz, izvoz i provoz robe (listovi 46 do 121 spisa) ostala u Republici Hrvatskoj, odnosno da nije ušla u Bosnu i Hercegovinu, a to je dopis NCB Interpola S., Ministarstva ..., Bosne i Hercegovine broj IP-E-PK-1284/03-7 od 17. lipnja 2003. (listovi 40 do 41 spisa), valja reći sljedeće. Iz tog dokumenta proizlazi da je samo jedno vozilo, i to ono registarskih oznaka ... s vozačem I. Ž. prešlo granični prijelaz u V. K. 22. rujna 1999., a uporište za takvu tvrdnju je preslika kontrolnika ulaza koja se nalazi u prilogu tog dopisa. Međutim, osim što iz preslike tog kontrolnika u dijelu koji se odnosi na I. Ž. proizlazi da nedostaje većina podataka – količina robe, naziv uvoznika i sjedište, naziv dobavljača i sjedište te vrsta robe koja se uvozi, potpuno je nejasno na koji se način došlo do takvog utvrđenja. Vjerodostojnost ovog dokumenta tim više je upitna kada se ima u vidu da među vozilima koja su ušla u Bosnu i Hercegovinu na graničnom prijelazu u V. K. nije evidentirano i ono K. S. koji je, prema uvoznoj carinskoj deklaraciji (listovi 220 do 221 spisa), ušao u Bosnu i Hercegovinu, i to na graničnom prijelazu V. K. 6. listopada 1998.

 

Kada se navedeno dovede u vezu s iskazima svjedoka J. G. i T. J., doista je moguće da su propusti u evidenciji ulaza učinjeni na strani carinske službe Bosne i Hercegovine, odnosno da je ta carinska služba mogla utjecati na ulazak robe u Bosnu i Hercegovinu bez plaćanja carine i poreza, kako je to zaključio i prvostupanjski sud.

 

Naime, svjedok T. J., koji je u inkriminirano vrijeme bio upravitelj Carinarnice Z., u svom je iskazu, između ostaloga, naveo da su u to vrijeme i na hrvatskoj i na bosanskoj strani bili loši uvjeti rada, i materijalni i higijenski, a tehnička opremljenost bila je slaba, i na hrvatskoj, a pogotovo na bosanskoj strani.

 

Svjedok J. G., koji je, kao što je već prethodno navedeno, u inkriminirano vrijeme kontrolirao rad carinske ispostave M., u svom je iskazu, između ostaloga, naveo da je osobno upoznat s tim da, kada se roba u Republici Hrvatskoj evidentira i vozilo propusti kroz granični prijelaz prema Bosni i Hercegovini u M., carinska služba na bosanskohercegovačkom graničnom prijelazu robu uopće ne evidentira. Pojasnio je da se to zorno vidi s obzirom na to da je udaljenost od hrvatskog do bosanskohercegovačkog prijelaza oko 20 metara, tako da je teoretski moguće da je roba evidentirana u Republici Hrvatskoj, a da nije evidentirana u Bosni i Hercegovini. Pri tome je naglasio da je nemoguće fizički da se vozilo između dva granična prijelaza okrene i vrati u Republiku Hrvatsku.

 

Ovaj je svjedok također naveo da je špediter odgovoran za izradu dokumentacije i za to da će roba izaći iz Republike Hrvatske u državu u koju je namijenjena, tj. špediter daje garanciju, a to znači da se roba, ako ne izađe iz Republike Hrvatske, mora namiriti od špeditera, u izdanoj garanciji.

 

Navodi ovog svjedoka da je špediter taj koji garantira za carinska davanja svojom bankovnom garancijom potvrđeni su iskazima u svojstvu svjedoka saslušanih predstavnika špediterskih tvrtki, na temelju kojih je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se bankovna garancija nije aktivirala, što znači da su carinska davanja plaćena. Naime, ispitani u svojstvu svjedoka predstavnici špeditera - I. D., M. C., A. U. i A. H. suglasno su iskazali da im se nikada nije aktivirala bankovna garancija te da su carinska davanja uredno plaćena. Svjedoci N. P., B. K., D. B., B. V., V. F., A. J. i M. B. se zbog proteka vremena nisu mogli sjetiti je li im aktivirana bankovna garancija, a nakon izvršenih provjera u dokumentaciji o tome su se očitovali na način da J. nema nikakve dokumentacije, ali izvršenim uvidom u provozne isprave utvrđeno je da je roba napustila područje Republike Hrvatske te da se njihova bankovna garancija nije aktivirala, dok iz očitovanja T. d.o.o., Z. d.o.o., P. d.o.o., I. d.o.o. i C. - Z. d.o.o. proizlazi da dokumentacije nemaju jer je ista uništena.

 

Uzevši u obzir i općepoznatu činjenicu da se radilo o poslijeratnom razdoblju kada se Bosna i Hercegovina ustrojavala na kantonalne jedinice, kao i činjenicu da je prvi akt kojim su uređena carinska pitanja između Republike Hrvatske i Bosne Hercegovine - Uredba Vlade Republike Hrvatske o objavi ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji i međusobnoj pomoći u carinskim pitanjima – donesen tek 22. ožujka 2001., dakle, znatno nakon inkriminiranih događaja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kao nevjerodostojne prethodno navedene dokumente Bosne i Hercegovine na kojima je državni odvjetnik temeljio svoju optužbu.

 

Žalitelj na kraju ističe da su protiv svih vozača pokrenuti kazneni postupci zbog kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ/97. jer, iako su znali da robu koju su prevezli moraju prijaviti na graničnom prijelazu M. i izvesti iz Republike Hrvatske, to nisu učinili, već je roba ostala u Republici Hrvatskoj, čime su izbjegli plaćanje carina i PDV-a. Međutim, kako su kaznene prijave podnesene nakon nastupanja relativne zastare kaznenog progona, iste su odbačene. Stoga smatra da nije točno da protiv vozača nije pokrenut kazneni postupak.

 

Pravilnost pobijane odluke, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje ni istaknutim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika koje, osim toga, nisu ničime ni potkrijepljene (u smislu da bi državni odvjetnik priložio dokaz o tome da su protiv određenih osoba podnesene kaznene prijave zbog određenog kaznenog djela).

 

Naime, čak i da je prethodno izložena tvrdnja državnog odvjetnika točna, okolnost jesu li pokrenuti kazneni postupci protiv vozača vozila kojima je prevožena roba navedena u optuženicima inkriminiranoj carinskoj dokumentaciji nije odlučna za pitanje kaznenopravne odgovornosti optuženika u ovom predmetu. Neovisno o tome, valja dodati da iz dopisa Ministarstva ..., Carinske uprave, Središnjeg ureda, Klasa: 471-01/19-01/392, URBROJ: 513-02-1921/5-19-4 od 4. studenog 2019. upućenog prvostupanjskom sudu kao odgovor na njegovo traženje u tom smislu proizlazi da u prekršajnim evidencijama Carinske uprave ne postoje podaci o vođenim prekršajnim postupcima protiv vozača na graničnom prijelazu M. u razdoblju od 8. svibnja 1998. do 16. rujna 1999., kao ni podaci o prekršajnim postupcima protiv carinskih obveznika ili međunarodnih otpremnika za ne predaju robe odredišnoj carinskoj ispostavi.

 

Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju, s obzirom na provedene dokaze, trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo i svu trojicu optuženika osloboditi od optužbe za terećena im kaznena djela, nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Premda državni odvjetnik u uvodu svoje žalbe kao žalbenu osnovu ističe i povredu kaznenog zakona, istu ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila ostvarena povreda zakona na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Stoga je, na temelju čl. 482. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. listopada 2020.