- 1 -              II Kž 440/2020-4

 

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 440/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. H. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 4. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetnog R. H. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 2. listopada 2020. broj OV Kov-29/2020-11, o produljenju istražnog zatvora u postupku nakon podignute optužnice i podnesenog prijedloga za izricanje maloljetničke sankcije, u sjednici održanoj 26. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Žalba maloljetnog R. H. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, u postupku nakon podignute optužnice protiv optuženog S. H. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 4. u vezi s člankom 34. KZ/11., pod točkom I. izreke, na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 67. stavkom 3. i člankom 66. stavkom 1. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. - dalje: ZSM), prema mlađem maloljetniku R. H. produljen je istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a pod točkom II. izreke određeno je da se mlađem maloljetniku R. H. u istražni zatvor uračunava vrijeme lišenja slobode od 22. svibnja 2020. pa nadalje.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio maloljetnik R. H. po branitelju, odvjetniku G. Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i istražni zatvor protiv njega ukine.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj ističe da je, s obzirom na dokaze u spisu predmeta, činjenicu da se on branio šutnjom, dok su druga dva optuženika iznosila obranu koja je u potpunoj suprotnosti s iskazom oštećenika, upitno i samo obilježje stavljenog mu na teret kaznenog djela. Tvrdi da još uvijek ne postoji nikakav materijalni dokaz koji bi upućivao na to da je on s namjerom počinio terećeno mu kazneno djelo. Istaknutim žalbenim navodima žalitelj osporava postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, no bez uspjeha.

 

Naime, prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora dostatno je postojanje osnovane sumnje da je maloljetnik počinio kazneno djelo za koje se tereti. U konkretnom slučaju takav stupanj vjerojatnosti proizlazi iz dokaza na kojima se temelji sada već potvrđena optužnica prema kojoj je maloljetnik osnovano sumnjiv zbog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 4. u vezi članka 34. KZ/11., što sve je prvostupanjski sud obrazložio jasnim i iscrpnim razlozima (stranica 2., pasus 4. pobijanog rješenja). Prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora sudovi nisu ovlašteni ulaziti u pitanje vjerodostojnosti i prihvatljivosti dokazne snage izvedenih dokaza. To je, naime, kao i ocjena pravne oznake kaznenog djela prilikom donošenja prvostupanjske presude, zadatak raspravnog suda.

 

Osporavajući postojanje iteracijske opasnosti kao posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., žalitelj ističe da je on do sada nekažnjavan te da prema njemu nisu izricane nikakve odgojne ili sigurnosne mjere, zbog čega da je prvostupanjski sud posve neosnovano zaključio da bi on mogao ponoviti kazneno djelo za koje se tereti, a posebno da nije ni životno logično da bi on u dobi od ... godina pokušavao dovršiti terećeno mu kazneno djelo.

 

Istaknutim žalbenim navodima maloljetnika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje ni pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv njega iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. te o nužnosti primjene te mjere i nadalje.

 

Naime, on je ovdje osnovano sumnjiv da je zajedno s bratom, optuženim S. H., počinio kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju tako što je upravo on oštećeniku zadao prvi udarac i to metalnom šipkom dužine 56,5 cm po glavi, od kojeg je ovaj pao. Potom je na molbu oštećenika da ga puste i da će im dati sav novac, zajedno s optuženim S. H. oštećeniku prijetio smrću, a nakon što je optužena Ž. O. iz oštećenikovih hlača uzela njegov novčanik i mobitel, maloljetnik je zajedno s optuženim S. H., metalnim šipkama i nogama nastavio udarati oštećenika po glavi i tijelu, od kojih udaraca je ovaj, prema nalazu i mišljenju vještaka, zadobio osobito teške tjelesne ozljede koje su zahtijevale hitnu medicinsku operativnu intervenciju. Nakon toga su maloljetnik i optuženi S. H. oštećenika vezali, stavili u njegovo vozilo te mu u vožnji govorili da ga idu ubiti  i da će sam kopati vlastiti grob.

 

Opisani način postupanja, okolnost da se žalitelj sa žrtvom, inače poznanikom svoga oca i bratom, optuženim S. H., ranije te večeri družio po raznim ugostiteljskim objektima, i po ocjeni ovoga suda upućuju na visok stupanj upornosti, odlučnosti i agresivnosti u protupravnom postupanju žalitelja, a time i na konkretnu i razborito predvidivu opasnost od ponavljanja kaznenog djela, odnosno od dovršenja pokušanog kaznenog djela ukoliko se on nađe na slobodi, i to neovisno o činjenicama da do sada nije kazneno tretiran i da ima tek ... godina života.

 

Točno je da, kako to ističe žalitelj, ovdje riječ o maloljetniku prema kojem se istražni zatvor, sukladno članku 66. stavku 1. ZSM-a, mora primjenjivati samo kao krajnja mjera. Međutim, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o nužnosti  i razmjernosti primjene mjere istražnog zatvora prema maloljetniku R. H. uzeo u obzir i socioanamnestičke podatke o njegovoj ličnosti i obiteljskim prilikama. Pa tako iz izvješća Centra za socijalnu skrb L. proizlazi da su njegovi roditelji ograničenih roditeljskih sposobnosti koji se teško samostalno snalaze u odgoju djece i prema kojima su u više navrata izricane mjere obiteljsko-pravne zaštite, odnosno mjere intenzivne stručne pomoći i nadzora, zbog čega je prema mišljenju Centra maloljetnog R. H. nužno izdvojiti iz sredine u kojoj trenutno živi, u kojoj uz odgojnu zapuštenost i odrastanje u nestimulativnom obiteljskom okruženju djeca imaju zamjetnih smetnji u funkcioniranju. Ovo osobito uzevši u obzir da je maloljetnik osnovano sumnjiv da je kazneno djelo počinio zajedno sa svojim punoljetnim bratom.

 

Kada se, dakle, imaju na umu težina kaznenog djela kojom se napada najviše dobro – ljudski život, na razini osnovane sumnje utvrđene okolnosti njegova počinjenja, kojom prilikom je iskazana znatna odlučnost, uz uporabu metalne palice kojom je oštećeniku zadano najmanje 10 udaraca, kao i upornost u ostvarenju nauma na način da su žalitelj i optuženi S. H. oštećenika vezali, stavili u vozilo kako bi ga odvezli na osamljeno mjesto gdje bi djelo, prema iskazu oštećenika, dovršili te sankcija koja se može očekivati u slučaju osude (predloženo je izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod), u povezanosti s podacima o obiteljskim prilikama žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se iteracijska opasnost na strani žalitelja za sada ne bi mogla s uspjehom ostvariti primjenom mjera blažih od istražnog zatvora.

 

Stoga žalitelj nije u pravu kada tvrdi da daljnja primjena mjere istražnog zatvora protiv njega nije nužna, dok činjenica da mu se prema odredbama ZSM-a ne može izreći kazna maloljetničkog zatvora nije od utjecaja za odluku o istražnom zatvoru. Naime, sukladno odredbi članka 66. stavka 2. ZSM-a maloljetnik kojemu je određen istražni zatvor smješta se u zatvorenu zavodsku ustanovu,  koji smještaj se, sukladno odredbi članka 66. stavka 4. ZSM-a, uzima kao vrijeme trajanja zavodske odgojne mjere, za slučaj da ista bude izrečena.

 

Pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nisu s uspjehom dovedene u pitanje ni žalbenim upiranjem maloljetnika da mu je zbog boravka u istražnom zatvoru uskraćeno ustavno pravo na školovanje. Naime, maloljetnik je završio sedmi razred osnovne škole, a kako je osnovnoškolsko obrazovanje u Republici Hrvatskoj obavezno, on će isto nastaviti čim se za to steknu uvjeti.

 

Budući da žalba maloljetnika R. H. nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. ovaj sud nije utvrdio ni da bi bila počinjena koja od povreda na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 26. listopada 2020.