REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 5741/18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja L. Š. iz O. S., B. 113, OIB:
…, zastupanog po pun. T. K., odvj. u O. društvu K. &
K. d.o.o. S., protiv tuženika M. M. iz S., K. O. 12, OIB:
…, zastupanog po odvjetnicima iz O. društva L.-V. &
P. d.o.o. S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana

8. rujna 2020. godine u nazočnosti tužitelja, zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika,
dana 23. listopada 2020. godine,

p r e s u d i o j e

I. Dužan je tuženik M. M. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe po
pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju L. Š. iznos od
26.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 1.
prosinca 2018. godine pa do dana isplate, po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, dok se za više zatraženi iznos od 5.100,00 kn sa zakonskim
zateznim kamatama od 1. prosinca 2018. godine do isplate po istoj stopi
zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju
parnični trošak u iznosu od 7.572,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od
presuđenja do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Pred ovim sudom dana 4. prosinca 2018. godine zaprimljena je tužba u kojoj se
navodi da je tužitelj u dogovoru sa tuženikom digao kredit u iznosu od 52.710,49 kn jer
tuženik nije mogao dignuti kredit, ta sredstva koja je podigao na ime kredita kod E.

2

P. 5741/18

banke da je dao tuženiku, a tužitelj da je navedeni kredit vraćao u ratama. Tuženik da se
obvezao tužitelju vratiti navedena sredstva u iznosima koje tužitelj bude isplatio banci.
Pored navedenog tuženik da je pozajmio tužitelju određeni dio svojih sredstava tako da
tuženik duguje tužitelju na dan 30. studenog 2018. godine ukupan iznos od 31.100,00
kn. Tužitelj da je u više navrata tražio od tuženika da mu vrati navedena sredstva što je
ovaj i obećavao napraviti, ali da mu pozajmicu nije vratio. Radi navedenog tužitelj
predlaže da sud donese presudu kao u izreci ove tužbe.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu u
cijelosti, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi
parnični trošak. Tuženik da ne može dati konkretan odgovor na tužbu s obzirom da je
tužba nerazumljiva i kontradiktorna. U svom podnesku od 15. svibnja 2019. godine
tuženik navodi da je tužitelj prije bilo kakvog upoznavanja tuženika sam upao u
financijske probleme, da je i prije toga podizao kredite koje nije mogao vraćati. Iz
dokumentacije priložene tužbi da proizlazi kako je upravo tužitelj podignuo kredit kod
E. banke, sredstva dobivena po tom kreditu broj …. da nisu isplaćena
tuženiku već tužitelju. Tuženik da je sudužnik po navedenom kreditu te da tuženiku
prijeti opasnost da u slučaju neplaćanja kredita od strane tužitelja isti dođe na naplatu.
Dakle, jedini tko je u odnosu stranaka oštećen da je upravo tuženik, tužitelj da je izigrao
dogovor, podigao kredit kojim je zatvorio svoje obveze po ranijim kreditima te preostali
novčani iznos zadržao za sebe, što tužitelj očito i ne spori. Tuženik ističe da nikada nije
dobio niti jednu kunu od tužitelja, niti jednu kunu od sredstava po navedenom kreditu i
da su novčana sredstva isplaćena na račun tužitelja.

U svom podnesku od 25. ožujka 2020. godine tuženik ističe i prigovor promašene
pasivne legitimacije, da iz iskaza samog tužitelja proizlazi da tužitelj nije predao tuženiku
novac nego trećoj osobi, pored toga što sam tužitelj očito ne zna o kojem iznosu je riječ.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvoda iz poslovnih knjiga E.
bank od 28. prosinca 2017. godine; računa P. C. od 8. veljače 2017. godine;
pregleda korištenja po partiji kredita 5114760806 od 23. veljače 2018. godine izdanog
od strane E. B.; dopisa pun. tužitelja tuženiku od 9. siječnja 2018. godine, 28.
ožujka 2018. godine, 30. svibnja 2018. godine, 31. kolovoza 2018. godine, dopisa pun.
tužitelja tužitelju od 11. rujna 2018. godine; e-mail poruke tuženika pun. tužitelja od 14.
lipnja 2018. godine i 7. rujna 2018. godine; e-mail poruke pun. tužitelja tuženiku od 11.
rujna 2018. godine; e-mail poruke tuženika pun. tužitelja od 4. listopada 2018. godine;
izjave tuženika od 14. lipnja 2018. godine; saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu
parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Tužitelj u svom iskazu navodi da tuženika poznaje od 2016. godine, da je on kao
tužitelj razveden, da ima četvero djece koja ne žive sa njim, to da je tražio neku stariju
ženu da bi ga ispomagala, bila sa njim, to da je upoznao tuženikovu baku M.
D. M., da se upoznao sa njom i da je na njega ostavila dobar prvi dojam, da
je od nje saznao za njena dugovanja, novčane probleme i da joj je u nekoliko navrata
dao određene novčane svote, primjerice 8.200,00 kn na ime njenog dugovanja za struju,

6.400,00 kn jednokratno, ranije da je podigao i jedan mali kredit na iznos od 7.000,00 kn
i to da joj je predao, uglavnom, da mu nije ništa vratila. Navodi da nju osobno nije tužio
radi povrata novca, da nije ustao tužbom protiv nje. U 11. mj. 2016. godine, na njenu
molbu da je kod E. banke podigao kredit u iznosu od 30.000,00 kn, predao to baki
tuženika 22.000,00 kn i uredno sam otplaćivao rate kredita, s tim što s njom tada nije
ugovorio kako će mu novac vraćati i u kojim iznosima, uglavnom, da mu je trebala
novac vratiti, a da mu nije ništa platila na ime tog novca. Dakle, da je upoznao i njenog

3

P. 5741/18

unuka – tuženika i tuženikovu suprugu M., te da je u travnju 2017. godine, 1. travnja

2017. godine, na molbu tuženika, došlo do toga da on u E. banci podigne novi kredit i
njime zatvori stari kredit, da je podigao 60.000,00 kn i od tog iznosa da su zatvorili stari
kredit u iznosu od 30.000,00 kn, na ruke da je tada dobio cca 27.200,00 kn i odmah da
je nakon izlaska iz poslovnice banke tuženiku koji je bio sa njim u banci i koji je ispred
djelatnika banke i kazao da u biti u stvarnosti kredit diže on, predao iznos od 26.000,00
kn. Sebi da je ostavio iznos od cca 1.200,00 kn, a tuženik da se obvezao prema njemu
vraćati čitav kredit, dakle, u potpunosti kako bude mjesečno dobivao novac tako da
izvršava uplatu mjesečnih anuiteta kredita jer se radi o njegovom kreditu. Tuženik da mu
nije platio ništa, da je osobno tužitelj plaćao mjesečne anuitete kredita, uredno, da ima
mirovinu u iznosu od cca 800 EUR-a mjesečno, navodi da mu se kredit usteže sa
mirovine i da je do danas ukupno otplatio iznos od 51.500,00 kn, s tim što ima još dvije
godine otplate kredita. Navodi da je ovo u biti obveza tuženika, a upitan zašto nisu to
sastavili u pisanoj formi u vidu izjave ili priznanice, navodi da je tuženiku vjerovao i da su
išli na povjerenje, da tuženik nije želio ispuniti obvezu i sa tuženikom i njegovom bakom
da je prekinuo kontakte prije otprilike 2 godine, od tada zbog ovog problema da ne
komuniciraju. Nikakvih drugih poslovnih odnosa između njega i tuženika da nije bilo. Na
posebno pitanje pun. tuženika zašto je tužitelju trebao sudužnik po ovom drugom
kreditu, tužitelj navodi da mu sudužnik nije trebao radi toga što ne bi bio kreditno
sposoban u pogledu novca, nego zbog njegovih godina života. Navodi da njemu tuženik
nije pozajmio nikakav novac. Na pitanje pun. tuženika kako je tužitelj došao do cifre od

31.100,00 kn, a koja je postavljena u tužbenom zahtjevu, tužitelj navodi da ne traži taj
novac, da mu nije poznato kako je došao do te cifre. Navodi da primopredaji novca s
njegove strane tuženiku ispred banke nije nitko bio prisutan. Navodi da prije nego što je
upoznao tuženika on osobno nije imao nikakvih dugovanja prema banci.

Tuženik u svom iskazu navodi da je upoznao tužitelja 2017. godine, a ne 2016. godine,
kako je imao namjeru obnavljanja odnosno adaptacije svoje kuće na selu, to da je
odlazio u taj sinjski kraj i preko zajedničkih prijatelja upoznato tužitelja, od njega saznao
da živi sam, da nije u dobro s djecom, da imaju nekakvih nesuglasica, tužitelj da je imao
kuću odmah pored C. u mjestu B., te da je vidio da je ta nekretnina
nedovršena, a kako su stupili u prijateljske odnose i kako je sa članovima obitelji dolazio
kod njega, to da mu je predložio da sredi tu kuću odnosno dovrši istu i da se bave
seoskim turizmom, kako je kuća pogodna zbog svog položaja za isto, dakle, da je bila
zaista iskoristiva na razne načine. Tužitelj da se s tim složio, da su dogovorili da tuženik
investira u sređenje kuće, tužitelj isto tako, a nakon toga da su trebali dogovoriti, kada
posao krene kako će dijeliti dobit. Tužitelj da je kao vlasnik nekretnine trebao dobivati
više novca, što je logično, ali precizan način diobe da nisu dogovorili. Tužitelj da je preko
njega upoznao i njegovu suprugu kao i punicu D. M., ona da nije baka
tuženika nego majka tuženikove supruge, punica da nije bila ni u kakvoj vezi sa
tužiteljem, da mu je pomagala, znala mu očistiti kuću, napraviti neku kupnju, navodi da
nikada nije čuo od nje da bi joj tužitelj dao ili pozajmio nekakav novac, da je moguće da
bi joj od neke nabavke za tužitelja tužitelj ostavio kusur, odnosno da ne bi tražio povrat
nekog manjeg iznosa i to je sve. Punica da živi sa određenim gospodinom u izvanbračnoj
zajednici, a inače da je razvedena. Navodi da su zaista prijateljevali, pa sam tako gore
dovodio i svoju kćer, između njih i tužitelja da su odnosi bili harmonični i kako je
tužiteljeva matična banka E. banka preko koje dobiva mirovinu, to da su zajedno pošli
u tu banku jer je tužitelj trebao podići novac koji bi se uložio za dovršenje njegove kuće.
U banci da su mu kazali da zbog svojih godina ne može podići hipotekarni kredit, tu
opciju da su odbili, ponudili mu obični nenamjenski kredit na iznos od 8.000,00 EUR-a
odnosno 60.000,00 kn preračunato, tuženik da je tada potpisao izjavu da će mu biti
sudužnik, navodi da u tom trenutku nije znao, nije mu je to kazao tužitelj, da je tužitelj
već prije imao kod te banke kredit i da ima nekakvih dugovanja prema banci i po
karticama. Uglavnom, te prigode da su iz te poslovnice E. banke u S. izašli
zajedno, novac da im tada nije plasiran, da su ga trebali isplatiti na tekući račun tužitelja,
dakle, da je očekivao da mu tužitelj javi kada cjelokupan iznos sjedne na njegov tekući

4

P. 5741/18

račun, nakon par dana da se čuo sa tužiteljem i pitao ga jesu li mu isplatili novac na
tekući račun, tužitelj da je kazao da jesu i kada je otišao kod tužitelja gore, tužitelj da
mu je pokazao tiket iz banke u kojem je točno stajalo koliko su tužitelju od tog kredita
zatvorili po ranijem kreditu, karticama i njegovim dugovanjima, za što nije znao i tada da
je za to čuo prvi put, uglavnom, na njegovom tekućem računu da je ostao iznos od cca

20.000,00 kn. Tu da se jesu porječkali, on da se zaista iznenadio i da nije tražio da mu
podigne i preda taj iznos niti se tužitelj u tom pravcu nudio. Uglavnom, da je ostalo na
tome i nakon toga da su nastavili komunicirati, još nekoliko mjeseci da je on dolazio sa
obitelji kod njega, da su bili gore za Uskrs, slavili rođendan tužitelja, uglavnom, nakon
toga tužitelj da je počeo izmišljati neke priče kako on ima neke planove sa njegovom
nekretninom i da mu sigurno istu želi u konačnici uzeti. Navodi da je nakon podizanja
ovog kredita, a počeli su problemi među njima, otišao u P. E. banke i htio
razjasniti stanje što se događa po tom kreditu, jer je u biti bio sudužnik, do tog trenutka
da mu nisu tražili nikakav novčani iznos, a da bi mogao dobiti uvid u kredit, da je trebao
dati još neke svoje podatke i ispustiti izjavu i izvršiti uplatu jedne mjesečne rate kredita u
iznosu od 1.200,00 kn, što da je i napravio jedino iz razloga da dobije uvid u kredit.
Nakon toga da ga je bezbroj puta nazvao tužitelj telefonom i ljutio se radi te uplate,
rekao mu da on nema što plaćati taj kredit i da nema ništa s tim. Po pitanju otplate ovog
kredita, za tuženika jedinog kredita, da nisu posebno dogovarali kako će ga otplaćivati,
uglavnom, da se trebao otplaćivati iz zarade koja bi se od kuće ostvarila, po tom pitanju
da nisu ništa posebno precizirali niti dogovarali. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja
zašto je tuženik potpisao izjavu 14. lipnja 2018. godine (list 15 spisa) kada smatra da
nema nikakvih obveza po kreditu, tuženik navodi da mu se obratio tužiteljev odvjetnik, u
nekoliko navrata da je s njim kontaktirao, da mu je isti kazao kako tužitelj prema njemu
ima potraživanja u pogledu kredita po kojem je on sudužnik, da isti traži da potpiše
izjavu jer će u protivnom pokrenuti sudski spor, da je bio kod tužiteljevog odvjetnika u
kancelariji, te da je zaista ovu izjavu potpisao, da nije znao koliko tužitelj od njega traži,
a da je tu izjavu potpisao radi toga što je sa tužiteljem bio prijatelj, što je odlazio kod
njega kući i da izbjegne podnošenje tužbe od strane tužitelja protiv njega. Dakle, da je
ovo potpisao radi navedenog i da pri tom ostaje u smislu motiva potpisivanja izjave.Na
posebno pitanje zamj. pun. tužitelja je li tuženik primio dopis pun. tužitelja od 9. siječnja

2018. godine (list 6 spisa), tuženik, nakon što je isti pregledao, navodi da je ovaj dopis
vjerojatno primio. Na posebno pitanje pun. tuženika, tuženik navodi da su ovi detalji
oko dogovora sa tužiteljem i kreditom bili poznati tuženikovoj supruzi, navedenoj punici,
tuženikova kćer da je stara 5 godina, a da je to krug osoba koje su znale za ove
dogovore sa tužiteljem, a da pretpostavlja da su i mještani znali da on dolazi kod
tužitelja, da radi oko tužiteljeve kuće, da je poduzeo neko bojadisanje tužiteljeve kuće i
tome slično. Navodi da nije sa tužiteljeve A. kartice podigao nikakav novčani
iznos. Navodi da u kontaktima sa odvjetnikom tužitelja istom nije nikada priznao
dugovanje prema tužitelju.

Za navesti je da su u bitnom očitovanja i iskazi tužitelja i tuženika u suprotnosti, u
ovom slučaju valjalo se odrediti po pitanju pravnih odnosa stranaka, tužitelj u biti navodi
da je formalno na svoje ime podigao kredit kod E. banke (čiji je klijent bio od ranije i
kojim je zatvorio ranije kreditne obveze po drugom ugovoru o kreditu), ovo da je
napravio umjesto tuženika koji nije bio samostalno kreditno sposoban i da je ovaj kredit
podigao u biti umjesto tuženika i da se tuženik obvezao sve obveze po ovom kreditu
samostalno i u potpunosti servisirati. U tužbi tužitelj navodi da je podigao 52.710,49 kn i
da je sredstva dao tuženiku a da je on u mjesečnim obrocima vraćao kredit. Nadalje, u
tužbi tužitelj navodi da je tuženik njemu pozajmio određeni dio svojih sredstava, tako da
tuženik tužitelju duguje na dan 30.studenog 2018.godine ukupan iznos od 31.100,00 kn.
U svom iskazu, pak, tužitelj navodi da mu tuženik nikada nije pozajmio nekakva svoja
sredstva i da ne zna kako se došlo do iznosa od 31.100,00 kn koliko tužbenim zahtjevom
potražuje od tuženika. U iskazu navodi da je on tuženiku predao iznos od 26.000,00 kn,
nakon podizanja kredita, a da je tuženik trebao "servisirati" čitav kredit. Navodi tužitelja
u tužbi, tijekom postupka u odnosu prema navodu tijekom saslušanja nisu identični,

5

P. 5741/18

dapače, kontradiktorni su, ono što je valjalo utvrditi jest koliko je novca tužitelj na ruke
predao tuženiku i je li mu predao kakav novčani iznos, te, ukoliko je tuženik preuzeo
obvezu spram tužitelja – kakvu je to sadržajno obvezu preuzeo.

Ono što čini nelogičnim iskaz tuženika i u biti "tereti" tuženika jest korespodencija
tuženika sa punomoćnikom tužitelja prije utuženja i Izjava tuženika od 14.lipnja

2018.godine koju je on nedvojbeno ispustio i vlastoručno potpisao. Kada se ta izjava
sagleda u svjetlu svih drugih izvedenih dokaza, proizlazi da je tuženik preuzeo obvezu
spram tužitelja i da time priznaje postojanje svoje obveze. Tuženik negira u iskazu da od
tužitelja uzeo bilo kakav novčani iznos i da mu je bilo što u obvezi platiti, ističe prigovor
promašene pasivne legitimacije, u konačnici. Međutim, navedenom Izjavom tuženik se
obvezao "ostatke anuiteta koji su isplaćeni preko računa u trenutku kada je postao
sudužnik vratiti do isteka kredita umanjene za otplaćene rate". Dakle, tuženik se obvezao
spram tužitelja na isplatu neke svote novca, iako nije naveden točan iznos dugovanja,
odnosno točan sadržaj tuženikove obveze. Kod okolnosti da je tuženik bio nesporno
tužitelju sudužnik kod zaključenja Ugovora o kreditu sa E. bankom, tuženik je prema
stavu ovog suda bio i morao biti upoznat sa stanjem i ranijim kreditom tužitelja kod te
banke, koji je zatvoren predmetnim kreditom, sud drži da nije mogao biti neinformiran
po tom pitanju jer je sudionik, kao sudužnik, tog pravnog posla i bio je sa tužiteljem u
banci kod zaključenja istog. Dakle, logično je ono što navodi tužitelj da je sa tuženikom
postigao usmeni dogovor da umjesto tuženika digne novi kredit, time zatvori stari kredit i
ostatak novca preda tuženiku, a tuženik da mu plaća rate koje E. banka po novom
kreditu ustegne sa mirovine i računa tužitelja kod te banke.

Tužitelj i tuženik su nedvojbeno zaključili usmeni sporazum, međutim, sadržaj
istog je među njima sporan. Više puta je pun. tužitelja pisanim dopisima pozivao
tuženika na vraćanje duga tužitelju, tuženik i ne navodi da ove dopise nije zaprimio, na
iste se oglušavao, dok nije mailom i Izjavom priznao da ima dugovanje spram tužitelja.
Dopisom od 9.siječnja 2018.godine, a to je prvi dopis pun. tužitelja tuženiku, na koji se
tuženik oglušio, tužitelj putem svog punomoćnika navodi da je podigao kredit kod E.
banke, saldo dugo na dan 28.prosinca 2017.godine po istom da iznosi 53.020,79 kn.
Navodi se i to da je tužitelj navedeni kredit digao u dogovoru sa tuženikom, tuženikovom
suprugom i D. M., time da je tuženik preuzeo obvezu vraćati navedeni
kredit, dakle, ovim dopisom je zahtjev tužitelja i obveza tuženika specificirana, navodi se
da je predmetni kredit podigao tužitelj a isti se njemu obvezao platiti tuženik. Tuženik na
ovaj dopis nije ništa odgovorio, a bilo bi logično da se na isti očituje i ospori ove navode,
u pisanoj formi, da tome nije bilo tako.

Dakle, u svjetlu svih izvedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da je između tužitelja i
tuženika postignut usmeni dogovor da tužitelj kod E. banke podigne kredit koji će se u
svrhu otplate plaćati ustezanjem banke sa računa i mirovine tužitelja, a tuženik da će
tužitelju isti platiti, odnosno platiti tužitelju sve ono što mu banka ustegne na ime otplate
kredita. U biti se radi o ugovoru o zajmu sa naknadnom otplatom pozajmljenog iznosa, a
pozajmljeno bi tuženiku bilo ono što tužitelj ima vratiti banci na ime dugovanja po
kreditu. Sam tužitelj u svom iskazu navodi da kredit banci još nije otplatio, dakle, isti još
nije u potpunosti dospio i još se uvijek ne zna točno koliko će tužitelj banci u konačnici
platiti na ime preuzete obveze. Sudužnik u ovom ugovoru o kreditu je tuženik, to
svjedoči dodatno tom dogovoru stranaka, jer je tuženik zaista očito bio zainteresiran da
tužitelj realizira odnosno podigne kredit, a kasnije je izvršio plaćanje, kako on navodi,
sigurno jedne rate kredita. Iz izvoda iz poslovnih knjiga E. banke proizlazi stanje duga
po toj kreditnoj partiji u iznosu od 53.020,79 kn na dan 28. prosinca 2017. godine.
Iako ovaj sud drži da je osnov potraživanja tužitelja dokazan, dakle, da mu je
tuženik obvezan platiti sve ono što tužitelj plati banci umjesto njega po predmetnom
ugovoru o kreditu, tužitelj nije dokazao visinu zahtjeva, a u ovom smislu teret dokaza je
na tužitelju. Tužitelj nije u sudski spis priložio ugovor o kreditu zaključen sa E.
bankom, nije dokazao koliko mu je temeljem tog ugovora isplaćeno i kada, nije dokazao
koliko mu je po mjesecima ustezano na ime mjesečne rate kredita i u konačnici koliko je
do podnošenja tužbe platio banci na ime otplate kredita. Sve ovo tužitelj je morao i
mogao dokazati, prilaganjem dokumentacije koju je dobio i morao dobiti od E. banke,

6

P. 5741/18

a tužitelj nije niti predložio da se službenim putem pribave ti podaci, pogotovo što nije ni
obrazložio na kvalitetan način visinu tužbenog zahtjeva, jer u svom iskazu navodi da ni
sam ne zna kako je došao do tog iznosa od 31.100,00 kn, koji potražuje od tuženika.
Radi navedenog sud nije ni mogao obvezati tuženika da tužitelju plati taj iznos, tužitelj
nije dokazao da mu je tuženik upravo ovaj iznos dužan, međutim, sud drži i u tom dijelu
poklanja vjeru iskazu tužitelja koji navodi da je nakon isplate po kreditu od strane banke,
tuženiku na ruke predao iznos do 26.000,00 kn i očito ne bi bilo Izjave tuženika i
korespodencije stranaka, da nije bilo prave predaje novca tuženiku na ruke od strane
tužitelja. Kada se sagledaju svi izvedeni dokazi, očitovanja i držanje stranaka tijekom
postupka, sud zaključuje da nedvojbeno postoji obveza tuženika spram tužitelja koju je
tuženik preuzeo i Izjavom priznao, da je preuzeo obvezu tužitelju vratiti tužitelju novac
koji je dobio od kredita za njega, a da je tužitelj dokazao jedino to da je tuženiku od
kredita predao iznos od 26.000,00 kn. Toliko sud i jedino može dosuditi tužitelju,
odnosno obvezati tuženika da mu preda na ime dugovanja, jer mu je novac od kredita
tužitelj predao a on se obvezao tužitelju vratiti ono što tužitelj plati banci i još očito plaća
i mora plaćati. Visina obveze tužitelja sudu je dokazana jedino u iznosu od 26.000,00 kn,
logičan je navod tužitelja u ovom pravcu da je taj iznos predao tuženiku na ruke i jedino
mu ovaj iznos i može dosuditi, a radi se o manjem iznosu od onog koji je zatražen
tužbenim zahtjevom. Dakle, tuženik je u obvezi tužitelju isplatiti iznos od 26.000,00 kn,
radi se o, u biti, pozajmljenom novcu tužitelja tuženiku, temeljem odredbe čl. 499.
Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) valjalo je odlučiti
kao u izreci ove presude. Na ovaj iznos tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate,
tužitelj je dopisom od 9. siječnja 2018. godine pozvao tuženika na plaćanje dugovanja,
kamate na glavnicu potražuje od 1. prosinca 2018. godine, dakle, nakon toga, sud drži
da tužitelju na glavnicu od 26.000,00 kn kamate i pripadaju od 1. prosinca 2018. godine
do isplate. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, za više zatraženi
iznos od 5.100,00 kn sa kamatama od 1. prosinca 2018. godine valjalo je odbiti zahtjev
tužitelja kao neosnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP),
sud je odlučio da tuženik naknadi tužitelju cjelokupan potreban trošak koji je tužitelj
imao budući da isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu
nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u
iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na ročištima održanim dana 15. svibnja 2019. godine,

27. veljače 2020. godine i 8. rujna 2020. godine u iznosu od po 1.000,00 kn; sastava
jednog obrazloženog podneska u iznosu od 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od