REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 2563/18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja ad. 1 J. K. iz S., … O.:
… i tužitelja ad. 2 M. K. M. iz N., O.: …, oboje zastupani po pun. D. R., odvj. u
S., protiv tuženika A. B. d.d. Z., Z., O.:
…, zastupanog po odvjetnicima iz OD Š. & P.
d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene
dana 7. rujna 2020. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 23.
listopada 2020. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj: 216-232/2017 sa sporazumom o
osiguranju novčane tražbine zaključen u S., dana 28. lipnja 2007. godine između
tuženika kao kreditora i pravne prednice tužitelja Z. K. kao korisnika kredita, koji je
solemniziran od JB Z. P., u S., dana 3. srpnja 2007. godine pod poslovnim
brojem OV-5268/07.

2.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljima iznos
od 263.759,86 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 31. srpnja

2015. godine određenoj prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet
postotnih poena, a od 1.8.2015.godine pa nadalje po stopi određenoj prema prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koja kamata na navedeni iznos teče
od 22. svibnja 2012. godine pa do konačne isplate.

3.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju
troškove ovoga postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos po
stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za

2

P. 2563/18

referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena
teče od dana podnošenja ove presude pa do konačne isplate."

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2., stavak 1., članka 3. u dijelu kojim je
određeno da se kamata obračunava u CHF-u, a plaća u kunama obračunato prema
srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, članka 4. stavak 3. u dijelu kojim je određena
otplata kredita u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, članka 6. i čl. 8.Ugovora o
kreditu broj: 216-232/2017 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog u
S., dana 28. lipnja 2007. godine između tuženika kao kreditora i pravne prednice
tužitelja Z. K. kao korisnika kredita i solemniziranog od JB Z. P. u S.,
dana 3. srpnja 2007. godine pod poslovnim brojem OV-5268/07.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima
ad. 1 i ad. 2 iznos od 153.257,49 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od
podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje
za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za
više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih zahtjev tužitelja odbija kao
neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima ad. 1
i ad. 2 iznos od 21.501,14 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja
tužbe 21. srpnja 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za
više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih zahtjev tužitelja odbija kao
neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima
ad. 1 i ad. 2 iznos od 12.646,84 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od
podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje
za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za
više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih zahtjev tužitelja odbija kao
neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima
ad. 1 i ad. 2 parnični trošak u iznosu od 26.999,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama
od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3

P. 2563/18

Obrazloženje

Dana 21. srpnja 2015. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba Z. K.
protiv tuženika u kojoj se navodi da su stranke dana 28. lipnja 2007. godine zaključile
Ugovor o kreditu broj 216-232/2007 solemniziran od JB Z. P. dana 3.
srpnja 2007. godine pod brojem Ov-5268/07, a kojim je tužiteljica kod tuženika uzela
kredit u iznosu glavnice od 81.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa ugovorenom
kamatnom stopom od 4,60 % godišnje. Odredbom čl. 6 st. 1 ugovora o kreditu da je
ugovoreno kako je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti
promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kamatnim stopama, korisnik kredita da
svojim potpisom na ugovoru da izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o
kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Tuženik da je tijekom
trajanja otplate kredita jednostrano i bez suglasnosti tužiteljice kao korisnika kredita, u
više navrata, povećavao kamatnu stopu. Međutim, odredba čl. 6 kojom je promjenjivost
kamatne stope ugovorena ovisno o jednostranoj odluci banke da je ništetna budući je
protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik da je u razdoblju od 31. srpnja 2007.
godine do 22. svibnja 2012. godine, sa kojim danom je tužiteljica prijevremeno otplatila
kredit, imajući u vidu ništetnost navedene ugovorne odredbe, od tužiteljice neosnovano
naplatio iznos od 40.000,00 kn radi čega je u obvezi taj iznos vratiti tužiteljici. Navodi da
tužiteljica ne raspolaže podacima o uplatama anuiteta kredita kroz utuženo razdoblje,
početnim otplatnim planom ugovorenog kredita, te točnim iznosima isplaćene ugovorene
kamate s pojedinačnim mjesečnim uplatama, te podatkom o iznosu razlike uplaćene i
ugovorene kamate, kojim podacima raspolaže banka i te podatke nije tužiteljici dostavila
na njen zahtjev, te da će tužiteljica nakon provedenog dokaza financijsko-
knjigovodstvenim vještačenjem postaviti određeni zahtjev.

Tužiteljica Z. K. preminula je tijekom postupka, utvrđen je prekid postupka
radi činjenice njene smrti, a po pozivu suda postupak su preuzeli njeni nasljednici, sada
tužitelji ad. 1 i ad. 2.

Dana 12. rujna 2018. godine zaprimljen je podnesak tužitelja kojim se uređuje zahtjev, kao glavni, te postavlja i podredni tužbeni zahtjev.

Tužitelji traže utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj 216-232/2017 sa
Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je zaključen u S. ….
godine između tuženika kao kreditora i pravne prednice tužitelja Z. K. kao korisnika
kredita. Traže da sud naloži tuženiku da im isplati iznos od 250.044,15 kn sa zakonskom
zateznom kamatom za razdoblje od 22. svibnja 2012. godine pa do konačne isplate,
ujedno potražuju i naknadu parničnog troška. Ukoliko naslovni sud odbije glavni tužbeni
zahtjev u dijelu kojim se utvrđuje ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti kao neosnovan,
smatrajući da pored opisanih ništetnih odredbi, isti može ostati na snazi, tuženik da bi
tužiteljima svakako bio dužan isplatiti iznos od 180.129,14 kn. Tužitelji postavljaju i
podredni tužbeni zahtjev na način da traže utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2 st. 1; čl. 3 u
dijelu kojim je određeno da se kamata obračunava u CHF, a plaća u kunama obračunato
prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja te čl. 4. st. 3 u dijelu kojim je određena
otplata kredita u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti i čl. 6 predmetnog Ugovora. Traže
da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti im iznos od ukupno 180.129,14
kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od
dospijeća pa do isplate. Potražuju i naknadu parničnog troška.

Nakon što je sud proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po
stalnom sudskom vještaku dipl. oecc. M. T., tužitelji podneskom od 24. svibnja

2019. godine uređuju odnosno smanjuju tč. 2 podrednog zahtjeva na iznos od

187.382,33 kn. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja postavljen je još podneskom od 15.
siječnja 2019. godine, a podredni je uređen nakon dopune vještačenja po vještaku
T., podneskom od 2. rujna 2020. godine.

4

P. 2563/18

Sud je proveo i dokaz dopunskim vještačenjem po sudskom vještaku dipl.oecc
M. T., ista je izradila pisanu dopunu nalaza i mišljenja, očitovala se na prigovore
tuženika na njeno vještvo dana 10. listopada 2019. godine, a na traženje suda je izvršila
i dopunsko vještačenje, pisanom dopunom vještva od 30. ožujka 2020. godine.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi zahtjevima kao
neosnovanim, ističe prigovor zastare potraživanja, da se u konkretnom slučaju
primjenjuje trogodišnji zastarni rok od dospijeća svakoga pojedinog davanja, a da
tužitelji potražuju iznose koje je korisnica kredita navodno preplatila u razdoblju od 31.
srpnja 2007. godine do 22. svibnja 2012. godine. Navodi kako je nesporno da su ranije
tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio korisnici kredita
stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 81.000 CHF na rok otplate od 18
godina, također da nije sporno da je u čl. 6 Ugovora o kreditu određeno da je kamatna
stopa promjenjiva te da se ista mijenja u slučaju promjene situacije na tržištu sukladno
Odluci o kamatnim stopama tuženika. Navodi da je među strankama sporno jesu li iznosi
anuiteta nastali primjenom promjenjive kamatne stope neosnovano povećani odnosno je
li odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna, jer navodno visina kamatne stope
ovisi samo o volji tuženika. Tuženik smatra da tome nije tako i da odredba čl. 6 Ugovora
o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Navodi da se sa korisnicom
kredita pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi čl. 6, s obzirom na to da je bila
upoznata s načinom određivanja kamatne stope odnosno da se kamatna stopa mijenja u
slučaju promjene situacije na tržištu odlukom tuženika te da je ista donijela odluku kako
je za nju prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da je odredba o
promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva i razumljiva, da nije suprotna načelu
savjesnosti i poštenja, da nije zabranjena i da je smisao ugovaranja promjenjive
kamatne stope da se ista prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se
mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju na koji je sklopljen predmetni ugovor. U
svakom slučaju tužbeni zahtjev od 1. siječnja 2011. godine pa nadalje da bi valjalo odbiti
kao neosnovan, po konkretnom Ugovoru o kreditu od siječnja 2011. godine redovna
kamata da se utvrđivala uz primjenu objektivnih parametara sukladno Zakonu o
potrošačkom kreditiranju.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom
o osiguranju novčane tražbine broj 216-232/2007 od 28. lipnja 2007. godine sa
pripadajućom dokumentacijom; predmeta Općinskog suda u Splitu broj O-4786/16;
dokumentacije vezano za predmetni kredit i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku
za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T..

Stranke su popisale parnični trošak.

Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, podredni tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

Sud je proveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem, sudski vještak
za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. M. T. u svom nalazu i mišljenju od 7.
svibnja 2019. godine navodi da je ranija tužiteljica kredit prijevremeno u cijelosti otplatila

22. svibnja 2012. godine, njoj je odobreno 81.000 CHF sa rokom otplate u 216
mjesečnih anuiteta, ugovorom je utvrđena godišnja kamatna stopa u visini od 4,60 %.
Sudski vještak dala je izračun razlike između obveze ranije tužiteljice po Ugovoru
obračunate uz primjenu ugovorene kamatne stope od 4,60 % i primjenu fiksnog tečaja
za CHF na dan isplate kredita i plaćenih iznosa (uz obračun po promjenjivim kamatnim
stopama i uz promjenjivi tečaj za CHF-valutna klauzula). Vještak navodi da je prednica
tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u razdoblju od 31. kolovoza 2007. godine do
prijevremene otplate kredita 22. svibnja 2012. godine, zbog promjene kamatne stope i

5

P. 2563/18

promjene tečaja za CHF više platila 174.371,41 kn. S osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita 22. svibnja 2012. godine da je platila 12.646,84 kn.

Tužitelji nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, tuženik je u
svom obrazloženom podnesku prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka, sud je
izveo dokaz dopunskim vještačenjem po sudskom vještaku dipl. oecc. M. T., ista
u dopuni svog vještva od 10. listopada 2019. godine navodi da nije ovlaštena prosuđivati
je li tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu, naplatu kredita vršiti po tečaju važećem na
dan dospijeća anuiteta te je li mogao naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita i
u kojem iznosu.

Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi
nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost
zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Sporno je i pitanje naplate kredita po
tečaju važećem na dan dospijeća anuiteta te pitanje naknade za prijevremenu otplatu
kredita, kao i plaćanje izlazne naknade za zatvaranje kredita prijevremenom otplatom.
Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelji su se pozvali na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 5) H. A. A.
B. d.d. (prednik tuženika) – dakle, u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna

2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu
ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana
presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.
lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2
od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HS udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i
tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema
ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje
prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača
radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s
odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme
zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj
stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.

131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1.
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade
štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u
odnosu na tuženika pod 5)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju
od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 2) povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u
istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-
ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je
tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i

6

P. 2563/18

u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači,
nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik
postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo
potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile
uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati
kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila
određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog
trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i
tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da
prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka
koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i
pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka
prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja
kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima
ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila
određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da
je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće,
jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti
im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog
pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka
solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili
svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je
jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o
javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga sud smatra sa se sa prednicom tužitelja, kao ni s ostalim klijentima
tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom
postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele

7

P. 2563/18

do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i
ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu sadržanu u čl. 6. spornog Ugovora o kreditu
sklopljenog između stranaka, koji glasi "Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije
na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo
A.-A.-B. d.d.. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je
suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije
izmjene i dopune.", kao i odredbu čl.3. trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o
ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u
smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te
ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela
odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je
ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda
Ugovora bio dio odredbe iz čl. 3 i 6 kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti
banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je
suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je
utvrđena kamatna stopa u visini od 4,60 % .

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj
kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelji imaju pravo potraživati neosnovano stečeno
po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan
vratiti tužiteljima sve što je od njene prednice primio na ime razlike u povećanju kamate
iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika
naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na
način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe o
valutnoj klauzulu u CHF, za navesti je da su i te odredbe Ugovora ništetne prema stavu
ovog suda, iste su nepoštene, a pravilno se tužitelji pozivaju na stav i presuđenje u
presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine i odluku
Trgovačkog suda u Zagrebu broj P.1401/12 od 4.srpnja 2013.godine. Kod ugovaranja
valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik se također nije pridržavao načela
savjesnosti i poštenja, tuženik pri tom nije vodio računa o interesima tužitelja kao
potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja za tužitelja
valute klauzule upravo u CHF, to je zaista uzrokovalo znatnu neravnotežu među
strankama na štetu tužitelja. Tuženik kao financijska ustanova je mogao i po redovnom
tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće
očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme
sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno
utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju. Tuženik je takve informacije
uskratio prednici tužitelja pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je prednica
tužitelja bila onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za
nju proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u
švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za
čitavo vrijeme trajanja Ugovora. Prednica tužitelja za ovo nije mogla znati, kao fizička
osoba i nije znala, a tuženik je to znao i mogao je znati, te je prilikom ugovaranja
Ugovora to zatajio prednici tužitelja, odnosno nije joj to priopćio i stavio u izgled. I
temeljem ove ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja

8

P. 2563/18

je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i ona o promjenjivoj kamatnoj
stopi jednostranom odlukom tuženika, tužitelji imaju i stekli su pravo od tuženika
zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je njihova prednica isplatila temeljem tih
ništetnih odredaba.

Što se tiče članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, naknade za prijevremenu
otplatu kredita, za navesti je da ista propisuje da korisnik kredita može izvršiti
prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti
Banku najmanje 30 dana unaprijed. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili
djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o
naknadama za uslugu H. A.-A.-B. d.d.. Ovaj sud zaključuje da se ni o ovoj
ugovornoj odredbi nije posebno pojedinačno pregovaralo, odnosno da je i ova sporna
ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača, ista da je nepoštena pa kao takva
ništetna. Spornom odredbom tuženik je sam sebi ostavio slobodu određivanja visine
naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.
Dakle, kako se po ocjeni ovog suda radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno
pregovaralo, kako je ista neodređena i nedorečena formulacija po kojoj je banka
ovlaštena sama donijeti odluku i odrediti visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita,
ovaj sud smatra da je ova sporna ugovorna odredba nepoštena, a imaju pritom u vidu i
pravno shvaćanje izračeno u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015 od

13.prosinca 2016.godine (NN 13/16), odnosno pravno shvaćanje VS RH u odluci broj
Revt-249/14 od 9.travnja 2015.godine. Dakle, i ova ugovorna odredba je ništetna, ali to
ponovno ne dovodi do ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu. Stoga je i ovaj dio
zahtjeva u dijelu kojim su tužitelji tražili utvrđenje da je ništetna ova ugovorna odredba,
trebalo prihvatiti. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka M. T. proizlazi da je s
osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita 22. svibnja 2012. godine plaćeno

12.646,84 kn, to je tužiteljima valjalo dosuditi i ovaj iznos.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno
vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost
utvrđenja preplate po kamati te posebno po valuti po mjesecima i u ukupnom zbroju,
uspoređujući kredit sa početnom kamatom stopom i početnim tečajem u kunama, sa
stvarno plaćenim iznosom. Sudski vještak M. T. dala je pisani nalaz i mišljenje i
dopunu istog, u svom kompletnom vještvu iskazala je više plaćeno po pitanju promjene
kamatne stope i primjene valutne klauzule u valuti švicarski franak., te na ime naknade
za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, sudski vještak M. T. po traženju suda
daje nalaz i mišljenje i razdvaja više plaćeno po pitanju promjenjive kamatne stope i tako
se dolazi do iznosa od 21.501,15 kn, dakle, prednica tužitelja je temeljem ovog od 31.
kolovoza 2007. godine do prijevremene otplate kredita 22. svibnja 2012. godine zbog
promjene kamatne stope više platila iznos od 4.082,53 CHF, što preračunato u kune po
srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća svakog anutiteta daje iznos od 21.501,15 kn.
Na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita po vještaku je plaćen iznos od

12.646,84 kn.

Na ime promjene tečaja za CHF za isti ovaj period prednica tužitelja je platila više
iznos od ukupno 153.257,49 kn, koji nije trebala platiti, odnosno ni ovaj iznos ne pripada
tuženiku. Tužitelji su sva ova dva iznosa na ime glavnice zatražili u skladu sa vještvom
sudskog vještaka u podrednom tužbenom zahtjevu, koji je po pitanju glavnice trebalo
prihvatiti. Dakle, kako predmetni ugovor o kreditu nije u potpunosti ništetan, to je valjalo
odbiti glavni tužbeni zahtjev, i to u cijelosti, pa je onda trebalo odlučiti o podrednom
tužbenom zahtjevu, koji je po svim stavkama valjalo prihvatiti, osim po pitanju
zatraženih zakonskih zateznih kamata. Dakle, valjalo je odlučiti kao u tč. II. izreke
presude po pitanju ništetnosti određenih odredbi ugovora, tužiteljima je trebalo dosuditi
sve tri zatražene glavnice, iznos od 153.257,49 kn na ime preplaćene glavnice; iznos od

9

P. 2563/18

21.501,14 kn na ime preplaćenih kamata i iznos od 12.646,84 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T. kao stručno,
logično i uvjerljivo, sudski vještak je odgovorila u potpunosti na zadatak vještačenja i
prema stavu ovog suda, to vještvo ničim nije dovedeno u pitanje niti ga je trebalo
dopuniti, ni na kakav način, sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se provede dokaz
vještačenjem na okolnost štete koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate
kredita. Sud drži da ovim tuženiku nije nastala nikakva šteta, a i sam tuženik je mogao
navesti koji trošak je imao prilikom prijevremene otplate kredita, tuženik ne navodi
nikakav trošak, svejedno, i da je imao nekakav trošak, sud drži da mu isti ne pripada, a
vezano za sve navedeno. Ovakvim presuđenjem, prihvaćanjem podrednog tužbenog
zahtjeva (osim u dijelu kamata) sud drži da su sanirane posljedice ništetnosti pojedinih
odredbi predmetnog ugovora, da nije bilo mjesta primjenjivanju kunske kamatne stope
koju je tuženik nudio u vrijeme sklapanja ugovora. Prema stavu ovog suda, činjenično
stanje je u potpunosti utvrđeno, nije bilo mjesta izvođenju daljnjih, od strane tuženika
predloženih dokaza, izvođenje tih dokaza kod utvrđenog činjeničnog stanja bilo bi
protivno načelu ekonomičnosti postupka i dovelo bi do nepotrebnog odugovlačenja
postupka.

Dakle, radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, glavni tužbeni
zahtjev odbijen je u cijelosti, dok je podredni prihvaćen osim u dijelu zatraženih
zakonskih zateznih kamata. Tuženik je obvezan isplatiti tuženiku stečeno bez osnove sa
zakonskim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove, preplaćenog iznosa po
ništetnim ugovornim odredbama.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je
trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada
je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda, a s
obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH donesena 14. lipnja 2014. g., od tada
su tužitelji stekli pravo potraživati razliku više plaćenog, jer su tom odlukom u
kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a tužitelji stekli pravo, nakon utvrđenja
ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu
izvršenu temeljem takvih odredbi. Stoga je prigovor zastare neosnovan jer od donošenja
drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja tužbe u ovoj
pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

Na iznos glavnice tužitelji su zatražili isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja
svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni
iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez
osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana
podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do
isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i
uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do
tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu
ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva
ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa
stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu.
Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu,
zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice GO
RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora

10

P. 2563/18

o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o
parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a budući
da tužitelji nisu uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali
posebni troškovi, sud je naložio tuženiku da tužiteljima naknadi čitav parnični trošak koji
su imali i koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Obistinjeni trošak tužiteljima
odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn; zastupanja na 5 ročišta u
iznosu od po 2.500,00 kn; sastav jednog obrazloženog podneska u iznosu od 2.500,00
kn; 2.500,00 kn na ime troškova vještačenja; sudsku pristojbu tužbe u iznosu do 400,00
kn; sudsku pristojbu presude u iznosu od 2.224,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos
od 26.999,00 kn, koliko je tuženik na ime naknade cjelokupnog potrebnog troška
obvezan isplatiti tužiteljima. Preostali trošak tužiteljima nije priznat jer nije bio potreban
za vođenje postupka, pa tako ni uvećanje od 10% na ime zastupanja dvije osobe, ugovor
o kreditu zaključila je jedna fizička osoba, ranija tužiteljica, a okolnost što su dvije osobe
njeni nasljednici nije dovela do opravdanog dosuđenja naknade od 10% na ime uvećanja
za zastupanje dvije osobe. Prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN
broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) tužiteljima zakonska zatezna kamata na
dosuđeni trošak pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud
odredio i stopu ove kamate.

U S., 23. listopada 2020. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijek Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u
Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana
dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravak iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika