- 1 -              I Kž-Us 96/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 96/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Ratka Ščekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste, Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 190. st. 2. i čl. 52. st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15., 61/15. , 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. prosinca 2019. br. K-Us-47/2016, u sjednici održanoj 23. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i opt. D. Š. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Županijski sud u Zagrebu presudom od 4. prosinca 2019. br. K-Us-47/2016, proglasio je krivim opt. D. Š. zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 190. st. 2. i čl. 52. st. 1. KZ/11. i na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11. osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunao vrijeme lišenja slobode od 30. listopada 2007. do 23. prosinca 2010. i od 11. prosinca 2011. do 27. ožujka 2012. godine.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u vezi čl. 560. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđeno je da iznos od 50.000,00 EUR predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 190. st. 2. i čl. 52. st. 1. KZ/11. pa se nalaže optuženiku da navedeni iznos u protuvrijednosti kuna na dan isplate uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka sudu u paušalnom iznosu od 5.000,00 kn.

 

Protiv te presude žali se Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

 

Optuženik se žali po braniteljici D. J., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, "pogrešne primjene materijalnog prava", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Navodeći žalbene osnove iz kojih podnosi žalbu, optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka međutim, ne navodi koja postupovna povreda iz čl. 468. ZKP/08. bi bila ostvarena niti taj žalbeni osnov obrazlaže u podnesenoj žalbi.

 

Stoga je u tom dijelu pobijana presuda ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koje nalazi u prihvaćanju iskaza ugroženog svjedoka A1, smatrajući ga kontradiktornim, posebno u pogledu načina počinjenja djela.

 

Naime, prvostupanjski sud je na temelju iskaza ugroženog svjedoka A1, utvrdio da je optuženik započeo s inkriminiranom djelatnošću 2003. godine i ista je trajala do njegova uhićenja 2007. godine. Ugroženi svjedok A1 je bio izričit u navodu da optuženika pozna od 2003. i da se ubacio u posao s drogom koju je uzimao od M. Š., što mu je ovaj i potvrdio govoreći da optuženik radi odnosno prodaje za njega. Kako je i ugroženi svjedok A1 radio za Š. s drogom, prvostupanjski sud mu je osnovano poklonio povjerenje, jer je svjedok govorio o zajedničkoj kriminalnoj djelatnosti o kojoj je imao saznanja "iznutra". Ugroženi svjedok A1 je iskazao i da je optuženik 2006. stupio na njegovo mjesto, jer je on istupio iz posla međutim, to ne znači da njegova djelatnost počinje tada, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi optuženika.

 

 

 

 

Optuženik osporava i ostvarenu imovinsku korist koju prvostupanjski sud utvrđuje na temelju količine i vrste droge koja je bila predmet prodaje u kojoj je sudjelovao optuženik u okviru zločinačkog udruženja, te na osnovu njezine tržišne vrijednosti.

 

Pukim žalbenim osporavanjem i minoriziranjem optuženikovog sudjelovanja u utvrđenoj kriminalnoj djelatnosti, utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju.

 

Kada se ima u vidu da je iskaz ugroženog svjedoka A1 potvrđen iskazima ugroženog svjedoka A2, i svjedoka E. P., osnovano nije prihvaćena obrana optuženika da se sa M. Š. dogovarao samo o vožnji motorima i da su se družili samo s ciljem vožnje motorima. Protivno proizlazi iz iskaza ugroženog svjedoka A1 koji je iskazao da je optuženik bio prisutan kada je stizala droga, koju je preuzimao M. Š. i da je sudjelovao u njezinom skrivanju, što je potvrdio svjedok E. P., koji je vidio jedno takvo skrivanje i kasnije našao i uzeo dva paketa droge. Slijedeći dan su k njemu došli optuženik i još jedna osoba zatraživši od svjedoka P. da vrati drogu po koju su zatim i otišli do mjesta gdje ju je svjedok premjestio. Tada je u vozilu bio i M. Š., a vozio je optuženik. Nakon povrata droge, nakon par dana, posjetio ga je optuženik i rekao da ga je poslao M. Š. i da mu duguje 35.000,00 EUR iz razloga što je dirao njegovu robu. Prijetili su i njemu i njegovoj obitelji. Takav iskaza svjedoka P. potvrđen je i preslušanim audio zapisima, te uvidom u presudu Općinskog suda u Puli-Pola od 24. studenog 2005. br. K-998/15 kojom je opt. D. Š. suđen za iznudu u pokušaju u odnosu na E. P..

 

Stoga je osnovano prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedoka E. P. koji nije osporen iskazom svjedoka M. P. za kojeg je svjedok P. rekao da je bio s njim kada su išli u šumu i našli sakrivenu drogu. Naime, svjedok P. je u svjedočkom iskazu to negirao, na što se poziva žalba optuženika međutim, kada se ima u vidu o kakvoj organizaciji se radilo, takav iskaz ne iznenađuje, ali to ne znači da je istinit, s obzirom na sve ostale provedene dokaze. Iako negira svoje učestvovanje u pronalasku droge u šumi zajedno s E. P., svjedok potvrđuje sve navode iz iskaza svjedoka P. tvrdeći da mu je P. sve to ispričao.

 

Pozivanje žalbe na suočenje ova dva svjedoka prilikom kojeg je svjedok P. iskazao da M. nije bio s njim i da je onako kako on kaže, nije doveden u sumnju cjelokupni iskaz svjedoka P., već se očigledno radi samo o zaštiti prijatelja. Ne radi se o reteriranju svjedoka P. i nedosljednosti u iskazu, kako ga se nastoji prikazati u žalbi, niti se radi o činjenici koja bi bila odlučna u bilo kojem smislu, s obzirom na sve provedene dokaze koji se opširno elaboriraju u pobijanoj presudi i na osnovi kojih je prvostupanjski sud donio odluku o krivnji optuženika koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Neosnovano se u žalbi optuženika osporava i da bi se u konkretnom slučaju radilo o zločinačkom udruženju. Naime, da bi se radilo o počinjenju kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja, djelo mora biti počinjeno od strane najmanje tri osobe koje su se udružile sa zajedničkim ciljem počinjenja jednog ili više kaznenih djela.

 

Kako je to utvrdio prvostupanjski sud radi činjenja više djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11. s ciljem stjecanja materijalne dobiti, na temelju dogovora o zajedničkom postupanju, povezali su se M. Š., ugroženi svjedok A1 te opt. D. Š. na način kako je to utvrđeno i obrazloženo u pobijanoj presudi na što se upućuje žalitelj kako se ne bi nepotrebno ponavljalo.

 

Prvostupanjski sud je, imajući u vidu cijenu droge na tržištu, količinu droge koja se mjesečno prodavala, a u čemu je sudjelovao optuženik od 2003. do 2007., utvrdio da si je na taj način opt. Š. pribavio najmanje 50.000,00 EUR koji iznos je osnovano oduzet kao imovinska korist, u skladu sa zakonom, pa žalba optuženika nije osnovana niti u tom dijelu.

 

Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona međutim, taj žalbeni osnov ne obrazlaže, pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Zbog odluke o kazni žali se Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta navodeći da nisu pravilno vrednovane sve okolnosti koje prema čl. 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža odnosno da izrečena kazna zatvora nije primjerena osobito kada se ima u vidu jačina ugrožavanja i povreda zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, način njegova počinjenja i skrivanje učinaka kaznenog djela, prijašnji počiniteljev život i njegove osobne imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenja djela. Smatra da je sud propustio kao otegotnu okolnost cijeniti činjenicu visokog stupnja kriminalne organiziranosti i iskazane volje, brojnost počinjenih kaznenopravnih radnji predmetnog kaznenog djela motiviranih isključivo izrazito visokom materijalnom dobiti te činjenicu da je na opisani način djelovao kroz duže vremensko razdoblje koje je prestalo intervencijom tijela kaznenopravne prisile, odnosno uhićenjem optuženika i da je ta aktivnost odnosno djelatnost rezultat točno određenog plana kupoprodaje droge i da se radi o organiziranom kriminalitetu koje je u porastu.

 

Optuženik u tom dijelu žalbe navodi da je trebalo cijeniti protek vremena od počinjenja djela, što je trebalo rezultirati blažim kažnjavanjem.

 

Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijenio da je otac dvoje malodobne djece za čije uzdržavanje doprinosi mjesečno 2.000,00 kn i o čijem se uzdržavanju brine, a kao otegotno da je osuđivana osoba, da je djelo počinio kao osoba zrele životne dobi i kao takav svjestan značenja i posljedica svog postupanja. Cijenjena mu je i izrazita upornost i kriminalna volja u počinjenju djela i prvostupanjski sud je pravilno cijeneći sve navedene okolnosti, te imajući u vidu ličnost optuženika i stupanj povrede zaštićenog dobra, izrekao mu kaznu zatvora koju prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatrajući da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđene zakonom.

 

Prihvaćajući sve žalbene navode Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta o okolnostima koje utječu na odabir vrste i visine kazne, a s druge strane i protek vremena od počinjenja djela na što upire žalba optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da se ipak nisu stekli uvjeti za strože kažnjavanje, ali ni blaže, kako se to zahtjeva u žalbama zbog odluke o kazni, koje iz tog razloga nisu prihvaćene.

 

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, ista je opravdano oduzeta u visini kako je to utvrđeno u pobijanoj presudi.

 

 

 

 

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 23. listopada 2020.