Poslovni broj: P-168/2019-21.
 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Kutini, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Draženku Stanušiću, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz K., K. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. D., odvjetniku iz N., protiv tužene L. K. iz J., OIB: …, zastupane po punomoćnici A. B. D., odvjetnici iz P., radi opoziva darovanja, nakon održane javne glavne rasprave 14. rujna 2020., u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, te objave presude, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, dalje: ZPP), 22. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1.               Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              "Opoziva se Ugovor o darovanju nekretnina od 23. ožujka 2001., zaključen između tužitelja M. H. kao darovatelja s jedne strane i S. H., kao daroprimateljice s druge strane, te se slijedom ovog opoziva nalaže povrat nekretnina upisanih u zk.ul.br. 832 k.o. J. označene kao čk.br. 228/1 Kuća i dvorište u selu od 190 čhv, što je tužena L. K., kao pravna slijednica S. H. dužna priznati u ime i u korist tužitelja M. H.."

 

2.               Nalaže se tužitelju M. H., da tuženoj L. K., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.375,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je dana 4. svibnja 2017. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika Z. H. i L. K., radi opoziva darovanja  ugovorenim ugovorom od 23. ožujka 2001., te je postupak vođen pod brojem P-262/17.

 

              U nastavku postupka, sud je svojim rješenjem broj P-262/17 od 4. srpnja 2017. izdvojio postupak po tužbi tužitelja, protiv 2. tužene L. K., pa je postupak nastavljen pod novom oznakom spisa P-462/17, sada P-168/2019.

 

              Tužitelj kao razlog opoziva darovanja navodi svoje osiromašenje, te činjenicu da nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje. 

 

              U odgovoru na tužbu tužena je osporila osnovanost tužbenog zahtjeva, te istaknula i prigovor promašene pasivne legitimacije, s obzirom da je Ugovor o darovanju zaključen između tužitelja i S. H., a ne između tužitelja i tužene L. K. Osim toga tužena navodi da kod tužitelja nije došlo do osiromašenja nakon zaključenja darovnog ugovora iz 2001. godine s obzirom da je isti bio lošeg imovnog stanja i prije zaključenja ovog darovnog ugovora.

 

              Nije sporno da je predmetni darovni ugovor tužitelj zaključio 23. ožujka 2001. sa S. H., a kojim ugovorom istoj daruje nekretnine označene kao čk.br. 228/1 k.o. J.. Ugovorom o darovanju od 21. srpnja 2011. supruga tužitelja S. H. je iste nekretnine darovala kćerki, tj. 2. tuženoj L. K.. Nekretnine su ranije bile upisane u z.k.ul.br. 339 k.o. J., a nakon darovanja tuženoj, darovana nekretnina se vodi u z.k.ul.br. 832 (list 6 spisa). Sve ove činjenice potvrdio je i sam tužitelj u svojoj tužbi, kao i tužena u svom odgovoru na tužbu.

 

              Imajući u vidu da je sporno ugovor sklopljen 23. ožujka 2001. godine na odnose među strankama, valjalo je u smislu članka 1163. Zakona obveznim odnosima primijeniti odredbe članka 938. do 952. Općeg građanskog zakona, koji se kao pravno pravilo primjenjuje Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine 73/91 – dalje bivši OGZ).

 

              Prema članku 947. OGZ ako darodavac kasnije tako osiromaši, da ne bi imao potrebnoga čime se uzdržavati vlastan je, ako se još nalazi darovna stvar ili njezina vrijednost, i ukoliko mu ne dostaje potrebno uzdržavanje, iskati od obdarenika svake godine zakonite kamate od darovane sume, već ako bi se i sam obdarenik nalazio u jednakoj oskudnosti.

 

              U tijeku ovog postupka je utvrđeno da tužitelj nije osiromašio nakon zaključenja darovnog ugovora 2001., nego je već bio lošeg imovnog stanja i prije zaključenja ovog ugovora. To je potvrdio i tužitelj u svojem iskazu kao stranka 14. rujna 2020. navodeći da je još 1999. došao u financijsku krizu sa svojim građevinskim obrtom, te da ga je te godine morao i zatvoriti. Od tada tužitelj nije imao nikakvih redovnih prihoda. Ove navode tužitelja potvrdili su i podaci dostavljeni od strane Porezne uprave (list spisa 46-76) iz kojih je vidljivo da sve do 2018. godine tužitelj nije imao nikakvih prihoda. Tek 2018. godine tužitelj je počeo ostvarivati mirovinu u visini od 1.672,77 kuna, a što je vidljivo iz podataka zavoda (list spisa 43). Prema podacima C. za s. s. K. (list spisa 77) tužitelj je bio korisnik prava u sustavu socijalne skrbi i to pomoći za uzdržavanje i zajamčene minimalne naknade u razdoblju od 26. kolovoza 2011., pa do 24. siječnja 2018.

 

              Sve ove činjenice potvrdila je i svjedokinja S. H., bivša supruga tužitelja u svojem iskazu.

 

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nesporno je kako na strani tužitelja nije došlo do osiromašenja nakon zaključenja ugovora iz 2001. godine jer već od 1999. godine isti nije imao nikakvih prihoda. Nakon zaključenja ugovora iz 2001. godine imovinsko stanje tužitelja se samo popravilo jer je primao naknadu od C. za s. s., a nakon toga je ostvario i mirovinu. Stoga nisu ispunjeni uvjeti iz članka 947. OGZ za opoziv predmetnog darovnog ugovora.

 

              Nije sporno da je daroprimac S. H. darovanu nekretninu darovnim ugovorom iz 2011. godine darovala kćerki L. K. i to na nagovor samog tužitelja, što je i sam potvrdio u svojem iskazu. Stoga se ne može govoriti da je S. H. nepoštenim načinom pustila iz posjeda predmetnu nekretninu, pa nisu ispunjeni uvjeti niti iz članka 952. OGZ.

 

              Zbog svega navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

              Tuženoj je dosuđena naknada parničnog troška sukladno uspjehu u parnici prema čl. 154. Zakona o parničnom postupku, a isti se odnose na sastav odgovora na tužbu, zastupanja na ročištima od 6. studenog 2017., 11. prosinca 2017., 30. svibnja 2019., 14. rujna 2020. sve po 2.500,00 kuna, zastupanje na ročištima od 15. travnja 2019. i 27. siječnja 2020. sve po 1.250,00 kuna, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna, što sveukupno sa PDV-om iznosi 19.375,00 kuna.  

 

              Tuženoj nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu i podneska od 3. rujna 2020. jer su isti bili nepotrebni. Što se tiče zastupanja na ročištima od 15. travnja 2019. i 27. siječnja 2020.  tuženoj je priznato 50% posto troškova zastupanja od strane punomoćnika, tj. po 1.250,00 kuna, imajući u vidu da se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari.

 

U Kutini, 22. listopada 2020.

 

S u d a c

 

Draženko Stanušić 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana po primitku iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu pismenim podneskom u 4 primjerka.

O tome obavijest:

1. Odvjetnik V. D., N.
2. Odvjetnica A. B. D., P.