1               Poslovni broj: Gž-810/2020-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marine Parać Garma, kao predsjednice vijeća, suca Antuna Dominko kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., N., OIB:..., zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetniku u K., protiv tuženika J. M., Č., OIB:..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. V. i P. V. P., odvjetnicima u Č., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 16 P-35/19-31 od 12. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

             

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 16 P-35/19-31 od 12. ožujka 2020.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 16 P-35/19-31 od 12. ožujka 2020. utvrđeno je da tužitelj M. M. iz N., nije osobno preuzeo obvezu jamca platca po ugovoru o posudbi novčanih sredstava od 25. kolovoza 2010., kojim je tuženik M. J. iz Č., kao zajmodavac, posudio zajmoprimcu T. d.o.o. iznos od 240.000,00 kuna sa rokom vraćanja do 30. rujna 2011., slijedom čega tužitelj nije dužan vraćati navedeni posuđeni iznos tuženiku, što je tuženik M. J. dužan tužitelju M. M. priznati (točka I izreke).

O troškovima parničnog postupka je odlučeno na način da je tuženiku M. J. iz Č., naloženo da tužitelju M. M. iz N., isplati iznos od 7.050,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka II izreke).

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11, 25/13, 89/14 i 79/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu cjelokupnog parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovi postupak i odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode  i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i da potvrdi prvostupanjsku presudu

Žalba nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je utvrđenje da se tužitelj spram tuženika ne nalazi u odnosu solidarnog jamstva (jamca platca) temeljem ugovora o pozajmici (posudbi novca) od 25. kolovoza 2010.

 

Pobijanom presudom sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća postavljeni tužbeni zahtjev i to nakon što utvrđuje slijedeće važne činjenice:

-da je pred istim sudom, u spisu predmeta P-136/2016, između istih stranaka ali u obrnutim stranačkim ulogama, u tijeku parnica radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji,

-da u navedenoj parnici, iz predmetna parnice tuženik u svojstvu tužitelja pobija pravnu radnju (darovanje nekretnina) tužitelja iz predmetne parnice, a sve to radi namirenja novčane tražbine iz ugovora o pozajmici od 25. kolovoza 2010. (predmetni ugovor) na nekretnini koja je bila predmetom darovanja,

-da je dana 25. kolovoza 2010. zaključen ugovor o posudbi novčanih sredstava, kojim je tuženik, kao zajmodavac, pozajmio pravnoj osobi T. d.o.o. N., kao zajmoprimcu, iznos od 240.000,00 kuna,

-da je prvotno navedenim ugovorom ugovoren rok povrata pozajmice do 30. rujna 2010., koji je naknadno produljen do 30. studenog 2011.,

-da je navedeni ugovor na strani zajmoprimca potpisao tužitelj, u to vrijeme zakonski zastupnik (direktor) poduzeća T. d.o.o. N.,

-da je na navedenom ugovoru, ispod potpisa zajmoprimca i ispod njegova otisnutog štambilja, tužitelj svojom rukom ispisao „Jamac platac“ te se ispod toga ponovno potpisao,

-da je istog dana (25. kolovoz 2010.) kada je sklopljen predmetni ugovor o posudbi novčanih sredstava, zajmoprimac (T. d.o.o.) izdao tuženiku bjanko zadužnicu, koju je u svojstvu jamca platca potpisao i tužitelj te svoj potpis na njoj ovjeren kod javnog bilježnika.

Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim, jer pozivom na odredbe čl. 104. i čl. 105. u svezi čl. 111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), izvodi zaključak da se tužitelj, temeljem sklopljenog ugovora o posudbi (pravilno pozajmici) novca od 25. kolovoza 2010., ne nalazi prema tuženiku o odnosu jamca platca. To stoga što ugovor o jamstvu, u skladu sa navedenim odredbama ZOO/05, obvezuje samo ako je sklopljen u pismenoj formi, a predmetni ugovor u sebi ne sadrži jasnu i određenu izjavu kojom bi se tužitelj prema tuženiku obvezao kao jamac platac za obvezu zajmoprimca T. d.o.o., pri čemu sud prvog stupnja izražava stav da potpis tužitelja u svojstvu jamca platca na sredstvu osiguranja (bjanko zadužnica), koju je tuženiku izdao zajmoprimac (T. d.o.o.), ne nadomješta izjavu u sklopljenom ugovoru o pozajmici.

U osporavanju navedene odluke zbog svih žalbenih razloga, tuženik u žalbi u bitnome ističe da zaključak suda, kako tužitelj u predmetnom ugovoru nije u pismenoj formi dao izjavu o jamstvu kao jamac platac, proturječi ispravama koje postoje u predmetnom spisu – ugovoru o posudbi od 25. kolovoza 2010. na kojem se nalazi potpis tužitelja ispod naznake „jamac platac“, i bjanko zadužnici istog datuma (25. kolovoz 2010.), koja je izdana kao sredstvo osiguranja za tražbinu iz navedenog ugovora a na kojoj je tuženik dao izjavu u svojstvu jamca platca, istu potpisao a njegov potpis je ovjeren kod javnog bilježnika; da iz navedenog jasno proizlazi da se tužitelj prema tuženiku nalazi u pravnom položaju jamca platca i da je stoga sud prvog stupnja pogrešno i na njegovu štetu primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev.

Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene i to zbog slijedećih razloga.

Prije svega, neosnovane su žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja za odlučne činjenice nije naveo valjane i jasne razloge te da je na taj način učinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Protivno navedenoj tvrdnji pobijana presuda za sve važne činjenice sadrži po svemu potpuno jasne i međusobno ne proturječne razloge, a presuda nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, pa stoga ne postoji bitna povreda na koju se u žalbi tuženika ukazuje.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka a na koje se, u smislu navedene odredbe, uvijek pazi i po službenoj dužnosti.

Neosnovane su i žalbene tvrdnje o postojanju žalbenih razloga iz odredbi čl. 355. i čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev.

Naime, u ovoj parnici tužitelj je postavio zahtjev da se utvrdi da se on prema tuženiku ne nalazi u odnosu jamca platca (solidarnog jamstva) – i to, da se u tom odnosu ne nalazi temeljem ugovora o pozajmici zaključenog 25. kolovoza 2010. između tuženika kao zajmodavca i pravne osobe T. d.o.o. N. kao zajmoprimca, i da se utvrdi da on temeljem navedenog ugovora nije u obvezi povrata tuženiku pozajmljenog iznosa,  a takve zahtjeve tužitelj je temeljio na činjeničnim tvrdnjama da navedeni ugovor ne sadrži valjanu izjavu o jamčenju.

S obzirom na postavljene zahtjeve i s obzirom na činjenični supstrat na kojem se ti zahtjevi temelji, u pravnoj ocijeni ovoga spora mjerodavne su zakonske odredbe na koje se je i pozvao sud prvog stupnja u pobijanoj presudi – odredba čl. 104. ZOO/05, kojom je propisano da ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini, i odredba čl. 105. istog zakona, kojom je propisano da ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanu obliku.

Iz predmetnog ugovora o posudbi novčanih sredstava od 25. kolovoza 2010. (list 3), a koji ugovor je nesporno sačinio sam tuženik (zajmodavac), proizlazi da se u tekstu ugovora, ni u zaglavlju u kojem se navode stranke ugovora, ali ni u preostalom dijelu ugovora, uopće ne spominje osoba jamca platca, odnosno uopće se ne spominje da bi neka treća osoba jamčila za obvezu zajmoprimca po tom ugovoru, već je samo na kraju ugovora, ispod potpisa osobe zakonskog zastupnika pravne osobe zajmoprimca, napisano rukom „jamac platac“, što je nesporno na zahtjev tuženika svojom rukom nadopisao tužitelj, i ispod toga se nalazi potpis tužitelja.

Međutim, to što je nadopisano na kraju ugovora ne može se smatrati ugovorom o jamstvu u smislu navedenih odredbi, a prema kojima  ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno. Da bi ta izjava imala učinke izjave o jamstvu mora predstavljati izraz izričite i nedvosmisleno izračene volje o jamčenju onog koji ju je dao da će određena obveza biti izvršena i to zbog potrebe da se pruži zaštita ugovorenim odnosima na način da se neće bilo koje ili bilo kakve izjave smatrati izrazom određene volje i pristanka na određene odnose, ali  i potrebe da ima izvjesnu dokaznu vrijednost, da koristi uz ostalo i za osiguranje autentičnosti i volje ugovornih stranaka za sklapanje ugovora kojeg žele postići. Navedeni ugovor takvu izjavu o jamčenju u sebi ne sadrži pa je stoga sud prvog stupnja izveo pravilan zaključak da stranke, u ugovoru o posudbi novčanih sredstava od 25. kolovoza 2010., nisu zaključile i ugovor o jamstvu u smislu odredbi čl. 104. i čl. 105. ZOO/05, pa su protivne žalbene tvrdnje tuženika neutemeljene i ne mogu se prihvatiti.

Što se pak tiče žalbenih tvrdnji tuženika u kojima on, kada tvrdi da je tužitelj u pogledu obveze iz navedenog ugovora o posudbi novčanih sredstava, izjavu o jamčenju u svojstvu jamca platca dao u bjanko zadužnici (list 15-18) koju je tuženiku nesporno izdao zajmoprimac – pravna osoba T. d.o.o. N., tuženiku valja odgovoriti da je pravilan zaključak suda da ta izjava ne nadomješta izjavu o jamstvu u sklopljenom ugovoru o posudbi. Naime, bjanko zadužnica predstavlja zasebnu apstraktnu ali strogo formalnu pisanu ispravu koja služi kao instrument osiguranja plaćanja neke novčane obveze, te korištenje zadužnice za cilj ima izvansudsko namirenje tražbine vjerovnika, a njen izdavatelj obvezuje se ispuniti obvezu upisanu na toj ispravi njezinom imatelju. Osim toga, navedena isprava u skladu sa propisima ovršnog prava ima i pravni značaj rješenja o ovrsi i pravni značaj ovršne isprave.

Dakle, budući da tuženik posjeduje takvu ispravu koju mu je izdao dužnik obveze (zajmoprimac) i na kojoj se je tužitelj obvezao kao jamac platac, tužitelj se nalazi u obvezi prema tuženiku po toj ispravi, ali ne temeljem ugovornog jamstva, tj. po ugovoru o posudbi novčanih sredstava od 25. kolovoza 2010. Slijedom naprijed navedenog, utvrđenje postojanje navedene bjanko zadužnice nema nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o zahtjevu koji je postavljen u predmetnoj parnici – da se tužitelj ne nalazi prema tuženiku u obvezi jamca platca temeljem ugovora o posudbi novčanih sredstava od 25. kolovoza 2010.

Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen, odnosno da je tužitelj uspio u sporu, zakonita je i odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka, kojom je, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, tužitelju dosuđen cjelokupni parnični trošak koji je bio potreban za vođenje predmetne parnice.

Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tuženika.

 

Bjelovar, 22. listopada 2020.