1               Poslovni broj: Gž-836/2020-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marine Parać Garma, kao predsjednice vijeća, suca Antuna Dominko kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S., OIB:..., O. W., kao pravne slijednice pok. M. B., zastupane po punomoćnici M. H., odvjetnici u P., protiv 1. tuženika I. M., OIB:..., iz V., zastupanog po punomoćniku A. S., odvjetniku u P. i 2. tužene Z. B., OIB:..., iz V., zastupane po punomoćnici B. R., odvjetnici u P., radi prestanka uznemiravanja, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj 3 P-919/18-12 od 3. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj 3 P-919/18-12 od 3. prosinca 2018.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj 3 P-919/18-12 od 3. prosinca 2018. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja M. B. iz V., kojim je traženo da se naloži tuženicima I. M., iz V. i Z. B.,  iz V., da prestanu uznemiravati tužitelja u ostvarivanju suvlasničkih prava nekretnine označene kao k.č.br. 1487, upisane u k.o. V., na način da prestanu ubirati plodove, i to masline, bademe, orahe i lješnjake sa nekretnine k.č.br. 1487, upisane u k.o. V., te da im se zabrani takvo i slično daljnje uznemiravanje tužitelja u ostvarivanju suvlasničkih prava nekretnine označene kao k.č.br. 1487 upisane u k.o. V. (točka I izreke).

O troškovima parničnog postupka odlučeno je na način da je tužitelju naloženo da I-tuženiku I. M. isplati iznos od 2.844,00 kn, a II-tuženoj Z. B. iznos od 2.500,00 kuna (točka II izreke).

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11, 25/13, 89/14 i 79/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu ukine a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, ili da ju preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tužitelju parničnog troška.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zabrana uznemiravanju u vršenju tužiteljevih vlasničkih ovlasti na nekretnini čk.br. 1487 k.o. V. ubiranjem plodova (maslina, badema, oraha i lješnjaka) sa iste od strane tuženih.

Pobijanom presudom sud prvog stupnja odbija zahtjev za pružanje navedene pravne zaštite i to nakon što je utvrdio slijedeće važne činjenice:

-da su sve parnične stranke (i tužitelj i tuženi) suvlasnici predmetne čk.br. 1487 sa 14343 m2, upisane u zk.ul.br. 580 k.o. V.,

-da je tužitelj suvlasnik navedene nekretnine u 52/360 dijela, a oboje tuženih svaki u 40/360 dijela,

-da je na navedenoj nekretnini u zemljišnoj knjizi upisano još šest suvlasnika,

-da se na navedenoj nekretnini nalaze zasadi maslina, badema, oraha i lješnjaka,

-da između suvlasnika predmetne nekretnine ne postoji dogovor o načinu posjedovanja i korištenja iste, i da su odnosi između suvlasnika narušeni,

-da tužitelj nije dokazao da bi tuženi nakon smrti suvlasnika N. B. (brat tužitelja i II-tužene) 2016. na predmetnoj nekretnini ubirali masline i druge plodove,  niti je dokazao da su  tuženi na predmetnoj nekretnini onemogućavali tužitelja u vršenju vlasničkih ovlasti da ubire sa iste plodove razmjerno veličini njegova suvlasničkog dijela.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, i polazeći od odredbe čl. 38. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP) – kojom je propisano da svi suvlasnici plodove i druge koristi od cijele nekretnine dijele između sebe razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drugačije ne sporazume, sud prvog stupnja postavljeni tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim, jer svi suvlasnici (pa i tuženi) imaju pravo ubirati plodove od svoje nekretnine, a tužitelj nije dokazao da bi tuženi ubirali veću količinu plodova od one koja im pripada prema njihovom suvlasničkom dijelu, niti je dokazao da su tuženi onemogućili tužitelja u ubiranju plodova u skladu sa navedenom odredbom. Stoga sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi od strane tuženih bio uznemirivan u vršenju vlasničkih ovlasti pa u cijelosti odbija postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Pobijajući navedenu presudu zbog svih žalbenih razloga, tužitelj u žalbi u bitnome ističe da je u skladu sa odredbom čl. 162. ZVDSP dokazao da je suvlasnik predmetnih nekretnina i da tuženi, kao i ostali suvlasnici, nisu uvažili njegovo traženje da se suzdrže od ubiranja plodova dok ne podijele način korištenja; da je sud zanemario činjenicu da je tužitelj u životnoj dobi od 86 godina i da nije u stanju obrađivati predmetnu nekretninu i ubirati plodove sa nje a da su tuženici nastavili sa ubiranjem plodova čime su zasigurno uznemirili tužitelja u vršenju vlasničkih ovlasti; da je sud zbog navedenog pogrešno i na njegovu štetu primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene i to zbog slijedećih razloga.

Prije svega, iako navodi da žalbu izjavljuje i zbog bitnih povreda postupka, tužitelj u žalbi ne navodi koju je to bitnu povredu postupka učinio sud prvog stupnja, a o tome nije moguće zaključivati niti na temelju obrazloženja žalbe. Stoga je ovaj sud drugog stupnja, glede navedenog žalbenog razloga, pobijanu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, i na taj je način utvrdio da u provedenom postupku, a ni pri donošenju pobijane presude, sud prvog stupnja nije učinio ni jednu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz odredbi čl. 355. i čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj je podnio tužbu kojom je zatražio zaštitu od uznemiravanja u izvršavanju prava vlasništva – dakle, pravnu zaštitu koje je regulirana odredbom čl. 167. ZVDSP, kojom je propisano da ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane (st. 1.); i da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, da on mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže (st. 2.).

Nije sporno da je tužitelj pravnu zaštitu iz naprijed citirane odredbe zatražio u odnosu na tužene – koji su suvlasnici predmetne nekretnine, jednako kao i sam tužitelj, i to zbog uznemiravanja poduzimanjem radnji ubiranja plodova (maslina, badema, orah, lješnjaka) sa nekretnine u suvlasništvu stranaka.

              S obzirom na navedeno u konkretnom slučaju valja imati u vidu i odredbe koje reguliraju odnose (prava i obveze) među suvlasnicima neke stvari, a osobito:

-odredbu čl. 38. st. 1. do st. 3. ZVDSP – kojom je propisano da nije li što drugo određeno, da svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika (st. 1.); da plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drukčije ne sporazumiju (st. 2.); i da svaki suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i podijele sve koristi (st. 3.),

-odredbu čl. 40. st. 1. i st. 3. – kojom je propisano da o poslovima koji se tiču samo redovitoga upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova (st.1.); i da ne može li se postići većina, a poduzimanje nekoga posla redovite uprave je nužno za održavanje stvari, na zahtjev bilo kojega od suvlasnika odluku će donijeti sud (st. 3.),

-odredbu čl. 42. istog Zakona – kojom je propisano da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje (st. 1.); i da je donošenje odluke iz stavka 1. ovoga članka posao redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome (st. 2.), i

-odredbu čl. 47. st. 1. navedenog zakona – kojom je propisano da suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno i da to mu pravo ne zastarijeva.

              U osporavanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnosti primjene materijalnog prava tužitelj u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tuženici nisu ubirali plodove sa predmetne nekretnine, protivno njegovu zahtjevu da to ne čine dok se ne postigne sporazum o načinu korištenja iste.

Međutim, imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe kojima su propisane ovlasti suvlasnika stvari, činjenica da li su tuženici ubirali plodove sa predmetne nekretnine neposredno prije (2016., 2017.) podnošenja predmetne tužbe, niti nisu odlučne  za pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 167. ZVDSP. To stoga što je, u skladu sa naprijed citiranim odredbama, sastavni dio suvlasničkih ovlasti predstavlja i izvršavanje suposjeda nekretnine u suvlasništvu te ubiranje plodova koje nekretnina daje razmjerno veličini suvlasničkog dijela svakog pojedinog suvlasnika. Dakle, svaki od suvlasnik konkretne nekretnine ima pravo ubirati plodove koje ona daje, naravno  razmjerno veličini svoga suvlasničkog dijela i drugi suvlasnici mu to nisu ovlašteni braniti. Dakako, suvlasnik to ne smije činiti na način koji u tom isključuje nekog drugog suvlasnika, pa stoga, za eventualno uznemiravanje u izvršavanju navedenih suvlasničkih ovlasti bilo bi odlučna činjenica da je tužitelj zbog radnji tuženih bio onemogućen u vršenju navedenih ovlasti, tj. u suposjedovanju predmetne nekretnine ili u  ubiranju plodava sa te nekretnine, a navedeno tužitelj nije dokazao u provedenom postupku.

Isto tako, polazeći od prava koja pripadaju svakom suvlasniku glede cijele stvari u suvlasništvu, tužitelj nije ovlašten od ostalih suvlasnika zahtijevati da se suzdrže od  izvršavanja navedenih ovlasti ubiranja plodova koje daje nekretnina, i to samo zbog toga što suvlasnici nisu postigli sporazum o načinu korištenja predmetne nekretnine. Naime, o pitanju suposjedovanja nekretnine u suvlasništvu, pa u svezi sa time i o pitanju njenog gospodarskog iskorištavanja, suvlasnici mogu donijeti odluku sporazumno, no ukoliko glede toga među njima nije moguće postići sporazum, svaki od suvlasnika je ovlašten – dakle, i tužitelj kao jedan od suvlasnika predmetne nekretnine, u sudskom vanparničnom postupku zahtijevati uređenje odnosa između suvlasnika, ili u krajnjem slučaju zahtijevati razvrgnuće suvlasništva.

Isto tako, ukoliko su pak tuženi pri ubiranju plodova ubrali veću količinu plodova od one na koju su, razmjerno veličini svog suvlasničkog dijela, imali pravo te su na taj način tužitelju prouzročili štetu, a što  tužitelj u provedenom postupku također nije dokazao, pripadalo bi mu pravo na drugu pravnu zaštitu a ne na onu koju traži u predmetnoj parnici.

Zbog navedenog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalnog pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, a s obzirom na to, tj. da tužitelj nije uspio u sporu, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odlučio i o troškovima postupka kada je obvezao tužitelja da naknadi trošak tuženih, koji je bio potreban za vođenje predmetne parnice.

Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

Bjelovar, 22. listopada 2020.