1                          Poslovni broj: 18 UsI-478/20-5

 

Poslovni broj: 18 Usl-478/20-5

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1.

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević,  u upravnom sporu tužitelja M. T., Z. .., B. n. M., zastupan po odvjetnicima iz O. d. Ž. & p. d.o.o. Z., P. Z., Z.-F. …, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne zaštite Republike Hrvatske (ranije Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Republike Hrvatske), T. N. T. .., Z., radi zabrane rada, dana 22. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, Klasa: UP/I-550-06/20-07/38, Urbroj: 519-07-2/3-20-2 od 4. ožujka 2020.

 

 

r i j e š i o  j e

 

I.Odbija se zahtjev tužitelja za donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem o izvršenju tuženika, Klasa: UP/I-550-06/20-07/38, Urbroj: 519-07-2/3-20-2 od 4. ožujka 2020. g. (dalje: osporavano rješenje o izvršenju) u točki I. izreke utvrđeno je da je rješenje višeg inspektorata tuženika, Klasa: UP/I-550-06/18-07/02, Urbroj: 519-07-2/10-18-2 od 3. siječnja 2018.g. (dalje: izvršno rješenje inspektorata) postalo izvršno dana 8. siječnja 2018., u točki II. izreke je naloženo tužitelju da u roku od 30 dana od dostave ovog rješenja postupi po navedenom izvršnom rješenju inspektorata i to na način da: 1.tužitelj u roku od 1 dana od primitka rješenja o izvršenju izvijesti korisnike o prestanku rada te po potrebi pronalaska drugog odgovarajućeg smještaja, 2. da tužitelj prestane s pružanjem socijalnih usluga smještaja u Obiteljskom domu u B. n. M., I. G. … budući da je istom Obiteljskom domu zabranjen rad navedenim izvršnim rješenjem inspektorata.   U točki III. izreke rješenja tužitelj je obvezan u roku od 8 dana od proteka roka određenog u točki II. izreke ovog rješenja višem inspektoratu dostaviti izvješće o postupanju, uz koje je dužan priložiti odgovarajuću dokumentaciju kao dokaz prestanka pružanja socijalnih usluga (dokaz o raskidu ugovora o smještaju). Točkom IV. izreke rješenja određeno je da će se u slučaju  nepostupanja po ovom rješenju tužitelju izreći novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kn.

Tužitelj tužbom pobija citirano rješenje iz svih zakonskih razloga, a osobito zbog nepravilne primjene odredbe članka 139. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, dalje: ZUP) te neprimjene odredbe članka 259. stavak 3. Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine br. 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19-dalje Zakona o socijalnoj skrbi). U bitnome se ističe da je uvidom u rješenje o izvršenju, a isto tako i u izvršno rješenje inspektorata razvidno da se međusobno „ne poklapaju“ izreke citiranih rješenja, a jedina svrha samog rješenja o izvršenju da je provedba, u konkretnom slučaju, izvršnog rješenja inspektorata. Naime, točkom II. alineja 1. izreke rješenja o izvršenju da je određen jedan od načina izvršenja izvršnog rješenja inspektorata (i to da ovdje tužitelj izvijesti korisnike o prestanku rada te potrebi pronalaska drugog odgovarajućeg smještaja) a koji način da je u točki II. izreke izvršnog rješenja inspektorata naložen ovdje tužitelju. Međutim, izreka izvršnog rješenja inspektorata da ne sadržava gore navedeni način, te da ne sadržava niti točka I. niti točka II., već da je istom samo utvrđeno da se ovdje tužitelju kao fizičkoj osobi zabrani pružanje usluga smještaja starijim i nemoćnim osobama u obiteljskom domu. Isto tako, u točki II. alineja 2. izreke rješenja o izvršenju da stoji da tužitelj prestane s pružanjem socijalnih usluga smještaja u Obiteljskom domu budući da je istom Obiteljskom domu zabranjen rad točkom I. izreke izvršnog rješenja inspektorata. Međutim, izrekom izvršnog rješenja inspektorata tužitelju da nije zabranjen rad (kako je to pogrešno navedeno u točki II. alineja 2. izreke rješenja o izvršenju) već da je zabranjeno pružanje usluga smještaja starijim i nemoćnim osobama. Obzirom na navedeno rješenje o izvršenju da nije moguće provesti jer da isto sadržajno ne odgovara izvršnom rješenju inspektorata, budući da je jedina svrha rješenja o izvršenju provedba izvršnog rješenja inspektorata sukladno odredbi članka 139. ZUP-a. Nadalje, točkom IV. rješenja o izvršenju da je utvrđeno da će se tužitelju izreći novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kn i to u slučaju nepostupanja po citiranom rješenju, a da pritom tuženik u obrazloženju rješenja uopće ne navodi zakonske odredbe na koje se isti pozvao, a vezano za izricanje novčane kazne. Imajući u vidu relevantne zakonske odredbe, tužitelj da zaključuje da se tuženik očigledno pozvao na odredbu članka 259. stavak 1. Zakona o socijalnoj skrbi, a kojom odredbom je propisano da će se novčanom kaznom od 10.000,00 do 50.000,00 kn kaznit za prekršaj pravna osoba, odnosno obrtnik koja neopravdano ne izvrši pravomoćno rješenje inspektora doneseno na temelju ovoga Zakona (članak 231. stavak 1. i članak 232. stavak 2. – a u konkretnom slučaju izvršno rješenje inspektorata da je doneseno na temelju odredbe članka 231. stavak 1. točka 2. alineja 2. Zakona). Ističe se da se tako odmjerena kazna ne može odnositi na tužitelja obzirom da isti nije niti pravna osoba niti obrtnik već je ista fizička osoba u smislu odredbe članka 172. Zakona o socijalnoj skrbi odnosno fizička osoba koja samostalno obavlja kao profesionalnu djelatnost uslugu smještaja u obiteljskom domu. Stoga da bi se u konkretnom slučaju tužitelju eventualno mogla izreći novčana kazna propisana odredbom članka 259. stavak 3. Zakona o socijalnoj skrbi, a kojom odredbom je propisano da će se novčanom kaznom od 10.000,00 do 30.000,00 kn za prekršaj iz stavka 1. istog članka kazniti fizička osoba iz članka 172. stavak 1. Zakona. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se citirano rješenje tuženika od 4. ožujka 2020. poništi te da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.

              U tužbi se ujedno predlaže  da se na temelju članka 26. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima donese rješenje kojim će utvrditi da upravna tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak, odnosno kojim će se privremeno odgoditi izvršenje osporavanog rješenja o izvršenju od 4. ožujka 2020. Navodi se u bitnome da će tužitelju, u slučaju provedbe rješenja o izvršenju, nastati nepopravljiva šteta jer će ostati bez izvora prihoda koji mu je nužan za život, te da će se, u slučaju prestanka pružanja usluge smještaja u svojem domu, izložiti mogućim rizicima zaraze korona virusom kako sebe tako i starije i nemoćne osobe koje su smještane u Obiteljskom domu.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja, iz razloga navedenih u obrazloženju istog. Vezano uz navode tužitelja o nepravilnoj primjeni odredbi članka 139. stavak 1. i 2. ZUP-a tuženik ističe da pri donošenju pobijanog rješenja nije povrijedio odredbe istog. Nadalje, vezano uz navode tužitelja o neprimjerenoj odredbi članka 259. stavak 3. Zakona o socijalnoj skrbi, ističe u bitnome, kako je novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kn, koja će se izreći tužitelju u slučaju nepostupanja po citiranom rješenju, određena sukladno odredbi članka 142. stavak 2. a ne sukladno odredbi članku 259. stavak 3. Zakona o socijalnoj skrbi koju navodi tužitelj. Slijedom iznijetog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

              Tužitelj se nije očitovao na tuženikov odgovor na tužbu iako mu je putem opunomoćenika uredno dostavljen.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 - dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prema podacima spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu rješenjem višeg inspektora tuženika, Klasa: UP/I-550-06/18-07/2, Urbroj: 519-07-2/10-18-2 od 3. siječnja 2018., zabranjeno pružanje usluga smještaja starijim i teško bolesnim odraslim osobama u Obiteljskom domu u B. n. M., I. G. …. Ovo rješenje je, prema dostavnici u spisu tuženog tijela, tužitelju dostavljeno dana 8. siječnja 2018. te je s navedenim danom postalo izvršno sukladno odredbi članka 133. stavak 2. ZUP-a. Nadalje proizlazi da tužitelj nije izvršio navedeno rješenje od 03. siječnja 2018. već je protiv istog dana 23. siječnja 2018. podnio tužbu ovome sudu, sa zahtjevom za njegovo poništenje. Ovaj sud je dana 18. svibnja 2018. donio presudu poslovni broj 19 UsI-43/18-7 kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje navedenog rješenja tuženika od 03. siječnja 2018. Na navedenu presudu ovoga suda tužitelj je uložio žalbu koja je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-3378/18-2 od 26. rujna 2018., odbijena te potvrđena navedena presuda ovoga suda.

Spisu tuženog tijela prileži zapisnik od 17. siječnja 2020. o provedenom izvanrednom inspekcijskom nadzoru u prostorijama objekta u B. n. m. I. G. …, na temelju odredbi članka 223. i 233. Zakona o socijalnoj skrbi, a kojem nadzoru su bile nazočne službene osobe (dvoje viših inspektora) te tužitelj kao stranka. Iz zapisnika je zaključiti da je navedeni nadzor vršen, između ostalog, i vezano za rješenje tuženika od 03. siječnja 2018. kojim je tužitelju zabranjeno pružanje usluga smještaja starijim i teško bolesnim odraslim osobama na predmetnoj adresi. Utvrđeno je da tužitelj u navedenom objektu i nadalje obavlja djelatnost socijalne skrbi pružanjem usluga smještaja starijim i teško bolesnim odraslim osobama a da prethodno nije ishodio rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta, da se na dan provođenja inspekcijskog nadzora pružaju socijalne usluge dugotrajnog smještaja za ukupno 28 korisnika, starijih i teško bolesnih odraslih osoba smještenih temeljem ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenih još uvijek između obiteljskog doma i korisnika/obveznika plaćanja te putem usmenih dogovora. Razvidno je i to da je sve navedeno u bitnome u svojoj izjavi potvrdio i tužitelj koji je zapisnik potpisao ne iznoseći nikakve primjedbe na isti.

Potom je tuženik donio osporavao rješenje o izvršenju od 04. ožujka 2020. koje je utemeljeno na odredbi članka 227. stavak 1. Zakona o socijalnoj skrbi te odredbama članka 139. ZUP-a

Tužitelj u tužbi izrijekom ne spori da nije postupio po izvršnom rješenju tuženika od 3. siječnja 2018. (koje je i pravomoćno obzirom da je pravomoćnom presudom ovoga suda, poslovni broj: 19 UsI-43/18-7 od 18. svibnja 2018. odbijen zahtjev tužitelja za poništenje tog rješenja) kojim je tužitelju, kako proizlazi z sadržaja spisa tuženog tijela, zabranjeno pružanje usluga smještaja starijim i teško bolesnim odraslim osobama  u Obiteljskom domu u B. n. M., I. G. ….

Tužitelj u tužbi prvenstveno upire na  nepravilnu primjenu odredbe članka 139. stavak 1. i 2. ZUP-a. uz navod, u bitnome, da osporavano rješenje o izvršenju sadržajno ne odgovara izvršnom rješenju inspektorata te da isto stoga nije moguće provesti.

Suprotno tužbenim navodima, tuženik je, po ocjeni ovoga suda, pravilno primijenio odredbu članka 139. stavak 1. i 2. ZUP-a.

Naime, odredbom članka 139. stavak 1. ZUP-a propisano je da ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju, donosi se rješenje o izvršenju u pisanom obliku. Stavkom 2. istog članka propisano je da rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja te da se rješenjem  može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze ili odrediti da se obveza ispuni odmah.

Iz prednjih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da tužitelj nije postupio po izvršnom rješenju tuženika od 03. siječnja 2018., a što isti u tužbi i ne osporava. Stoga je tuženik, po ocjeni ovoga suda, pravilno postupio kada je sukladno odredbi članka 139. stavak 1. i 2. ZUP-a donio osporavano rješenje o izvršenju kojim je utvrđeno da je rješenje od 03. siječnja 2018. postalo izvršno te je određen način na koji isto rješenje izvršava odnosno osporavano rješenje sadrži vrijeme, mjesto i način izvršenja.

Nadalje, bez osnove je pozivanje tužitelja na odredbu članka 259. stavak 3. Zakona o socijalnoj skrbi. Ovo stoga što je sukladno odredbi članka 139. stavak 3. ZUP-a osporavanim rješenjem tužitelj opomenut da će mu se, u slučaju nepostupanja po istom, izreći novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kn. Dakle, ukoliko tužitelj ne postupi po osporavanom rješenju o izvršenju istome će se zasebnim rješenjem naložiti da kaznu plati te rok za plaćanje iste, a što je, kako proizlazi iz podataka spisa tuženog tijela, u konkretnom slučaju i učinjeno, obzirom da je tuženik dana 06. svibnja 2020. donio rješenje o izvršenju naplatom novčane kazne, Klasa: UP/I-550-06/20-07/38, Urbroj: 519-07-2/3-20-5, a koje rješenje nije predmet ovoga spora.

Slijedom svega navedenog, tuženik je, po ocjeni ovog suda, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio navedene zakonske odredbe, te nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari.

Stoga je, te budući nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti,  na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

Predlažući da se u smislu odredbe članka 26. ZUS-a donese rješenje kojim će se odredi odgodni učinak predmetne tužbe odnosno kojim će se privremeno odgoditi izvršenje osporavanog rješenja o izvršenju od 04. ožujka 2020. tužitelj u bitnome upire na  nezakonitost osporavanog rješenja te nenadoknadivu štetu koja će mu u svezi s izvršenjem istoga nastati. Ovaj sud je, iz svih gore navedenih razloga, osporavano rješenje ocijenio zakonitim. Stoga je temeljem odredbe članka 26. ZUS-a navedeni prijedlog tužitelja odbijen, odnosno odlučeno je kao pod točkom I. izreke rješenja.

Tužitelj je zatražio naknadu troškova upravnog spora, koje troškove je popisao u tužbi u ukupnom iznosu od 4.125,00 kn.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je valjalo odbiti zahtjev istog za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

 

U Splitu, 22. listopada 2020.

S U D A C

 

                                                                                                                            Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istih, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (3 primjerka), putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nataša Brajević