- 1 -              Rev 2944/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2944/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G., P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M. H. d.o.o., S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. p. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-936/17-2 od 9. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-914/15-26 od 24. travnja 2017., ispravljena rješenjem Općinskog radnog suda broj Pr-914/15-42 od 26. rujna 2018., u sjednici održanoj 22. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-936/17-2 od 9. svibnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena točka I.1. presude Općinskog radnog suda broj Pr-914/15-26 od 24. travnja 2017., odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I.              Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-936/17-2 od 9. svibnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena točka I.2. i točka IV. i V. izreke presude Općinskog radnog suda broj Pr-914/15-26 od 24. travnja 2017. i presuda Općinskog radnog suda broj Pr-914/15-26 od 24. travnja 2017. pod točkom I.2., točkom IV. i V. izreke, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

 

Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. srpnja 2010. zbog gospodarskih razloga i Odluka tuženika od 16. kolovoza 2010. nisu dopuštene te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da vrati tužitelja na radno mjesto Voditelja unutarnje čuvarske službe odnosno na druge odgovarajuće poslove (točka I.1. izreke). Odbio je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu plati naknadu razlike za prijevoz na posao i s posla za razdoblje od 1. listopada 2007. do 31. srpnja 2010. u neto iznosu od 26.277,40 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I.2. izreke presude suda prvog stupnja (točka I.2. izreke). Pod točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće za razdoblje od 1. prosinca 2007. do 31. ožujka 2010. bruto iznos od 11.426,87 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke presude suda prvog stupnja (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kuna sa zateznim kamatama od 24. travnja 2017. do isplate (točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.562,50 kuna sa zateznim kamatama od 24. travnja 2017. do isplate (točka IV. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 14.656,25 kuna (točka V. izreke), a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6.537,50 kuna (točka VI. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod točkom I., IV. i V. izreke. Odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda pod točkom II., III. i VI. izreke. Odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbe. Odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška odgovora na žalbe.

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke, tužitelj je u odnosu na zahtjev da se utvrdi da je otkaz ugovora o radu nedopušten podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a u odnosu na zahtjev za naknadu troškova prijevoza podnio je reviziju pozivom na članak 382. stavak 2. točka 1. i 2. ZPP zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i primjenom odredbe članka 382. stavak 1. točka 3. u vezi s člankom 373.a ZPP. Tužitelj podnosi reviziju i protiv presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka (točka I. izreke).

 

Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu tako da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine presudu suda prvog i drugog stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja radi donošenja na zakonu osnovane odluke. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije te je predložio odbaciti reviziju uz zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Pobijana je presuda donesena u sporu o prestanku radnoga odnosa pa ju je dopušteno pobijati revizijom iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP. S obzirom na to, predmetna je revizija u cijelosti razmatrana kao (redovna) revizija iz odredbe članka 382. stavak 1. ZPP.

 

Prema odredbi članka 392.a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na pobijanu odluku u dijelu koja se odnosi na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, suprotno navodima tužitelja kojima sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, kada navodi da je sud pogrešno naveo sadržaj isprava odnosno dopisa službe za zapošljavanje i da sud nije analizirao sadržaj dopune od 10. lipnja 2010., nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer su sudovi dali detaljno obrazloženje dopune Programa zbrinjavanja viška radnika od 10. lipnja 2010., a niti je sud pogrešno naveo sadržaj dopisa službe za zapošljavanje. Presuda suda drugog stupnja u tom dijelu ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Sud drugog stupnja je u obrazloženju presude odgovorio na žalbene navode odlučne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju tužitelj sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji iznosi niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi činjenični navodi tužitelja izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 15. srpnja 2010., da radni odnos tužitelja nije prestao i vraćanje tužitelja na rad kod tuženika. Nadalje, tužitelj je tužbom zahtijevao i isplatu razlike naknade za prijevoz na posao i s posla, te naknadu s osnove prekovremenog rada.

 

U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, te je li postupak savjetovanja s radničkim vijećem proveden u skladu s odredbom članka 149. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 - dalje: ZR) u odnosu na dopunu Programa zbrinjavanja viška radnika.

 

Sporno je, i je li tužitelj imao pravo za isplatu razlike naknade za prijevoz na posao i s posla.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj imao zaključene ugovore o radu s trgovačkim društvom G. d.d., da su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca - ovdje tuženika prilikom preuzimanja poduzeća od strane tuženika, te da iz ugovora o radu od 10. rujna 2008. proizlazi da je tužitelj obavljao poslove Voditelja unutarnje čuvarske službe,

 

- da je tužitelju odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. srpnja 2010. tuženik otkazao ugovor o radu,

 

- da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga jer je uslijed značajnih promjena u gospodarstvu, te opće gospodarske krize kod tuženika nastupila potreba reorganizacije procesa rada u cilju povećanja efikasnosti, smanjenja troškova, povećanja likvidnosti, te održavanja pozicije na tržištu, da tuženik nije više bio u mogućnosti osigurati tužitelju obavljanje poslova koje je do tada radio, niti u mogućnosti zaposliti ga na drugom radnom mjestu,

 

- da su poslovi unutarnje čuvarske službe koje je obavljao tužitelj, preraspodijeljeni na druge postojeće radnike tuženika koji su te poslove nastavili raditi pored svojih dosadašnjih poslova,

 

- da je 2. lipnja 2010. tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika koji je dostavljen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (dalje: HZZZ), a 10. lipnja 2010. tuženik je dostavio tabelarni prikaz podataka (po odgovarajućoj sistematizaciji) za radnike koji su obuhvaćeni postupkom izrade Programa (među kojima i tužitelj), sistematiziranih prema stručnoj spremi, spolu i životnoj dobi,

 

- da je Program zbrinjavanja viška radnika od 2. lipnja 2010. sadržavao razloge nastanka viška radnika, radna mjesta u kojima je taj višak iskazan, a pojedinačno su navedeni radnici obuhvaćeni programom, među kojima i tužitelj,

 

- da je HZZZ prihvatio Program zbrinjavanja viška radnika smatrajući da je postupak zbrinjavanja proveden sukladno odredbama članka 120., članka 121. i članka 122. ZR,

 

- da je tuženik 18. svibnja 2010. pozvao svih 5 sindikata na savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika te im je dostavljen Program zbrinjavanja viška radnika u vezi kojeg je provedeno savjetovanje sa sindikatima,

 

- da je tužitelju koji ima prebivalište u P. isplaćivana naknada za prijevoz u mjesečnom iznosu od 290,00 kuna,

 

- da su sukladno Naputku odgovorne osobe prednika tuženika, a potom i tuženika bile dužne zatražiti od radnika potvrde o prebivalištu i potvrde o prijevozniku i cijeni prijevozne karte.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su odbili zahtjev za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu jer su ocijenili da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prema odredbi članka 107. stavak 1. točka 1. ZR, da "dopuna" Programa zbrinjavanja viška radnika od 10. lipnja 2010. ne predstavlja dopunu Programa za koju bi po zakonu bilo potrebno provesti postupak savjetovanja kao i da je Program zbrinjavanja viška radnika proveden sukladno odredbama članka 120., članka 121. i članka 122. ZR, a da je tuženik proveo postupak savjetovanja u skladu s odredbom članka 149. ZR.

 

Nadalje, sudovi su odbili zahtjev za isplatu razlike naknade za prijevoz prije srpnja 2010. jer je tek tada tužitelj zatražio isplatu stvarnih izdataka i priložio podatke na temelju kojih mu je tuženik mogao obračunavati stvarne troškove prijevoza.

 

Tužitelj pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što smatra da je tuženik trebao provesti savjetovanje sa sindikatima sukladno odredbi članka 149. ZR u odnosu na dopunu Programa zbrinjavanja viška radnika od 10. lipnja 2010. što po mišljenju tužitelja nije provedeno.

 

Odredbom članka 107. stavak 1. točka 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju da prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

 

Na temelju činjeničnog utvrđenja da je zbog spajanja G. d.d. i tuženika i objedinjavanja njihovog poslovanja došlo do preklapanja poslova dijela radnih mjesta zbog čega je tuženik odlučio smanjiti broj izvršitelja tako da je preraspodijelio određene poslove (i poslove koje je obavljao tužitelj) na radnike tuženika koji su te poslove nastavili raditi pored svojih dosadašnjih poslova, a sve zbog opće gospodarske krize uslijed koje je kod tuženika nastupila potreba reorganizacije procesa rada u cilju povećanja efikasnosti, smanjenja troškova, povećanja likvidnosti te održavanja pozicije na tržištu, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da se ostvario gospodarski razlog za poslovno uvjetovani otkaz iz odredbe članka 107. stavak 1. točka 1. ZPP.

 

Odredbom članka 149. stavak 1. ZR propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke o sagledavanju njezinog utjecaja na položaj radnika. Nadalje, odredbom članka 149. stavak 3. točka 10. ZR propisano je da se važnim odlukama iz stavka 1. ovog članka, između ostalog, smatraju i donošenje Programa zbrinjavanja viška radnika.

 

Pogrešno je shvaćanje tužitelja da savjetovanje u skladu s odredbom članka 149. ZR nije provedeno zato što tzv. dopunu Programa zbrinjavanja viška radnika od 10. lipnja 2010. tuženik nije dostavio sindikatu. Sudovi su ocijenili da tzv. dopuna od 10. lipnja 2010. po svom sadržaju ne predstavlja dopunu Programa za koju bi bilo nužno provesti postupak savjetovanja sa sindikatom, a s kojim shvaćanjem je suglasan i ovaj sud.

 

Naime, u toj tzv. dopuni od 10. lipnja 2010. tuženik nije HZZZ-u dostavio nikakve nove podatke nego tablični prikaz osoba kojima se otkazuje ugovor o radu prema stručnoj spremi, spolu i životnoj dobi, dok se u Programu od 2. lipnja 2010. nalaze svi detaljni podaci s imenima i prezimenima osoba kojima se otkazuje ili namjerava otkazati ugovor o radu, njihovoj stručnoj spremi, spolu, dobi, zvanju i radnom mjestu, a na kojem popisu se nalazi i tužitelj s tim podacima. Također se nalazi i popis radnih mjesta koja se ukazuju kao višak među kojima je i tužiteljevo radno mjesto kao i detaljno navedeni razlozi otkazivanja ugovora o radu i mogućnosti zaposlenja na drugim radnim mjestima, a taj Program zbrinjavanja viška radnika od 2. lipnja 2010. dostavljen je na očitovanje i sindikatima.

 

Da bi savjetovanje sa sindikatima bilo pravilno provedeno, potrebno je da sindikati raspolažu svim podacima nužnim za odluku o tome prihvaćaju li Program zbrinjavanja radnika ili ne. U situaciji kada je tuženik već u prvom Programu zbrinjavanja viška radnika od 2. lipnja 2010. dostavio sve podatke s popisom radnih mjesta koja se ukidaju i među kojima je i radno mjesto tužitelja te popis radnika kojima će se otkazati ugovor o radu, a među kojima je i tužitelj, sindikati su imali sve relevantne podatke za donošenje odluke te je savjetovanje provedeno na pravilan način. Stoga nije od utjecaja što je tuženik naknadno (10. lipnja 2010.) dostavio HZZZ-u tabelarni prikaz podataka (po odgovarajućoj sistematizaciji) za radnike koji su obuhvaćeni postupkom izrade Programa (među kojima i tužitelj), sistematiziranih prema stručnoj spremi, spolu i životnoj dobi koji su već bili dostavljeni (samo prikazani na drugačiji način) 2. lipnja 2010. HZZZ-u.

 

Stoga je neosnovan tužiteljev revizijski navod da savjetovanje sa sindikatima nije provedeno u skladu s odredbom članka 149. stavak 1. i stavak 3. točka 10. ZR.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji tužitelj ukazuje u reviziji te je u odnosu na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, da radni odnos nije prestao i vraćanja na rad, valjalo na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova za prijevoz na posao i s posla, valja reći da je odredbom članka 42. stavak 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine od 1. prosinca 1997. (dalje: KU) propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte, odnosno ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako zaposlenik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza. Odredba stavka 2. istog članka propisuje situaciju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prijevoza, a stavak 3. istog članka propisuje situaciju kada na određenoj relaciji nema javnog prijevoza. Nadalje, odredbom članka 42. stavak 4. KU propisano je da se naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje unaprijed, najkasnije posljednjeg dana u mjesecu za sljedeći mjesec.

 

Nižestupanjski sudovi su zaključili da su odgovorne osobe prednika tuženika, pa potom i tuženika, prema odredbama KU bile dužne zatražiti od radnika potvrde o prebivalištu i potvrde prijevoznika o zonama i cijeni koštanja prijevozne karte, ali tek po zaprimanju zahtjeva radnika za isplatom naknade za prijevoz na posao. Tužitelj nema pravo na naknadu razlike troškova prijevoza prije srpnja 2010. budući da tuženiku za to razdoblje nije dostavio KU-om propisane podatke na temelju kojih bi mu tuženik mogao obračunati stvarne troškove prijevoza, zaključuju nižestupanjski sudovi.

 

Iz ovakvog obrazloženja nižestupanjskih sudova, proizlazilo bi da je odredbama KU bilo propisano da tek po zaprimanju zahtjeva radnika, nastaje dužnost poslodavca zatražiti podatke od radnika o prebivalištu i cijeni prijevozne karte. No to, prema stajalištu ovoga suda ne proizlazi iz sadržaja odredbe KU koja regulira pravo na isplatu troška prijevoza radnika na posao i s posla (članak 42. KU). Naime, iz odredbi KU proizlazi da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom, neovisno o podnošenju ili nepodnošenju zahtjeva, u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte, a koja se naknada troškova prijevoza isplaćuje unaprijed, najkasnije posljednjeg dana u mjesecu za sljedeći mjesec (stavak 4.).

 

Zbog svega navedenog ovaj sud je prihvatio reviziju tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike naknade za prijevoz na posao i s posla te je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP u tom dijelu ukinuo nižestupanjske presude, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nedostaju činjenice za odluku i pravilnu primjenu materijalnog prava. Zbog toga je u tom dijelu presuda ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je u smislu odredbe članka 164. stavak 4. ZPP ukinuti i odluku o troškovima postupka.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP.

 

Zagreb, 22. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.