1              Poslovni broj: Gž-1675/2020-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1675/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. Z. iz R., kao pravne slijednice iza pokojnog F. F. iz R., zastupane po punomoćnicama A. T. i S. Z., odvjetnicama u R., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-409/2019-9 od 21. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o j e

 

I.               Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-409/2019-9 od 21. srpnja 2020. u:

- točki 1. izreke,

- dijelu točke 2. izreke kojim je obvezana tužiteljica naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 41.125,00 kuna.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-409/2019-9 od 21. srpnja 2020. u dijelu točke 2. izreke (odluka o parničnom trošku) kojim je tuženoj dosuđen parnični trošak u daljnjem iznosu od 4.570,00 kuna, tako da se u tom dijelu zahtjev tužene za naknadu troška odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena naknada imovinske štete u ukupnom iznosu od 151.684,49 kuna s pripadajućom zateznom kamatom (točka 1. izreke). Odlukom je o parničnom trošku obvezana tužiteljica naknaditi tuženoj trošak u iznosu od 45.875,00 kuna (točka 2. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP). Žalbom se predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezu tužene na plaćanje parničnog troška, a podredno ukinuti pobijanu presudu.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

 

Neutemeljeno žaliteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a koja uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Naime, tužiteljica smatra da sud nije dao valjane razloge zašto nije prihvatio njezine dokazne prijedloge, i to posebno prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje K. D. Međutim, sud je prvog stupnja detaljno obrazložio zašto je odbio ovaj dokazni prijedlog, štoviše ovu je odluku obrazložio povezujući tijek postupka i rezultate dokaznog postupka do kojih je došao na temelju ocjene drugih u postupku izvedenih dokaza, a razlozi zbog kojih je sud odbio prijedlog tužiteljice su vrlo uvjerljivi i logični te nisu dovedeni u sumnju njezinim žalbenim navodima.

 

Jednako tako, suprotno žalbenim navodima, sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno žalbenim navodima, sud je dao valjane razloge o odlučnim činjenicama jer je u vezi s utvrđivanjem pravno relevantnih činjenica i u primjeni materijalnog prava slijedio pravna shvaćanja i upute viših sudova dajući štoviše i razloge odstupanja od svojih ranije izraženih stavova kako bi pravilnije i revnosnije postupao prema uputama viših sudova.

 

Što se, pak, tiče zaključka o nepostojanju uzročno-posljedične veze između štete tužiteljice i postupanja tijela tužene, za koju žaliteljica posebno apostrofira da nije valjano obrazložena, odgovoriti je da je sud utvrdio da tužiteljica nije pretrpjela štetu, pa u takvim okolnostima štetu nije ni mogao povezati s uzrokom jer je štetu moguće povezati s njezinim uzrokom ukoliko ona postoji. U tom smislu ovakav zaključak suda prvog stupnja nije ni nejasan ni nerazumljiv.

 

Neutemeljeno žaliteljica ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz
članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. i člankom 221. ZPP-a.

 

Žaliteljica osporava ocjenu dokaza prvostupanjskog suda i činjeničnih utvrđenja tog suda utemeljenih na ocjeni izvedenih dokaza, kao i primjenu pravila o teretu dokazivanja. S tim u vezi valja naglasiti da žalbeni navodi ne sadrže vjerodostojne tvrdnje koje bi činjeničnu podlogu na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda u dijelu koji se tiče odlučnih činjenica, uključujući i činjenicu nepostojanja štete, mogle dovesti u sumnju.

 

Naime, u domaćem građanskom procesnopravnom sustavu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza što znači da sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, već su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegovo iskustvo u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove perceptivne i intelektualne sposobnosti i životno iskustvo, odlučujuća osnova za utvrđivanje istine.

 

Osobnom dojmu suca o vjerodostojnosti saslušane osobe koji je stečen prilikom raspravljanja po prirodi stvari pripada veliko značenje, pa prigovori na sučevo uvjerenje mogu imati uspjeha tek onda ako se navedu uvjerljivi razlozi koji dovode u sumnju pravilnost ocjene dokaza prvostupanjskog suda. Izolirana okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila moguća eventualno i druga utvrđenja ili da pojedini rezultati dokazivanja govore u priloga žaliteljice, sama po sebi nije dovoljna da bi ukazala na nepravilnu ili dvojbenu ocjenu dokaza jer je bit slobodne ocjene dokaza da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se ocijeni pripadajuća dokazna snaga.

 

Kako je sud prvog stupnja pri ocjenjivanju dokaza upravo tako i postupio, iz tog razloga žalbeni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja ocjenom dokaza, kako u pogledu dokaza na temelju kojih je utvrdio odlične činjenice, tako i onih na temelju kojih je ocijenio da ih nije utvrdio, sud postupio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

 

Žaliteljica ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužiteljice kao slijednice sada pok. F. F. za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene koristi zbog nemogućnosti rada u poslovnom prostoru u zgradi Društvenog doma u P., Općina D., a sve zbog nepravilnog rada sudskog službenika - ovršitelja Općinskog suda u Krku za kojeg se tvrdi da je u provedbi rješenja kojim je određena privremena mjera napravio nepravilnosti zbog čega je pravni prednik tužiteljice i dalje bio onemogućen u posjedovanju tog poslovnog prostora i ostvarivanju zarade.

 

Slijedeći uputu Vrhovnog suda iz rješenja Rev-3504/2018-2 od 29. listopada 2019. kojom su ukinute presuda ovog suda broj Gž-1159/2018-2 od 17. svibnja 2018. i presuda Općinskog suda u Rijeci Pn-200/2016-7 od 2. ožujka 2017. te je predmet vraćen sudu prvog strpnja na ponovno suđenje, sud je u nastavku postupka imao na umu da je sudski ovršitelj, u smislu odredbe članka 2. stavka 1. točke 10. tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, dalje u tekstu: OZ) sudski službenik koji po nalogu suda neposredno poduzima pojedine radnje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja.

 

Kako se, prema odredbi članka 81. tada važećeg Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 3/94 i 100/96), odredbe koje važe za službenike i namještenike u državnoj upravi primjenjuju na službenike i namještenike u sudovima u odnosu na disciplinsku i materijalnu odgovornost, to se odgovornost Republike Hrvatske za rad sudskog službenika ocjenjuje uz primjenu odredbe članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03 i 79/07), a to znači po principu u uzročnosti, a ne po principu krivnje (riječ je o jedinstvenom pravnom shvaćanju domaće sudske prakse).

 

U postupku je utvrđeno:

- da je prednik tužiteljice F. F. 9. srpnja 1998. podnio tužbu Općinskom sudu u Krku zavedenu pod brojem P-344/98 protiv tuženika Ž. i D. I., zbog smetanja posjeda ugostiteljskog objekta smještenog u zgradi Društvenog doma u P., Općina D., koji prostor je on nesmetano koristio do 20. lipnja 1998. kada su ga u tom posjedu tuženici počeli onemogućavati da bi 5. srpnja 1998. promijenili bravu na ulaznim vratima poslovnog prostora te ušli u posjed poslovnog prostora i onemogućili pokojnog F. F. u dotadašnjem posjedu,

- da je rješenjem Općinskog suda u Krku broj P-344/98 od 13. srpnja 1998. na temelju prijedloga F. F. određena privremena mjera kojom je naloženo tuženicima Ž. i D. I. u roku od 24 sata od primitka tog rješenja postaviti raniju bravu na ulazna vrata ugostiteljskog objekta time da u ovoj odluci nije navedena predaja ključeva postavljene brave po mjeri, jednoj od stranaka u postupku,

- da je zaključkom suda od 24. srpnja 1998. određena provedba tog rješenja radi izvršenja privremene mjere zamjenom brave na predmetnom poslovnom prostoru,

- da su na zakazano uredovanje 27. srpnja 1998. na licu mjesta pristupile stranke, sudska ovršiteljica T. P. koja je o izvršenoj privremenoj mjeri sastavila zapisnik u kojem je, uz ostalo, upisano da je izvršena zamjena brave te da su ključevi brave predani jedan predniku tužiteljice F. F., a drugi tuženicima s obzirom da su ključevi ranije brave bili kod tužitelja F. F.,

- da je nakon toga F. F. podneskom od 3. srpnja 1998. upućenim Općinskom sudu u Krku u predmetu P-344/98 tražio otklanjanje nepravilnosti počinjene od strane sudske ovršiteljice u provedbi ovrhe od 27. srpnja 1998., o kojem prijedlogu F. F. sud nije
odlučio,

- da je rješenjem Općinskog suda u Krku broj P-344/98 od 18. studenoga 1998. F. F. pružena zatražena posjedovna zaštita predmetnog poslovnog prostora, ali da su tuženici u njemu i dalje ostali na temelju predanih ključeva od strane sudske ovršiteljice prilikom provedbe rješenja o privremenoj mjeri,

- da je tužena Ž. I. proglašena krivom u kaznenom postupku vođenom pred Općinskim sudom u Rijeci pod brojem K-35/00 zbog kaznenog djela protiv imovine prijevarom (članak 224. KZ) uz izricanje uvjetne osude, i to zbog toga što je 7. svibnja 1998. u Rijeci želeći se okoristiti kao podzakupodavac sklopila na razdoblje od dvije godine ugovor o podzakupu poslovnog prostora u zgradi Društvenog doma u P. vlasništvo Općine D. s tužiteljem F. F. kao podzakupnikom ugovorivši podzakupninu u iznosu od 6.500,00 DEM godišnje plaćenim za godinu dana unaprijed na koje je ugovorne uvjete podzakupnik i pristao u uvjerenju da će se ona držati ugovorenih obveza te joj je uručio iznos od 6.500,00 DEM koje je ona zadržala za sebe, a nakon dva mjeseca u trenutku kad je podzakupnik trebao početi s radom, promijenila bravu na ulaznim vratima poslovnog prostora te mu zabranila ulazak u prostor ne vrativši mu primljeni iznos podzakupnine i oštetivši ga za iznos od 26.000,00 kuna,

- da je u tom postupku iz pisanog očitovanja Općine D. utvrđeno da Općina D. nije imala saznanja o davanju predmetnog poslovnog prostora u podzakup sve dok oštećenik cijeli slučaj nije prijavio policijskoj postaji Krk, a okrivljena nije podmirila obveze iz ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora.

 

Na temelju gornjih činjenica sud ocijenio da je sudska ovršiteljica prilikom provedbe rješenja o određivanju privremene mjere na uredovanju od 27. srpnja 1998. postupila nezakonito i nepravilno. Nezakonito je postupila zbog toga što je radnju predaje kuće novopostavljene brave dala objema strankama iako za to nije postojala osnova u sudskoj odluci koja se provodila, već je ona prekoračila granice ovlaštenja koje je imala u odluci koju je provodila i tim prekoračenjem svojih ovlasti omogućila posjed ključeva novopostavljene brave i ulazak u poslovni prostor ne samo pokojnom F. što je bilo u skladu s rješenjem kojeg je provodila, već je to omogućila i protustrankama iako za to nije bilo temelja u rješenju o određivanju privremene mjere koja se provodila.

 

Postupanje sudske ovršiteljice sud je prvog stupnja ocijenio i nepravilnim jer je ona postupila suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti sudskog ovršitelja zato što je radnju predaje ključeva provela bez ostavljanja pisanog traga u sudskom spisu. Osim toga, ona je morala znati da će predajom primjerka ključeva poslovnog prostora svim strankama u postupku zbog smetanja posjeda omogućiti ulazak i protustrankama, iako je u postupku određivanja privremene mjere u posjedovnoj parnci utvrđeno u stupnju vjerojatnosti postojanje tražbine tužitelja F. F. koja se odnosi na posjedovnu zaštitupredmetnog poslovnog prostora, što je sud prvog stupnja ocijenio ne samo nepravilnim, već i nelogičnim.

 

Prema daljnjim utvrđenjima suda prvog stupnja, unatoč namjeri ulaska u posjed predmetnog poslovnog prostora u P., pok. F. F. nije u utuženom razdoblju otvorio ugostiteljski objekt - konobu koja bi započela s radom i nije sporno da nije ostvario zaradu u utuženom razdoblju od 27. srpnja 1998. do 30. travnja 2000. Međutim, sud je također utvrdio da je tužitelj Ugovor o podzakupu zaključio s tuženicima protivno odredbi članka 20. tada važećeg Zakona o zakupu poslovnog prostora jer iz Ugovora o zakupu koji su zaključili Općina D. i I. proizlazi da takva mogućnost nije ugovorena pisano, ali također i da nije dobivena usmena suglasnost Općine D. za zaključenje tog ugovora što je utvrđeno još i u kaznenom postupku K-35/00.

 

Osim toga, utvrđeno je i da F. F. nije imao obrtnicu koja bi mu omogućavala vođenje ugostiteljskog objekta - konobe zbog čega je trebao angažirati treću osobu koju je i kontaktirao, ali konkretizacija njihovog dogovara nije utvrđena tijekom postupka, već samo namjera, bez ikakvih daljnjih detalja oko realizacije koja je trebala uslijediti po završetku postupka dobivanjem relevantne dokumentacije za rad što je sve trebalo uslijediti 1999., a ne 1998., kako je isticao pokojni F. u svom iskazu.

 

Nadalje, za otvaranje ugostiteljskog objekta - konobe u predmetnom prostoru pokojni F. je trebao poduzeti niz potrebnih radnji kako bi dobio dozvolu za rad. Najprije je trebao izvršiti uplatu novčanog iznosa od 800,00 kuna za izlazak komisije na lice mjesta radi izdavanja atesta, zatim ishoditi potrebnu odluku komisije i potom s preostalom dokumentacijom istu dostaviti nadležnom tijelu jedinice lokalne samouprave kako bi se dobila dozvola za rad. Ujedno je valjalo zatražiti prenamjenu djelatnosti u samom objektu s obzirom da ranije u tome objektu nije obavljana djelatnost konobe, već samo caffe bara zbog čega je trebalo ishoditi relevantnu dokumentaciju.

 

Međutim, sud je ocijenio da pokojni F. nije dokazao da je izvršio sve naprijed navedene potrebne predradnje za uspješnu realizaciju cijelog projekta koje bi omogućile rad ugostiteljskog lokala u prostoru i time priliku ostvarivanja zarade.

 

U takvim je okolnostima, u primjeni odredbe članka 189. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), sud ocijenio da nezakoniti i nepravilni rad sudskog ovršitelja nije doprinio niti bio uzrokom nastanku štete pravnom predniku tužiteljice s obzirom da šteta nije nastala, pa utoliko ne egzistira ni uzročna veza između ranije navedenih elemenata. U tom smislu tužiteljica nije dokazala jednu od osnovnih pretpostavki odštetne odgovornosti koja se odnosi na utvrđenje postojanja štete.

 

Neutemeljeno žaliteljica osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravne zaključke suda prvog stupnja jer je, kao što je naprijed kazano, sud prvog stupnja pravno odlučne činjenice utvrdio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a što žalbeni navodi nisu doveli u sumnju.

 

Sud je pravilno ocijenio da je u okolnostima konkretnog slučaja rad sudske ovršiteljice imao značenje nezakonitog i nepravilnog rada, ali i da zbog takvog rada sudskog službenika nije nastala šteta u smislu odredbe članka 189. stavka 3. ZOO/91.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovakav je zaključak suda prvog stupnja utemeljen na pravilnoj primjeni odredbe članka 189. stavka 3. ZOO-a.

 

Naime, sukladno spomenutoj zakonskoj odredbi, za izmaklu korist kao vid negativne materijalne štete koja se sastoji u sprječavanju povećanja imovine oštećenika, uzima se u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom i/ili propuštanjem.

To znači da za priznavanje prava na naknadu ovog vida štete nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja dobiti i da je oštećenik imao namjeru ostvariti korist koja se zbog štetnikova postupka izjalovila. Uz navedenu okolnost nužno je i postojanje objektivne vjerojatnosti da bi oštećenik zaista stekao dobitak da nije bilo u tom spriječen, a obje ove činjenice dužan je dokazati oštećenik.

 

Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio da je prednik tužiteljice pristupio uređenju poslovnog prostora i da je imao namjeru u predmetnom poslovnom prostoru baviti se ugostiteljskom djelatnošću otvaranjem konobe, međutim sama namjera prednika tužiteljice da započne s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti, pa čak i započimanje uređenja prostora nisu sami za sebe dovoljni za zaključak da su ostvarene pretpostavke nastanka štete po osnovi izmakle koristi.

 

Naime, prema odredbi članka 3. stavka 1. tada važećeg Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ("Narodne novine", broj 48/95, 20/97 i 68/98) bilo je propisano da ugostiteljsku djelatnost mogu obavljati, među ostalima, i obrtnici koji ispunjavaju propisane uvjete za obavljanje te djelatnosti. Konobe kao i druge vrste ugostiteljskih objekata za prehranu moraju ispunjavati odgovarajuće uvjete time da ugostitelj ne može početi obavljati ugostiteljsku djelatnost prije nego od nadležnog ureda pribavi rješenje da je udovoljeno minimalnim uvjetima, a svaki ugostitelj mora imati voditelja poslovanja koji također mora ispunjavati odgovarajuće uvjete glede stručne spreme i ostalo u skladu s člancima 20. stavkom 1. i 22. stavkom 1. navedenog Zakona.

 

Međutim, sud je pravilno ocijenio da prednik tužiteljice nije dokazao da bi pretrpio štetu koju sada tužiteljica potražuje jer nije obavio sve predradnje potrebne za početak rada ugostiteljskog objekta – konobe. Prednik tužiteljice je doista imao mogućnost ostvarivanja dobiti i namjeru ostvarivanja koristi, ali kod činjenice da nije obavio sve potrebne predradnje nužne za početak rada konobe on nije dokazao vjerojatnost ostvarivanja izmakle koristi.

 

U takvim je okolnostima sud prvog stupnja odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio odredbu članka 189. stavka 3. ZOO-a, zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iako nije odlučno za ocjenu osnovanosti žalbe, valja također navesti da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da bi tužiteljici kao pravnoj slijednici F. F., sve kada bi joj i pripadalo pravo na naknadu izmakle koristi, to pravo pripadalo samo u razdoblju od 27. srpnja 1998. kao dana nezakonite i nepravilne radnje sudskog ovršitelja do 11. siječnja 1999. odnosno od pravomoćnog okončanja postupka zbog smetanja posjeda u kojem je predmetna privremena mjera i određena, i to u ukupnom iznosu od 38.945,88 kuna. U preostalom razdoblju od 12. siječnja 1999. do 30. travnja 2000. u kojem bi šteta iznosila 112.738,61 kuna, i pod pretpostavkom pravne osnovanosti zahtjeva, šteta joj ne bi pripadala.

 

Pravilno je sud prvog stupnja također utemeljio i odluku o parničnom trošku na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 163. ZPP-a s obzirom na činjenicu da je tužena u cijelosti uspjela u parnici, pa je tužiteljica kao stranka koja je izgubila parnicu u obvezi nadoknaditi trošak. Međutim, sud je prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo (članak 155. stavak 1. i 2. ZPP-a) kada je tuženoj priznao trošak zastupanja na ročištima od 12. ožujka 2003., 16. prosinca 2003. i 12. siječnja 2004. u skladu s Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 117/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa) jer se ne radi o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, već o ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima, što znači da je trošak zastupanja na tim ročištima valjalo obračunati prema Tbr. 9. točka 2. Tarife. Naime, stranke su i na ovim ročištima u bitnom samo ponavljale svoje navode s ročišta od 18. studenoga 2001. što nema značenje raspravljanja o glavnoj stvari u smislu Tbr. 9. točka 1. Tarife. U tom smislu za ta ročišta nije bilo osnove za priznavanje iznosa od po 2.500,00 kuna, već iznosa od po 1.250,00 kuna za svako. Kako je u preostalom dijelu parnični trošak pravilno obračunat, to znači da ukupni parnični trošak tužene koji je bio potreban za vođenje parnice iznosi 41.125,00 kuna.

 

Stoga je žalbu tužiteljice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o parničnom trošku kojim je tuženoj dosuđen trošak u iznosu od 41.125,00 kuna, dok je žalbu tužiteljice valjalo uvažiti u dijelu kojim je tuženoj dosuđen trošak u daljnjem iznosu od 4.750,00 kuna i u tom djelu preinačiti odluku o trošku te taj dio zahtjeva tužene za naknadu troška odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom na navedeno odlučeno kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1.i 373. točke 3. ZPP.

Split 22. listopada 2020.