- 1 -              I Kž 584/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 584/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. V., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi opt. A. V., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli – Pola od 11. rujna 2020. broj Kv I-185/2020-4. (K-1/2017-385.), u sjednici održanoj 22. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se žalba opt. A. V. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 557.e st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), produljeno je trajanje privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. Privremene mjere su bile određene u odnosu na opt. A. V. rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola od 11. studenog 2016. broj Kov-18/16., pod točkama I.1. do I.10., te u odnosu na trgovačko društvo O. d.o.o., rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola od 21. prosinca 2016. broj Kov-19/16., pod točkama I.11. do I.15.

 

Kako to iz pobijanog rješenja proizlazi, privremenim mjerama kojima je trajanje produljeno, naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Pazinu, Stalnoj službi u Bujama – Buie, izvršiti zabilježbe zabranom A. V. otuđenja i opterećenja nekretnina koje su pobliže označene pod točkama 1. do 4. izreke, te izvršiti zabilježbe zabranom trgovačkom društvu O. d.o.o. Z., odnosno odgovornoj osobi A. C., otuđenja i opterećenja nekretnina koje su pobliže označene u točkama 5. do 9. izreke.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela opt. A. V., po branitelju S. P., odvjetniku iz R., zbog "... svih zakonom predviđenih razloga ...", odnosno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog "... pogrešne primjene ..." kaznenog zakona, s prijedlogom pobijano rješenje preinačiti te ukinuti privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, odnosno pobijano rješenje ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je neosnovana.

 

Protivno žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Žaliteljica nije u pravu kada tvrdi da je izreka "... presude nerazumljiva i proturječna stanju spisa ...", te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u "... obrazloženju presude i stanju spisa ...". Sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, označio razloge na kojima se zasniva izreka rješenja. U pobijanom rješenju nema proturječnosti između izreke i obrazloženja, a izneseni razlozi su valjani, razumljivi i bez proturječja.

 

Žaliteljica nije u pravu kada tvrdi da prvostupanjski sud produljuje privremenu mjeru koja ne postoji.

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 14. srpnja 2020. broj U-III-1159/2017., ukinuto je rješenje Županijskog suda u Puli – Pola od 21. prosinca 2016., broj Kov-17/16., Kov-19/16. Time nisu ukinute privremene mjere određene tim rješenjem pod točkama I.11. do I.15. (sada opisane pod točkama 5. do 9. izreke pobijanog rješenja). Prvostupanjski sud je, pobijanim rješenjem, ispravio uočene nepravilnosti, respektirajući argumentaciju Ustavnog suda Republike Hrvatske. Isto tako, suprotno stavu žaliteljice, sud prvog stupnja je postupio sukladno čl. 489. st. 3. ZKP/08., te je pobijanim rješenjem otklonio nedostatke na koje je ukazano rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. kolovoza 2020. broj I Kž-455/2020-4.

 

Nije u pravu opt. A. V. niti kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Žaliteljica navodi kako je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10. i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.). Žaliteljica, naime, smatra da je narušena presumpcija nevinosti, jer je prvostupanjski sud "... uzeo dokaznim da je optuženica pribavila imovinsku korist ...". Izričaj "pribavljena imovinska korist" se neosnovano izvlači iz konteksta, te se zanemaruje kako je prvostupanjski sud imao u vidu da je optuženica "... osnovano sumnjiva ..." (stranica 3., odlomak 1. obrazloženja pobijanog rješenja), pri čemu je uzeo u obzir način počinjenja "... terećenog ..." kaznenog djela (stranica 3., odlomak 2. obrazloženja pobijanog rješenja).

 

Isto tako, ističe se žaliteljici da je prvostupanjski sud samo primijenio zakonsku odredbu čl. 557.b ZKP/08., koja propisuje da se u postupku osiguranja privremenom mjerom, pretpostavlja postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske, u pogledu oduzimanja imovinske koristi, neće moći biti ostvarena ili će njeno ostvarenje biti otežano, ako privremena mjera ne bude određena.

 

Nema dvojbe da je optužnica potvrđena, pa je stoga osnovana konstatacija prvostupanjskog suda kako je imao u vidu "... visinu imovinske koristi koja se optužnicom stavlja na teret da je pribavljena ..." (stranica 5., odlomak 4. pobijanog rješenja). Radi se, dakle, o potvrđenoj optužnici i zakonom propisanoj pretpostavci postojanja opasnosti, koju je prvostupanjski sud dodatno i obrazložio. 

 

Nije u pravu žaliteljica kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Ona ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se pobijano rješenje temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što žaliteljica smatra da u njenim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela (jer je, navodno, postupala o dobroj vjeri, a nije imala "... logičnog niti stvarnog interesa nanijeti štetu društvu, u kojem je 100 % vlasnik ..."), ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu.

 

Isto tako, prvostupanjski sud je u odnosu na trgovačko društvo O. d.o.o., kao drugu osobu na koju je imovinska korist prenesena, obrazložio prenošenje vlasništva koje nije stečeno u dobroj vjeri, postupajući na taj način u skladu s odredbom čl. 77. st. 1. KZ/11.

 

Suprotno navodima žaliteljice, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci kojima se sud prvog stupnja rukovodio prilikom produljenja trajanja privremene mjere, pravilni su, logični i zakoniti.

 

Žaliteljica nije u pravu ni kada tvrdi kako prvostupanjski sud nije vodio računa o odredbi čl. 4. st. 1. ZKP/08., kojom je propisano da svaka radnja ili mjera ograničenja slobode ili prava utemeljena na ovom Zakonu mora biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

Naime, potvrđenom optužnicom je opt. A. V. stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11., na način da je pribavila protupravnu imovinsku korist, sebi u iznosu 10.787.992,00 kuna, a trgovačkom društvu O. d.o.o. u iznosu 3.455.240,00 kuna. Razvidno je kako je vrijednost nekretnina za koje se u optužnom aktu tvrdi da ih je optuženica stekla protupravnim postupanjem, u vrijeme počinjenja kaznenog djela, iznosila 15.576.738,20 kuna, a vrijednost nekretnina stečenih u korist trgovačkog društva O. d.o.o., iznosila je 9.055.240,00 kuna. Slijedom izloženog, visina pretpostavljene imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom iznosi ukupno 14.243.232,00 kuna. Stoga je prvostupanjski sud, osnovano, produljio trajanje privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, zabranom otuđenja i opterećenja nekretnina (označenih pod točkama 1. do 9. izreke pobijanog rješenja), čija procijenjena tržišna vrijednost iznosi 15.038.575,20 kuna.

 

Točno je da vrijednost blokirane imovine ne smije značajno nadmašiti vrijednost pretpostavljene imovinske koristi naznačene u optužnici, jer bi to narušilo pravičnu ravnotežu između poduzete mjere zadiranja u pravo vlasništva i cilja koji se primjenom te mjere želi ostvariti. Međutim, vrijednost blokirane imovine ne mora nužno posve odgovarati vrijednosti pretpostavljene imovinske koristi. Ističući kako razlika u iznosu "... cca 1.000.000,00 kuna ..." (iako točno iznosi 795.343,20 kuna) nije neznatna, žaliteljica ponovno ispušta iz vida da su neke od blokiranih nekretnina (sada opisane u točkama 3., 4. i 5. izreke pobijanog rješenja) opterećene predbilježbom založnog prava u korist treće osobe, u iznosu 2.140.731,68 kuna, sa zateznim kamatama po stopi propisanoj uredbom o visini stope zatezne kamate počevši od 20. lipnja 2000. do isplate, te troškovima postupka u iznosu 10.000,00 kuna, a što dodatno umanjuje vrijednost predmetnih nekretnina i ukazuje kako načelo razmjernosti nije povrijeđeno. 

 

Slijedom izloženog, prvostupanjski sud je pravilno produljio trajanje privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi, a okrivljenik ili druga osoba na koju je imovinska korist prenesena može, pod uvjetima propisanim u čl. 557.g ZKP/08., pokrenuti parnični postupak za naknadu štete.

 

S obzirom na to da istaknutim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, niti je njegovim ispitivanjem, sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08., utvrđena kakva povreda zakona na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08. riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. listopada 2020.