Poslovni broj Gž-425/2020-2

 

 

                           

                            Poslovni broj Gž-425/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. d.o.o. Z., P. Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. L. D. iz T., OIB ..., zastupanog po M. T. D., bratu tuženika, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-7655/17 od 14. siječnja 2020., 22. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje točka I. i III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-7655/17 od 14. siječnja 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Točkom I. izreke presude suda prvog stupnja održan je snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z., posl.br. Ovrv-32938/17 od 26. srpnja 2017. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 440,00 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose na način kako je to specificirano u izreci iste presude. Točkom II. izreke taj je platni nalog ukinut u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 141,50 kn i predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 64,50 kn, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 866,50 kn.

 

Protiv točke I. i III. izreke te presude žali se tuženik pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

U žalbi, u bitnome, ističe da nije obveznik podmirenja utužene tražbine jer nije stupio u obveznopravni odnos sa tužiteljem. Naime, predmetno vozilo da nije parkirao tuženik već treće osobe u čijem posjedu se vozilo i nalazi. Također osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da je sud prvog stupnja primijenio pogrešnu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.             

 

              Žalba tuženika je neosnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena ni jedna od tih povreda zakona.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 440,00 kn na ime dnevnih parkirnih karti za vozilo u vlasništvu tuženika registarskih oznaka ... koje je 01. travnja 2015., 01. veljače 2016., 02. ožujka 2016., 13. travnja 2016., 10. siječnja 2017. i 28. siječnja 2017. bilo parkirano na javnim parkiralištima na kojima poslove organizatora parkiranja obavlja tužitelj bez podmirene parkirne karte.

 

Nije sporno da je tuženik u evidencijama Ministarstva upisan kao vlasnik predmetnog vozila kao ni da je to vozilo u navedene dane bilo parkirano na parkiralištima na kojima naplatu parkiranja vrši tužitelj bez plaćene parkirne karte. Sporno jest je li tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

 

U odnosu na to, sud prvog stupnja je u bitnome utvrdio:

 

- da je odredbom članka 5. Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 26/2009; dalje: Odluka/09) propisano da se korisnikom parkirališta smatra vozač odnosno vlasnik vozila i da korisnik parkirališta parkiranjem vozila na javnom parkiralištu sklapa sa organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnog parkirališta s naplatom uz korištenje dnevne parkirne karte,

 

- da je odredbom članka 8. stavak 33. Odluke/09 propisano da se korisnikom parkirališta smatra vlasnik vozila koji je evidentiran u odgovarajućim evidencijama Ministarstva, prema registracijskoj oznaci vozila, a za vozila za koja nisu evidentirana da se vlasnik vozila utvrđuje na drugi način,

 

- da je člankom 10. Odluke/09 propisano ako korisnik ne plati satnu kartu smatra se da je pristao preuzeti dnevnu kartu koju mu je osoba koju ovlasti organizator parkiranja stavila na vjetrobransko staklo vozila i tu obvezu da je dužan podmiriti u roku osam dana od preuzimanja.

 

Stoga je pozivom na citirane odredbe sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik kao vlasnik vozila upisan u evidencijama Ministarstva dužan podmiriti trošak utuženih dnevnih parkirnih karti te je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi.

             

Iako s pravom tvrdi tuženik da se sud prvog stupnja pogrešno poziva na Odluku/09 jer se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Odluka o organizaciji i načinu naplate parkiranja „Službeni glasnik grada Zagreba“ broj 12/2011 i 18/2013 (dalje: Odluka), isto nije od utjecaja na odlučivanje jer je i primjenom te Odluke valjalo odlučiti na jednak način.

 

              Odredbom članka 3. stavak 1. Odluke propisano je da ako tom Odlukom nije drugačije određeno parkiranjem vozila na javnoj parkirališnoj površini korisnik sklapa sa organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javne parkirališne površine, prihvaćajući uvjete propisane tom Odlukom. Stavkom 3. istog članka je propisano da se korisnikom smatra vlasnik vozila koji je evidentiran u odgovarajućim evidencijama Ministarstva prema registarskoj oznaci vozila, dok se za vozila koja nisu evidentirana vlasnik utvrđuje na drugi način.

 

Budući da nije sporno da je tuženik u evidencijama Ministarstva evidentiran kao vlasnik predmetnog vozila koje je bilo parkirano na javnim parkiralištima na kojima poslove organizatora parkiranja obavlja tužitelj, to je sukladno citiranoj odredbi članka 3. stavka 3. Odluke tuženik u obvezi podmiriti potraživani iznos i irelevantno je, je li tuženik koristio javno parkiralište ili je njegovim vozilom upravljala neka treća osoba.

 

Stoga je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena i točka I. izreke presude suda prvog stupnja potvrđena.

 

Također je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 2. ZPP-a pravilna i odluka suda prvog stupnja u dijelu troškova postupka jer je protivno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu tbr. 48. stavak 3. važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Iz navedenog razloga je pozivom na odredbu članka 380. točka 2. u vezi s člankom 129. stavak 5. ZPP-a potvrđena i točka III. izreke presude suda prvog stupnja.

 

U konačnici još treba kazati da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, već se takav prijedlog sukladno odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a podnosi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

 

Budući je žalba tuženika odbijena, odbijen je pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a i njegov zahtjev za naknadu troškova iste.

 

              Točka II. izreke presude suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

              Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Rijeci, 22. listopada 2020.

                                                       

Sutkinja

 

Brankica Malnar, v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nevena Prpić