- 1 -              Rev 370/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 370/2020-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. Č. iz Z., koju zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. g. d.o.o., Z., OIB: …, kao pravnog sljednika ranijeg tuženika R. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik S. U., odvjetnik u Z., radi zaštite od diskriminacije, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1289/13-2 od 24. studenoga 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2042/11-23 od 15. siječnja 2013., u sjednici održanoj 21. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje odnosno da je svojim radnjama koje je propustio poduzeti stvorio uvjete koji mogu neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (toč. I.). Nadalje tuženiku je zabranjeno poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljičino pravo na jednako postupanje odnosno naloženo je tuženiku da ubuduće osigura tužiteljici adekvatan smještaj prilikom obavljanja poslova iz radnog odnosa na gradilištima tuženika u i izvan Z., a kako bi se uklonila diskriminacija ili njezine posljedice (toč. II.). Tuženiku je naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. III.). S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.980,00 kn tužiteljica je odbijena (toč. IV.).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), odnosno reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana drugostupanjska presuda preinači, odnosno istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužiteljice, ističe da je revizija nedopuštena, podredno neosnovana te da se tužiteljicu obveže na naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Treba dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revr-658/16-2 od 8. ožujka 2017. odbacio reviziju tužiteljice kao nedopuštenu. Ta odluka revizijskog suda ukinuta je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2639/2017 od 4. veljače 2020. te je predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

 

Isto tako valja navesti da je Općinski radni sud u Zagrebu rješenjem broj Pr-2042/11-56 od 20. svibnja 2020. prekinuo ovaj postupak, jer je raniji tuženik R. d.o.o. Z., OIB: … brisan iz sudskog registra. Rješenjem istoga suda broj Pr-2042/11-60 od 24. srpnja 2020. pozvano je trgovačko društvo P. g. d.o.o. Z. na preuzimanje postupka, te je ovaj parnični postupak nakon toga nastavljen, protiv pravnog sljednika ranijeg tuženika.

 

Nadalje treba navesti da je Ustavni sud gore navedenom odlukom U-III-2639/17 u toč. 11. izričito naveo da je od 1. rujna 2019. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19 - dalje ZID ZPP/19) koji je donio novo uređenje revizije. Tako prema čl. 68. ZID ZPP/19 izmijenjenim čl. 382. a ZPP propisano je da stranke iznimno mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju bez dopuštenja Vrhovnog suda u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije, a kakav je i konkretni spor. Ustavni sud smatra (toč. 12.) da su stajališta izražena u sudskim presudama u takvim postupcima, kojima se tumače pojedini instituti iz Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85708, 112/12 - dalje ZSD) od ključne važnosti, nema samo za postizanje sudske zaštite pojedinca od diskriminacije u ostvarenju nekog prava, već i za suzbijanje diskriminacije u svim područjima. Stoga se u toč. 13. Odluke navodi da u „svjetlu novih zakonodavnih promjena, Ustavnom sud ne preostaje drugo nego utvrditi da je podnositeljici rješenjem o odbačaju njezine revizije, podnesene na temelju čl. 382. st. 1. u vezi s čl. 399. ZPP i čl. 23. ZDS, povrijeđeno pravo na pristup revizijskom sudu, zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava.“

 

U ponovljenom postupku Vrhovni sud je vezan na shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda, iako treba ponoviti da je ukinuta odluka revizijskog suda donesena dvije godine prije nego što je došlo do izmjene ZPP, pa revizijski sud nije imao nikakve mogućnosti znati do kakvih će zakonskih promjena doći kod instituta revizije.

 

S obzirom na navedeno, a posebice obzirom na vrijeme kada je revizija podnesena i kada je donesena drugostupanjska presuda, ovaj sud je reviziju tužiteljice razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, dakle kao tzv. redovnu reviziju, a što proizlazi i iz citirane odluke Ustavnog suda Republika Hrvatske.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik sukladno odredbi čl. 17. ZSD u vezi čl. 20. istog Zakona, povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje s ostalim djelatnicima ženskog spola te da se radi o jedinstvenom slučaju da je jedna ženska osoba premještena da radi u krugu djelatnika muškog spola, imajući u vidu uvjete rada i smještaja.

 

Drugostupanjski sud je preinačio pobijanu presudu i odbio zahtjev tužiteljice zaključujući pri tom da su kod tuženika kao poslodavca postojali određeni propusti i nedostaci vezani za uvjete rada, kao i zaštite i sigurnosti radnika, no da se u tom slučaju ne radi o diskriminatornom postupanju (niti o izravnoj, niti o neizravnoj diskriminaciji).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da se tužiteljica 26. travnja 2011. javila na svoje radno mjesto, ali ne u Z., nego u D., gdje je trebala biti i smještena,

 

- da je tužiteljica istog dana podnijela prijavu Upravi radi nehigijenskih uvjeta rada u vagonu u kojem je trebala biti smještena,

 

- da je prema Zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 28. travnja 2011. tuženik prostoriju za privremeni smještaj „vagoni kod poslodavca“ na lokaciji željezničkog kolodvora u D. dužan osposobiti za rad tužiteljice na siguran način, na radnom mjestu kuharice, kao i za rad A. S., za poslove kuhara,

 

- da su radi nepostupanja na nalogu nadležne inspekcije tuženik i odgovorna osoba S. H. proglašenim krivima po rješenju o izvršenju inspekcijskog naloga iz područje zaštite na radu,

- da tuženik 26. travnja 2011. kada je tužiteljica trebala stupiti na radno mjesto nije osigurao minimalne sigurnosne uvjete rada,

 

- da je tužiteljica trebala biti smještena u vagonu sa četiri kreveta, u kojem su se nalazile stvari muškaraca koji su bili odsutni bez osnovnih higijenskih uvjeta, time da je sanitarni čvor bio zajednički za 80 radnika koji su bili muškarci i da je vagon bio udaljen od radnog mjesta oko 1 kilometar,

 

- da je tužiteljica navedeno radno mjesto prihvatila radi pritiska i straha da ne ostane bez posla, jer je prije toga dobila otkaz ugovora o radu jer nije prihvatila radno mjesto na koje je bila raspoređena,

 

- da je tužiteljica po dolasku na radno mjesto u D., nakon što je utvrdila da su za nju neprihvatljivi uvjeti rada i smještaja, obavijestila nadležne osobe kod tuženika i isti se dan vratila natrag u Z., te podnijela predmetnu tužbu.

 

Drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu i odbijajući postavljeni tužbeni zahtjev prije svega ističe da iz postupanja nadležnih državnih tijela i donesenih odluka proizlazi da su kod tuženika kao poslodavca postojali propusti i nedostaci vezani za uvjete rada, kao i glede zaštite i sigurnosti radnika. No, drugostupanjski sud smatra da se u tom dijelu ne radi o diskriminatornom ponašanju.

 

Prema odredbi čl. 1. ZSD diskriminacija je stavljanja u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugo uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, ili na temelju pogrešne predodžbe o postojanju navedenih osnova diskriminacije.

 

Kod toga prema čl. 2. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

 

Odbijajući tužbeni zahtjev tužiteljice drugostupanjski sud navodi da je tužiteljica trebala raditi iste poslove kao i A. S., na radnom mjestu kuhara(ice), što znači da je i druga osoba, drugog spola, trebala obavljati iste poslove kao i tužiteljica, u isti radnim uvjetima. Isto tako zaključeno je da je tužiteljica u vagonu dodijeljena jedna soba, da je u taj vagon bila smještena sama tužiteljica, da je njezin smještaj bio povoljniji u odnosu na druge radnike, jer su vagonima inače spavala četiri radnika, da je tužiteljici ponuđeno korištenje kupaonice šefa gradilišta, ali da je tužiteljica napustila gradilište radi neadekvatnog smještaja.

 

Drugostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije bila diskriminirana na svom radnom mjestu u odnosu na druge radnike, a niti je u konkretnom slučaju postojalo uznemiravanje, a niti je povrijeđeno njezino dostojanstvo.

 

Tužiteljica u reviziji prije svega ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnji revidentice drugostupanjski sud nije počinio navedenu odredbu, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te su razlozi utemeljeni na provedenim dokazima.

 

Tvrdnja tužiteljice u reviziji je da tuženik kao poslodavac nije zaštitio dostojanstvo radnice (tužiteljice) za vrijeme obavljanja posla, odnosno nije osigurao uvjete rada u kojima radnica neće biti izložena uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju. Obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, ovaj sud ne nalazi na koji bi način tužiteljica bila izložena općenito uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju. U situaciji kada je tužiteljica trebala raditi u istim radnim uvjetima, kao i drugi radnik muškog spola, kada je tužiteljici smještaj osiguran u posebnom vagonu gdje je bila sama smještena, kada joj je ponuđeno korištenje kupaonice šefa gradilišta, ni revizijski sud ne nalazi da je u postupanju tuženika bilo diskriminatornog postupanja, a niti da je ista bila uznemiravana, odnosno da bi bilo povrijeđeno njezino dostojanstvo. U tom dijelu se u cijelosti prihvaćaju pravilnim razlozi drugostupanjske presude. Kako je tuženik tužiteljici osigurao smještaj u posebnom vagonu, ponudio joj korištenje posebne kupaonice šefa gradilišta, jasno je da je tuženik poduzeo preventivne mjere protiv uznemiravanja.

 

Radi toga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužiteljice odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu sastava odgovora na reviziju, budući navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 21. listopada 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.