- 1 -              Rev 1925/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1925/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarić člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u N. G., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-217/2018-2 od 5. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-19/16 od 28. ožujka 2018., u sjednici održanoj 21. listopada 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužene Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-217/2018-2 od 5. lipnja 2018. u pobijanom dijelu i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-19/16 od 28. ožujka 2018. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 17.354,13 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 15-tog sljedećeg mjeseca za razdoblje kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske odluke, te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.562,50 kn sa zakonskim kamatama kako je to pobliže naznačeno u izreci presude.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno ukinuti u cijelosti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je podnio odgovorio na reviziju u kojem u bitnom osporava revizijske navode, te predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U reviziji tužena postavlja materijalnopravno pitanje „…može li se taj ostali rad, odnosno vrijeme provedeno na službi tretirati prekovremenim radom u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu, Kolektivnog ugovora te tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora“.

 

Kao razloge važnosti revidentica se poziva na odluke ovog suda (Revr 466/07-2 od 5. rujna 2007., Revr 1015/15 od 5. listopada 2016, Revr-183/16-2 od 21. rujna 2016, Revr-1831/15-2 od 26. listopada 2016.) i pritom tvrdi da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u navedenim odlukama. Tužena se također poziva i na odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora te na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora.

 

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja - policijskog službenika P. za isplatu razlike plaće s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom od ožujka do prosinca 2012.

 

Sporno pravno pitanje svodi se na pitanje može li se tužitelju vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu duže od 40 sati tjedno priznati (platiti) kao prekovremeni rad.

 

Nižestupanjski sudovi su zaključili da se ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu, koje je dulje od 40 sati tjedno, smatra prekovremenim radom sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09, 39/09 i 90/10 - dalje: KU). Polazeći od takvog zaključka sudovi su računali broj sati prekovremenog rada na način da su takvim radom računali ukupan broj sati provedenih na brodu iznad 40 sati tjedno. S obzirom na činjenična utvrđenja da je tužitelj koristio slobodne dane, te da mu je tužena isplaćivala plaću po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu i za vrijeme kada taj rad nije ostvarivan, sudovi su obvezu tužene na plaćanje prekovremenih sati izračunali umanjenjem broja prekovremenih sati - uzimajući u obzir slobodne dane koje je tužitelj iskoristio u pojedinim mjesecima, te isplate po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu (u vrijeme kada taj rad nije ostvarivan) i u tom umanjenom iznosu priznali pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, prema odredbama Kolektivnog ugovora.

 

Nižestupanjski sudovi su svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno) temeljili na činjenice da on tijekom boravka na terenu nije slobodan napustiti radno mjesto, tj. dužan je boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom. S takvim obrazloženjem odbili su i prigovore tužene da tužitelj za vrijeme plovidbe broda, u luci ili na sidru ne radi 24 sata, jer se prema mišljenju sudova, sve to vrijeme tretira kao aktivno dežurstvo na radnom mjestu, pa stoga tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009. i Revr-1831/15-2 od 26. listopada 2016). Naime, životno i logično je da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

 

S obzirom da sudovi nižeg stupnja, zbog ovog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrdili odlučne činjenice - stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, a čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 21. listopada 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.