- 1 -              Rev 1297/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1297/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. Z. iz S., koju zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u S., protiv tuženika M. B. iz B., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2680/14 od 11. svibnja 2015., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-1719/11 od 24. srpnja 2014., u sjednici održanoj 21. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužiteljice glede pitanja: „ U kojem roku se može podnijeti tužba (actio Pauliana familiaria) radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji u slučaju naplatnog raspolaganja između krvnih srodnika u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja? “ te se ukidaju rješenje Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-677/15 od 2. ožujka 2016. i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-923/13 od 17. veljače 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba tužiteljice od 6. listopada 2011.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnijela tužiteljica s prijedlogom da se drugostupanjsko rješenje preinači odnosno da se nižestupanjska rješenja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za pobijanje dužnikovih pravnih radnji jer da je Sporazum o diobi ostavinske imovine zaključen 7. listopada 2009. između pok. N. B. i M. B. poduzet na štetu tužiteljice.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-              da su I. tuženica i II. tuženik sestra i brat,

-              da su tuženici 7. listopada 2009. zaključili Sporazum o diobi ostavinske imovine,

-              da se I. tuženica tim Sporazumom nije odrekla nasljedstva, već se prihvatila nasljedstva, međutim ostavinska imovina je podijeljena na način da I. tuženici pripadnu pokretnine, a II. tuženiku nekretnine pa se radi o naplatnom pravnom poslu,

-              da je pok. I. tuženica u vrijeme raspolaganja bila svjesna svojih kreditnih obveza i da iste ne izvršava, slijedom čega su njezina dugovanja naplaćena od jamaca pa tako i tužiteljice,

-              da je II. tuženiku bilo poznato da bi takvom vrstom sporazuma I. tuženica oštetila svoje vjerovnike,

-              da je raspolaganje učinjeno 7. listopada 2009. godine, a tužba je podnesena dana 6. listopada 2011. godine.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su izveli zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 67. st. 1. ZOO-a, međutim da je tužiteljica sa svojom tužbom zakasnila jer je ista podnesena izvan roka od godine dana iz čl. 71. st. 1. ZOO-a. Shodno navedenom, odbacili su tužbu tužiteljice.

 

Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na temelju st. 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužiteljica je u reviziji postavila sljedeće pravno pitanje:

 

„U kojem roku se može podnijeti tužba (actio Pauliana familiaria) radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji u slučaju naplatnog raspolaganja između krvnih srodnika u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja?

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije u odnosu na postavljeno pravno pitanje, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a odnosno da je naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tog pitanja pa je odlučeno o osnovanosti revizije.

 

U konkretnom slučaju riječ je o tužbi za pobijanje dužnikovih pravnih radnji sve u smislu odredbe čl. 66. st. 1. ZOO-a. Pobijanje je institut obveznog prava koji pruža vjerovniku iz obveznog odnosa u svrhu namirenja tražbine pravo pobijati valjana imovinskopravna raspolaganja insolventnog dužnika, namirujući se iz nekih vrijednosti koje više nisu njegova imovina.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, dok se prema stavku 2. smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika, ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

 

Prema odredbi čl. 67. st. 1. ZOO-a naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima iako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, dok prema stavku 2. ako je treća osoba dužnikov suprug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno. Odredbom stavka 3. istog članka propisano je da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo ili moglo biti poznato.

 

Navedenim odredbama propisane su pretpostavke pod kojima vjerovnici mogu pobijati pravnu radnju svojih dužnika poduzetu trećim osobama na štetu vjerovnika. Dakle, odredbama čl. 67. st. 1. i 2. ZOO-a propisane su posebne pretpostavke pobijanja naplatnih raspolaganja, a odredbom stavka 3. besplatnih raspolaganja i s njima izjednačih pravnih radnji. Te pretpostavke tiču se pitanja znanja dužnika i treće osobe da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu svojim vjerovnicima. U odnosu na pobijanje naplatnih raspolaganja postoji razlika između slučaja pravne radnje poduzete prema bračnom drugu ili određenom srodniku od slučaja kada je pravna radnja poduzeta s osobama koje nisu dužnikovi srodnici.

 

U prvom slučaju postoji oboriva zakonska presumpcija da je trećoj osobi (dužnikovom supružniku, odnosno dužnikovom srodniku) bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku pa na tuženiku leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na njegovoj ni na dužnikovoj strani, dok u drugom slučaju postojanje tih činjenica treba dokazivati tužitelj. Dakle, riječ je o dva različita slučaja paulijanske tužbe.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 71. st. 1. ZOO-a tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ZOO-a, a za ostale slučajeve u roku od tri godine, time da se taj rok računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju (čl. 71. st. 2. ZOO-a).

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju radi se o naplatnom raspolaganju između krvnih srodnika u pobočnoj liniji (sestra i brat) na koje se odnosi odredba čl. 67. st. 2. ZOO-a pa se to raspolaganje ne može smatrati slučajem raspolaganja iz st. 1. toga članka za koje se tužba može podnijeti u roku od jedne godine.

 

Dakle, kako se radi o tužbi za pobijanje naplatnog raspolaganja između krvnih srodnika (tzv. obiteljskoj paulijanskoj tužbi), ona se, prema shvaćanju ovog suda, jednako kao i tužba za pobijanje besplatnih i s njima izjednačenih pravnih radnji, može podnijeti u roku od tri godine od dana poduzimanja radnje, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

 

Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključio da je tužba podnesena izvan roka.

 

S obzirom na pogrešni pravni pristup glede materijalnopravnog propisa u vezi s rokom za podnošenje tužbe, zbog čega nisu raspravljene ostale činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, nakon što raspravi i utvrdi sve činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama, ponovno odlučiti o predmetnom tužbenom zahtjevu.

 

Zagreb, 21. listopada 2020.