1                  Poslovni broj: 7 UsI-1327/2019-18

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5                                                                      Poslovni broj: 7 UsI-1327/2019-18

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Mile Valentić,  u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u R, R…, kojega zastupa zamjenik Županijske državne odvjetnice I. U., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe A. M. L. M. J. G. P. od T. i T., iz R., S. R. Nj., kojega zastupa opunomoćenik B. I., odvjetnik u Z…, radi naknade za oduzetu imovinu, 21. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.                   Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/19-01/193, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-19-04 od 27. kolovoza 2019. i djelomično rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Delnice KLASA: UP/I-942-05/03-01/05, URBROJ: 2170-09-02/6-17-53 od 21. prosinca 2017.

 

II.                 Odbija se zahtjev zainteresirane osobe A. M. L. M. J. G. P. od T. i T. za naknadu za oduzetu imovinu iz predmeta ovoga spora, danas upisanu kao k.č.br., k.č.br., k.č.br., k.č.br., k.č.br. i k.č.br., sve k.o. G.

 

III.              Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

             

Djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Delnice KLASA: UP/I-942-05/03-01/05, URBROJ: 2170-09-02/6-17-53 od 21. prosinca 2017., u točkama 1., 2., 3., i 4. podnositelju zahtjeva za naknadu za oduzetu imovinu A. M. L. M. J. G. P. od T. i T., ovdje zainteresiranoj osobi, vraćene su vlasništvo nekretnine danas upisane kao k.č.br. , k.č.br., k.č.br., k.č.br., k.č.br. i k.č.br., sve k.o. G., a obveznikom naknade određena Republika Hrvatska, te naložena uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama po pravomoćnosti rješenja, dok je točkom 5. određeno da će se u svezi preostalih nekretnina upisanih u k.o. B. i dr., donijeti posebno rješenje.

 

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavilo Općinsko državno odvjetništvo u R., a koju žalbu je tuženik u ponovnom postupku po presudi Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 11 UsI-1159/2018-21 od 24. travnja 2019. odbio. U navedenoj presudi Sud je iznio pravno shvaćanje da prema praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pitanje naknade za oduzetu imovinu za njemačke državljane nije riješeno međudržavnim sporazumom.

 

Županijsko državno odvjetništvo u R., ovdje tužitelj, podnio je protiv tuženika pravodobno ovom Sudu tužbu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja. U tužbi bitnom navodi da je pitanje naknade za oduzetu imovinu za njemačke državljane riješeno međudržavnim sporazumom, koje pravno shvaćanje da je zauzeo i Visoki upravni sud u novijoj sudskoj praksi, da je predmetna imovina oduzeta odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944. pa da pitanje njene naknade nije uređeno Zakonom o naknadi za imovinu oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi) i da k.č.br. 2150/1 u trenutku oduzimanja nije bila u vlasništvu pravnog prednika podnositelja zahtjeva. S tim u svezi u prvom redu navodi da je odredbama Zakona o naknadi propisano da se po tom Zakonu utvrđuje pravo na naknadu za imovinu oduzetu od 15. svibnja 1945., dok je imovina u konkretnom slučaju oduzeta odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944. Pojašnjava da su u tom smislu irelevantna deklaratorna rješenja o provedbi navedene odluke AVNOJ-a, Kotarske komisije NKO Delnice od 3. srpnja 1945. i dr., koje je uz zahtjev priložila zainteresirana osoba, jer da se pravo na naknadu može ostvariti kada je imovina oduzeta na temelju konstitutivnih odluka donesenih 15. svibnja 1945. Najbolje navodi da je u recentnim odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2570/17-2 od 1. veljače 2018. i Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-1736/15-12 od 24. svibnja 2017. zauzeto pravno shvaćanje da je pitanje naknade imovine za njemačke državljane riješeno međudržavnim sporazumom. Pojašnjava da je Sporazumom o reparacijama Njemačke, o uspostavi Međusavezničke agencije za reparaciju i o povratu monetarnog zlata, sklopljenim u Parizu 14. siječnja 1946., između SAD-a, Francuske, Velike Britanije, Jugoslavije i dr. riješeno pitanje Njemačke reparacije, a u sklopu te reparacije i pitanje imovine Nijemaca koja je oduzeta zakonima pojedinih država potpisnicama tog sporazuma, a tim sporazumom da je u Tablici udjela određen udio Jugoslavije koji joj je u ukupnim reparacijama morala platiti Njemačka. Nadalje navodi da je člankom 6. toga Sporazuma riješeno pitanje njemačke vanjske imovine te da je dogovoreno da je u nadležnosti svake države pitanje njemačke neprijateljske imovine na njezinom teritoriju, kako bi se spriječio povrat te imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu te da će tu imovinu države zaračunati u korist svog udjela u reparacijama. Također da je propisano da njemačka neprijateljska imovina koja se zaračunava u korist udjela u reparacijama obuhvaća imovinu koja imovina njemačkog neprijatelja, iako nominalni vlasnik te imovine nije njemački neprijatelj. S tim u svezi nadalje navodi da je Protokolom o završetku okupacijsku režima u Saveznoj Republici Njemačkoj, objavljenom u Službenom listu Savezne Republike Njemačke 31. ožujka 1955., ugovoreno da Savezna Republika Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili će se provesti protiv njemačke imovine u inozemstvu i druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koji su saveznici potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Nadalje navodi da je istim sporazumom propisao da će Savezna Republika Njemačka osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima kojima je zaplijenjena imovina na temelju ukupne reparacije. Nadalje navodi da se k.č.br. nesporno nalazila na popisu nekretnina koje temeljem Uredbe sa zakonskom snagom o likvidaciji spora kneza A. M. L. M. J. G. P. od T. i T. protiv Kraljevine Jugoslavije pred jugoslavensko-nemačkim mešovitim izabranim sudom  od 1939. godine zadržava država za svrhu agrarne reforme, pa da prednik podnositelja zahtjeva u trenutku oduzimanja nije mogao biti vlasnik te čestice. S tim u svezi nastavno navodi da je k.č.br., koja je oduzeta, kasnije pripojena k.č.br. i da može biti predmetom povrata samo kad bi se provela parcelacija k.č.br. U kasnijim podnescima navodi i da zainteresirana osoba u postupku nije dostavila dokaz da bi bila pravni slijednik prvog nasljednog reda iza prijašnjeg vlasnika, te da je stvarni vlasnik predmetnih nekretnina bio F. J. M. M. A. I. L. od T. i T., prastric zainteresirane osobe, čiji jedni sin je umro za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa da zainteresirana osoba ne može biti njegov nasljednik prvog nasljednog reda. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju iz spisa predmeta upravnog postupka te da po provedenom postupku poništi tuženikovo rješenje i rješenje prvostupanjskog tijela te odbije zahtjev zainteresirane osobe za naknadu za oduzetu imovinu danas upisanu kao k.č.br. ., k.č.br. ., k.č.br. ., k.č.br. 2156/1, k.č.br. . i k.č.br. ., sve k.o. G.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz osporenog rješenja i predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije.

 

              Zainteresirana osoba u opširnom odgovoru na tužbu i kasnijem podnesku u bitnom navodi da pitanje naknade za oduzetu imovinu za njemačke državljane nije riješeno međudržavnim sporazumom, da imovina iz predmeta ovoga spora potpada pod Zakon o naknadi, da okolnost što je k.č.br. pripojena k.č.br. ne priječi njen povrat u naravi i da je u upravnom postupku dostavljen dokaz da je zainteresirana osoba nasljednik prvog nasljednog reda iza prijašnjeg vlasnika. S tim u svezi obrazlaže da Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi Međusavezničke agencije za reparaciju i o povratu monetarnog zlata, sklopljen u Parizu 14. siječnja 1946. Njemačka nikada nije potpisala, pa da ne može biti izvorom prava za njemačke državljane, a da ga k tome ni Hrvatska, kao pravna slijednica bivše Jugoslavije, nikada nije sukcesirala. U tom dijelu nadalje navodi da ni Sporazum o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije iz Bonna,1955., Jugoslavija nikada nije potpisala a ni Hrvatska naknadno sukcesirala. Pritom ističe da prema teoriji Međunarodnog prava (Andrassy, Bakotić, Vukas) pravila međunarodnih ugovora vežu samo ugovorne stranke. Poziva se i na mišljenje pravne teorije koja navedeno pravilo proteže i na tumačenju odredbe članka 10. Zakona o naknadi (Gardašević). Dodaje da nikada za predmetne imovinu nije zaprimljena nikakva naknada štete od strane Savezne Republike Njemačke, pri čemu se poziva i citira diplomatsku notu Savezne Republike Njemačke broj: 503-55.HRV od 4. veljače 2014. u kojoj se navodi da glede gubitaka i oštećenja, konfiskacije, pljenidbe ili ostalih oštećenja vlasništva njemačkih državljana, pripadnika njemačkog naroda u svezi s posljedicama Drugog svjetskog rata Vlada Savezne Republike Njemačke načelno nije davala nikakvu naknadu, te da stoga primitak odgovarajuće integracijske pomoći ne isključuje povlačenje odnosno poništenje eksproprijacije, konfiskacije ili pljenidbe njemačkog vlasništva.  Nadalje navodi da je predmetna imovina oduzeta na temelju konfiskacije, u kojem slučaju je sukladno odredbama Zakona o naknadi neodlučan datum kada je odluka o konfiskaciji donesena odnosno oduzimanje provedeno, te da se rok od 15. svibnja 1945., na koji se poziva tužitelj, odnosi samo kada je imovina oduzeta po drugoj osnovi osim konfiskacije. Predlaže da Sud provedi dokazni postupak uvidom u dokumentaciju iz spisa predmeta upravnog postupka na koju se poziva u tužbi, pa da po provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev.

 

Sud je održao ročišta za raspravu 4. rujna i 16. listopada 2020., na koja su pristupili tužitelj i zainteresirana osoba, a kako je tuženik uredno pozvan, ročišta su održana u njegovom odsustvu.

 

Stranke su na ročištima u bitnom ponovile dotadašnje navode.

 

Među strankama u ovome sporu nije sporno da je imovina iz predmeta ovoga spora oduzeta njemačkom državljaninu, neovisno o tome što tuženik i zainteresirana osoba tvrde da je imovina oduzeta zemljišnoknjižnom vlasniku određenom u aktu o oduzimanju A. M. L. M. J. G. P. od T. i T., dok tužitelj smatra da je stvarni vlasnik u vrijeme oduzimanja bio F. J. M. M. A. I. L. od T. i T., navodni prastric zainteresirane osobe.

 

              Člankom 10. Zakona o naknadi propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom.

 

Stoga je među strankama u ovome sporu je u prvom redu sporno je li pitanje naknade za imovinu iz predmeta ovoga spora, kao imovinu oduzetu njemačkom državljaninu, riješeno međudržavnim sporazumom.

 

Nadalje je među strankama sporno može li ostvariti pravo na naknadu iz razloga što bi predmetna imovina bila oduzeta odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944., odnosno prije 15. svibnja 1945., je li podnositelj zahtjeva nasljednik prvog nasljednog reda iza prijašnjeg vlasnika, odnosno je li to u upravnom postupku dokazao odgovarajućom ispravom, te je li moguće vraćanje u naravi nekretnine k.č.br.. 

 

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

Prema shvaćanju Suda, u smislu citirane odredbe članka 10. Zakona o naknadi, za ostvarivanje prava na naknadu nije odlučno je li Republika Hrvatska u svoj pravni poredak preuzela međudržavni sporazum kojim je riješeno pitanje naknade, nego isključivo je li predmetna imovina tim sporazumom obuhvaćena. Naime, odnosni međudržavni sporazum se u postupku naknade ne primjenjuje kao izvor prava, već se njegovo zaključenje uzima kao uvjet o kojem ovisi pravo na naknadu. Uz to, ukoliko su prava i obveze koja su takvim ugovorom preuzeta konzumirana, nema ni potrebe da ga Republika Hrvatska preuzima, a ako ga nije preuzela, ne znači da nije dužna poštivati pravne posljedice koji je takav sporazum proizveo.

 

Nadalje, prema shvaćanju Suda, u smislu citirane odredbe članka 10. Zakona o naknadi, za ostvarivanje prava na naknadu nije odlučno je li podnositelj zahtjeva u drugoj državi ostvario pravo na naknadu i je li ono podnositelju bilo priznato, nego isključivo da je druga država ugovornica međudržavnim sporazumom preuzela obvezu da će riješiti pitanje naknade za imovinu oduzetu njenim državljanima od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

 

S tim u svezi, države pobjednice u Drugom svjetskom ratu, između ostalih SAD-a, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Jugoslavija i dr., sklopile su Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi Međusavezničke agencije za reparaciju i o povratu monetarnog zlata, u Parizu 14. siječnja 1946., (dalje: Sporazum o reparacijama iz 1946.) kako se navodi u uvodu, u cilju postizanja pravedne međusobne raspodjele ukupne imovine koja je na raspolaganju ili bi se mogla proglasiti raspoloživom u svrhu reparacija Njemačke.

 

Odredbom članka 6. točke A. Sporazuma o reparacijama iz 1946. propisano je da će svaka Vlada je potpisnica, u skladu s postupcima koja sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povratak imovine u njemačku vlasništvo ili kontrolu, te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama.

 

Prema shvaćanju Suda, sukladno citiranoj odredbi članka 6. točke A. Sporazuma o reparacijama iz 1946. svaka je država potpisnica, pa tako i Jugoslavija, mogla samostalno odabrati postupak na koji način će uračunati njemačku imovinu u korist svog udjela u reparacijama.

 

S tim u svezi nadalje, odredbom članka 1. Zakona o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba („Službeni list FNRJ“ broj 63/46, dalje: Zakon o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine) bilo je propisano da u vlasništvo  Federativne Narodne Republike Jugoslavije prelazi i postaje općenarodna imovina sva imovina njemačkog Rajha i njegovih državljana koja se nalazi na području Federativne Narodne Republike Jugoslavije i sva imovina osoba njemačke narodnosti bez obzira na državljanstvo.

 

Nadalje je člankom 3. petog poglavlja Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije kako je dopunjena Prilogom IV Protokolu o završetku okupacijsku režima u Saveznoj Republici Njemačkoj, potpisane u Bonnu 26. svibnja 1952., između Savezne Republike Njemačke, SAD-a, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, koja se stupila na snagu 5. svibnja 1955. (dalje: Bonska konvencija iz 1955.)  propisano da Savezna Republika Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koji su koji su saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, s neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima.

 

Prema shvaćanju Suda, citiranom odredbom članka 3. petog poglavlja Bonske konvencije iz 1955. obuhvaćena je također i imovina njemačkih državljana koju su jugoslavenske komunističke vlasti oduzele na području Federativne Narodne Republike Jugoslavije, jer je ta imovina oduzeta na temelju Sporazuma o reparacijama iz 1946. koji je Federativna Narodna Republika Jugoslavija sklopila sa zemljama pobjednicama u Drugom svjetskom ratu, a citirana odredba članka 3. petog poglavlja Bonske konvencije iz 1955. referira na sve sporazume koji su saveznici potpisali s ostalim savezničkim državama, pa tako i na Sporazum o reparacijama iz 1946.

 

Odredbom članka 5. petog poglavlja Bonske konvencije iz 1955. nadalje je propisano  da će Savezna Republika Njemačka osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na temelju mjera iz članaka 2. i 3. toga poglavlja.

 

Dakle, Federativna Narodna Republika Jugoslavija se odredbom članka 6. točke A. Sporazuma o reparacijama iz 1946., koji je sklopila sa zemljama pobjednicama u Drugom svjetskom ratu, sporazumjela da može oduzeti imovinu njemačkih državljana na svom teritoriju i uračunati ju u korist svog udjela u njemačkim reparacijama, što je i učinila, te Zakonom o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine odredila da sva imovina njemačkih državljana, pa tako i imovina iz predmeta ovoga spora, prelazi u općenarodnu imovinu. Potom se Savezna Republika Njemačka odredbama članaka 3. i 5. petog poglavlja Bonske konvencije iz 1955., koju je sklopila sa SAD-om, Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom, obvezala da neće stavljati prigovore protiv mjera oduzimanja imovine koje je, između ostalih, provela Federativna Narodna Republika Jugoslavija i da će sama osigurati naknadu štete prijašnjim vlasnicima. Stoga je prema shvaćanju Suda, pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima, pa tako i imovinu iz predmeta ovoga spora riješeno navedenim međudržavnim sporazumima, i to neovisno o tome što Savezna Republika Njemačka nije bila stranka Sporazuma o reparacijama iz 1946., te što Jugoslavija nije bila stranka Bonske konvencije iz 1955., a Republika Hrvatska ni jedan od ta dva međunarodna sporazuma nije preuzela u svoj pravni poredak.

 

              Isto je pravno shvaćanje zauzeto i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2570/17-2 od 1. veljače 2018., a kako se Upravni suda u Rijeci poslovni broj: 11 UsI-1159/2018-21 od 24. travnja 2019. pozvao na raniju praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, na temelju koje je zaključio da pitanje naknade za oduzetu imovinu za njemačke državljane nije riješeno međudržavnim sporazumom, valjalo je sukladno pravnom shvaćanju iz presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 11 UsI-1159/2018-21 od 24. travnja 2019. u ovome sporu primijeniti novu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

 

Stoga, kako je slijedom navedenog pitanje naknade iz predmeta ovoga spora riješeno navedenim međudržavnim sporazumima, zainteresirana osoba sukladno odredbi članka 10. Zakona o naknadi nema pravo na naknadu.

 

Kako zainteresirana nema pravo na naknadu, Sud ostale sporne činjenice nije ni utvrđivao, jer nisu odlučne za rješenje stvari.  

 

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 58. stavaka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, dalje: Zakon o upravnim sporovima) osporeno rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela valjalo je poništiti te odbiti zahtjev zainteresirane osobe za naknadu za oduzetu imovinu.

 

Kako je izgubila spor, zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora je sukladno odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima odbijen.

 

U Rijeci 21. listopada 2020.

                                                                                                                                   S u d a c

                                                                                    Antun Žagar, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (4 primjeraka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. Zakona o upravnim sporovima).