- 1 -              Rev 1031/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1031/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. K. iz S. T., koju zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u S. B., protiv tuženika: 1) Republike Hrvatske, Ministarstvo, Porezna uprava, Područni ured u S. B., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, te protiv 2) I. K. iz S. T., radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, odlučujući o reviziji 1.) tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-280/2019-2 od 5. rujna 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-92/18-7 od 29. listopada 2018., u sjednici održanoj 21. listopada 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija 1.) tuženice Republike Hrvatske ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-280/2019-2 od 5. rujna 2019., te se predmet vraća navedenom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odlučivanje o troškovima postupka povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je nedopušteno osiguranje tražbine određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 21. veljače 2013. poslovni broj Ovr-367/2012 korist tuženice pod 1) na nekretninama 2) tuženika I. K. upisanim u zk. ul. broj … k.o. S. T. radi osiguranja iznosa od 899.168,46 kn sa zateznom kamatom.

 

Drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev prihvaćen a naloženo je 1) tuženici nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 5.976,50 kn.

 

Nakon što je revizijski sud svojim rješenjem poslovni broj Revd 157/2020-2 od 4. veljače 2020., dopustio reviziju 1) tuženice, 1) tuženica je podnijela reviziju zbog pravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava osnovanost revizije.

 

Revizija je osnovana.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je rješenjem na koje se odnosi tužbeni zahtjev prisilno zasnovano založno pravo za iznos od 899.168,46 kn, protiv 2) tuženika, supruga tužiteljice, da je nekretnina na koju se odnosi to rješenje vlasništvo tužiteljice u jednoj polovici dijela (zajedničko vlasništvo?), dakle, da se radi o bračnoj stečevini, a kao vlasnik nekretnine u zemljišnim knjigama upisan je 2) tuženik.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da je 1) tuženica postupala u dobroj vjeri u smislu odredbe čl. 122. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 i dr. – dalje: ZVDSP), te da u takvoj situaciji nije odlučno stvarno stanje u pogledu vlasništva predmetne nekretnine, dakle, da nije odlučno što je tužiteljica na temelju zakona stekla suvlasništvo nekretnine (zajedničko vlasništvo?).

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da stvarno stanje (pravo tužiteljice) ima prednost pred načelom zaštite povjerenja u zemljišne knjige, te da u konkretnom slučaju 1) tuženica nije valjano stekla založno pravo.

 

Revizija je podnesena zbog pravnih pitanja koja glase:

 

„1. Da li pravo vlasništva bračnog druga stečenog na temelju zakona (u ovoj pravnoj stvari zajedničkog vlasništva) na imovini koja je bračna stečevina s upisanim pravom vlasništva u zemljišnim knjigama na drugog bračnog druga, uživa jaču pravnu zaštitu i proizvodi pravne učinke erga omnes u odnosu na pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige i nije bio dužan istraživati izvanknjižno stanje, i koji je u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na nekretnini dok još pravo bračnog druga nije bilo upisano (čl. 124. i čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV)?

 

2. Treba li u svakom konkretnom slučaju valjanost stjecanja stvarnih prava trećih osoba na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama na ime samo jednog bračnog druga procjenjivati ovisno o ponašanju, dobroj vjeri i savjesnosti svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključivši i onog bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa, a koji je propustio svoje pravo vlasništva na imovini stečenoj u braku upisati u zemljišnim knjigama?“

 

Za odgovore na sporna pravna pitanja mjerodavne su odredbe čl. 122. st. 1. i 2. i čl. 130. st. 2. ZVDSP.

 

Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko u dobroj vjeri postupa s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga zaštitu prema odredbama zakona.

 

Prema odredbi čl. 122. st. 2. ZVDSP stjecatelj je u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla a ne u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

 

Prema odredbi čl. 130. st. 2. ZVDSP vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

 

Dakle, odgovarajući na pravna pitanja zbog kojih je podnesena revizija treba reći da pravo stjecatelja koji je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ima jaču pravnu zaštitu od prava suvlasnika ili zajedničkog vlasnika čije pravo vlasništva je stečeno na temelju zakona, a u vrijeme stjecateljeva upisa prava u zemljišnu knjigu pravo vlasništva stvarnog vlasnika nije bilo upisano.

 

Prema tome, u opisanoj pravnoj situaciji odlučna je prvenstveno savjesnost stjecatelja, konkretno 1) tuženice.

 

Dakle, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega nije odgovorio na sve žalbene navode pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), drugostupanjska presuda ukinuta (nema uvjeta za preinaku iste presude).

 

U nastavku postupka drugostupanjski sud treba ponovno odlučiti o žalbi tužiteljice, odgovoriti na sve odlučne navode žalbe i donijeti zakonitu odluku.

 

Odlučivanje o troškovima postupka povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 21. listopada 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.