1                 Poslovni broj: 3 UsI-659/2020-12

 

                                                                                                 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-659/2020-12

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja D. i. S. d.d., V. 181, kojeg zastupa opunomoćenica N. B., odvjetnica u V., protiv tuženika Županije Vukovarsko-srijemske, Vukovar, Županijska 9, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Vinkovaca, B. Jelačića 1, Vinkovci, koju zastupa opunomoćenica S. Č., službena osoba, radi razmjernog povrata sredstava plaćenog komunalnog doprinosa, 21. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja  Županije vukovarsko-srijemske, Upravnog odjela za pravne i opće poslove KLASA: UP/II-363-01/19-01/10, URBROJ: 2196/1-09-20-1 od 28. travnja 2020. i točke 3. izreke  rješenja Grada Vinkovaca, Upravnog odjela komunalnog gospodarstva i uređenja grada, KLASA: UP/I-350-06/15-01/992, URBROJ: 2188/01-08-19-4 od 29. ožujka 2019. te isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 109.404,56 kn za razdoblje od 2. siječnja 2017. do 29. ožujka 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem tuženika UP/II-363-01/19-01/10, URBROJ: 2196/1-09-20-1 od 28. travnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Vinkovaca, Upravnog odjela komunalnog gospodarstva i uređenja grada, KLASA: UP/I-350-06/15-01/992, URBROJ: 2188/01-08-19-4 od 29. ožujka 2019.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem usvojen je zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na razmjerni povrat sredstava plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 109.404,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva, odnosno dana 28. siječnja 2019. do isplate (točka 1. izreke rješenja), određeno je da će se tužitelju izvršiti povrat razmjernog dijela plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 109.404,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. siječnja 2019. do isplate u roku od 15 dana od dana izvršnosti ovog rješenja (točka 2. izreke rješenja) te je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka 3. izreke rješenja).

Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je pravomoćnim i izvršnim rješenjem Upravnog odjela komunalnog gospodarstva i uređenja grada Vinkovaca od 11. ožujka 2016. tužitelju utvrđena obveza uplate komunalnog doprinosa u iznosu od 326.971,20 kn, dok je točkom 3. izreke toga rješenja taksativno navedeno da će se komunalni doprinos iz točke 1. koristiti za financiranje izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture te za pribavljanje zemljišta na kojem se grade objekti, a sukladno Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2016. godinu. Nadalje navodi da je izvršio uplatu komunalnog doprinosa u navedenom iznosu. Ističe da zainteresirana osoba nije u cijelosti izvršila obveze iz točke 3. izreke rješenja od 11. ožujka 2016., a radove je bila dužna izvršiti najkasnije do 31. prosinca 2016. budući se radi o jednogodišnjem programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture te je stoga bila dužna postupiti po točki 4. izreke navedenog rješenja i izvršiti razmjerni povrat sredstava plaćenog komunalnog doprinosa, odnosno izvršiti povrat 33,46 % iznosa plaćenog komunalnog doprinosa, a što iznosi 109.404,56 kn, i to sa danom 1. siječnja 2017. kada je došla u zakašnjenje sa svojom činidbom izgradnje objekata komunalne infrastrukture na koje se rješenjem obvezao. No, ista to nije učinila zbog čega ju je tužitelj pozvao na izvršenje obveze iz rješenja od 11. ožujka 2016. te je Grad Vinkovci, nakon što je primio tužbu koju je tužitelj podnio radi isplate kod Općinskog suda u Vinkovcima, donio prvostupanjsko rješenje od 29. ožujka 2019., ali bez pripadajuće kamate od dana dospijeća obveze povrata kako je to utvrđeno rješenjem od 11. ožujka 2016. Naime, tužitelj smatra da trenutkom dolaska u zakašnjenje sa izvršenjem obveze izgradnje taksativno navedenih objekata komunalne infrastrukture nastaje obveza povrata razmjernog dijela plaćenog komunalnog doprinosa. Dakle, navodi da je obveza Grada Vinkovaca nastala 1. siječnja 2017. kada je bio dužan postupiti po svom rješenju od 11. ožujka 2016., međutim, unatoč tome rješenjem od 29. ožujka 2019. Grad Vinkovci priznaje pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva, tj. od 28. siječnja 2019., a ne od dospijeća svoje obveze tj. od 1. siječnja 2017. Nadalje navodi da se tuženik u obrazloženju rješenja poziva na primjenu Općeg poreznog zakona kod povrata poreza. Međutim, čak i prema odredbi članka 21. i 22. Općeg poreznog zakona tužitelj ima pravo na povrat razmjernog dijela plaćenog doprinosa, kao i kamate od dana kada je porezno tijelo (u ovom slučaju Grad Vinkovci) primilo iznos plaćenoga, odnosno od dana otpadanja osnove za uplatu, a to je konkretno 1. siječnja 2017. Da obveza povrata razmjernog dijela komunalnog doprinosa dospijeva danom isteka roka za izgradnju objekata komunalne infrastrukture potvrđuje i sudska praksa (presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: P-6253/14 od 27. studenoga 2014. potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1188/15 od 2. veljače 2016.). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže Sudu provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a nakon provedenog dokaznog prijedloga, poništiti osporavano rješenje tuženika i točku 3. izreke prvostupanjskog rješenja te naložiti Gradu Vinkovcima da isplati tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 109.404,56 kn za razdoblje od 2. siječnja 2017. do 29. ožujka 2019., kao i naložiti tuženiku i zainteresiranoj osobi solidarno naknaditi tužitelju trošak upravnog spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti suštinski ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja te ističe da nema nikakvog pravnog osnova u tužbenom  zahtjevu za osporavanje istoga rješenja. Stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj smatra da mu na utvrđena sredstva povrata razmjernog dijela komunalnog doprinosa pripada zakonska zatezna kamata tekuća od 1. siječnja 2017. temeljem Općeg poreznog zakona, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je nesporno kako je pravna osnova za plaćanje utvrđena u rješenju Upravnog odjela komunalnog gospodarstva i uređenja Grada Vinkovaca od 11. ožujka 2016. te da se ne radi o plaćenom komunalnom doprinosu bez pravne osnove, a time niti stjecanju tuđe imovine bez valjanog osnova. Po zaprimanju zahtjeva za povrat razmjernog dijela sredstava plaćenog komunalnog doprinosa, prvostupanjsko tijelo pokreće postupak i utvrđuje osnovanost zahtjeva te visinu i iznos povrata razmjernog dijela sredstava plaćenog komunalnog doprinosa. Slijedom toga, Grad Vinkovci je tek od trenutka utvrđenja te činjenice (osnove i visine povrata razmjernog dijela sredstava plaćenog komunalnog doprinosa) postao nesavjesnim stjecateljem tuđe imovine (novčanih sredstava podnositelja zahtjeva). Zainteresirana osoba poziva se na odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima te ističe da su primjenom te odredbe ovdje tužitelju, na sredstva razmjernog povrata plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 109.404,55 kn, utvrđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana podnošenja zahtjeva za povrat, odnosno od dana 28. siječnja 2019. Što se tiče pozivanja tužitelja na sudsku praksu, ističe da su redovni sudovi apsolutno nenadležni za postupanje u predmetima povrata komunalnog doprinosa kao javnog davanja te se u tom smislu poziva na rješenje Općinskog suda u Vinkovcima broj: 2 P-371/19-3 i rješenje Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1271/2019-2. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj u podnesku od 29. rujna 2020. ističe da je među strankama sporan samo tijek zatezne kamate te smatra da prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i prema odredbi članka 21. i 22. Općeg poreznog zakona tužitelj ima pravo na razmjerni povrat i  kamatu od dana kada je zainteresirana osoba primila iznos plaćenoga. Međutim, kako je u trenutku plaćanja zainteresirana osoba imala obvezu izgradnje, to je prema mišljenju tužitelja obveza za razmjerni povrat dospjela s danom 1. siječnja 2017., kada zainteresirana osoba više nije mogla izgraditi objekt. Stoga je zainteresirana osoba dužna platiti zateznu kamatu od 1. siječnja 2017. te tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 14. listopada 2020. kod ovoga Suda održana je javna rasprava kako bi se sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH i 29/17., nastavno: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS-a.

Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tužitelja koja je u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe, navoda iz podneska od 29. rujna 2020. te postavljenog tužbenog zahtjeva, dok je odustala od dokaznog prijedloga provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja obzirom da odlučne činjenice među strankama više nisu sporne, već je sporan samo tijek zatezne kamate, a što predstavlja pravno pitanje. Ujedno je zatražila trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, sastava podneska od 29. rujna 2020. u iznosu od 2.500,00 kn te pristupa na raspravu u iznosu od 2.500,00 kn, sve uvećano za pripadajući PDV, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa), odnosno sveukupno 9.375,00 kn.

Na raspravu je pristupila i opunomoćenica zainteresirane osobe koja je u cijelosti ostala kod navoda iz odgovora na tužbu te je istaknula da je Grad Vinkovci izvršio povrat razmjernog dijela komunalnog doprinosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2019., odnosno od dana podnošenja zahtjeva za povrat razmjernog dijela komunalnog doprinosa te je po osnovu kamata tužitelju isplaćen iznos od 9.724,80 kn.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj  28. siječnja 2019. podnio zahtjev za razmjerni povrat sredstava plaćenog komunalnog doprinosa te je prvostupanjskim rješenjem od 29. ožujka 2019. usvojen navedeni zahtjev i određeno da će se tužitelju izvršiti povrat razmjernog dijela plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 109.404,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. siječnja 2019. do isplate, kao dana podnošenja zahtjeva.

Među strankama nije sporno da je navedenim rješenjem tužitelju pravilno određen iznos glavnice od 109.404,56 na ime povrata razmjernog dijela plaćenog komunalnog doprinosa, međutim, sporno je li prvostupanjskim i osporavanim rješenjem pravilno određen tijek zateznih kamata na iznos razmjernog dijela komunalnog doprinosa na koji tužitelj ostvaruje pravo na povrat.

Naime, prvostupanjsko tijelo i tuženik obrazlažu da je po zaprimanju zahtjeva za povrat razmjernog dijela sredstava plaćenog komunalnog doprinosa pokrenut postupak i utvrđena osnovanost zahtjeva te visina i iznos povrata razmjernog dijela plaćenog komunalnog doprinosa te je, slijedom toga, zainteresirana osoba tek od utvrđenja te činjenice postala nesavjesnim stjecateljem tuđe imovine, novčanih sredstava tužitelja. Stoga su primjenom odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) tužitelju, na sredstva razmjernog povrata plaćenog komunalnog doprinosa u iznosu od 109.404,56 kn, utvrđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana 28. siječnja 2019.

Prema stajalištu Suda, tijek zateznih kamata zapravo je trebalo odrediti prema odredbi članka 130. stavka 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18.), vremenski mjerodavnog u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja za razmjerni povrat sredstava plaćenog komunalnog doprinosa, što znači počevši s 15-im danom od dana primitka zahtjeva za povrat, budući da je komunalni doprinos, prema članku 31. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13., 153/13., 147/14. i 36/15.), javno davanje, a taj Zakon kao poseban propis ne sadrži odredbe o tijeku zateznih kamata kod razmjernog povrata komunalnog doprinosa. To znači da u prvostupanjskom i osporavanom rješenju tijek zateznih kamata nije određen na štetu tužitelja (određen je od dana podnošenja zahtjeva, 28. siječnja 2019., a ne počevši s 15-im danom od dana primitka zahtjeva za povrat), koji tome prigovara, pa bi izmjena takve odluke povodom njihove tužbe predstavljala povredu načela zabrane reformatio in peius.

Slijedom svega navedenog, kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 2. ZUS-a tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan (točka I. izreke presude).

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 21. listopada 2020.   

 

                                                                                                                                                     Sutkinja

                                                                                                                                           Jasenka Beker v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).