Poslovni broj: 8 Kžzd-70/2020-3

 

Poslovni broj: 8 Kžzd-70/2020-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Nade Marincil, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. B., zbog kaznenih djela iz čl. 172. st. 2. u svezi s čl. 172. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 1 Kovm-82/2019-9 od 15. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2020.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba oštećenih kao tužitelja maloljetnih L. B., E. B. i D. B., svi zastupani po majci i zakonskoj zastupnici J. B., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Koprivnici je, rješenjem broj gornji od 15. lipnja 2020. na temelju čl. 355. st. 2. u svezi čl. 355. st. 1. t. 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku  (Narodne novine br. 152/08,76/09,80/11,91/11- Odluka Ustavnog suda i  143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,  126/19., dalje: ZKP/08) odbacio optužnicu oštećenika kao tužitelja maloljetnih L. B., E. B. i D. B., svi zastupani po majci i zakonskoj zastupnici J. B. od 27. prosinca 2019.,  protiv okrivljenog M. B., radi tri kaznena djela protiv braka, obitelji i djece, povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. u svezi čl. 172. st. 1. KZ/11 (valja primijetiti da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo puni naziv Zakona na koji se poziva, niti je naznačio brojeve "Narodnih novina" u kojima je isti objavljen zajedno sa svojim izmjenama i dopunama).

             

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela zakonska zastupnica i majka oštećenih kao tužiteljica J. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se optužnica potvrdi, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Oštećenici kao tužitelji u žalbi prije svega upiru da je razvoj pravne zaštite djeteta u okviru čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda započeo odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je razvijen pojam „u djetetovom najboljem interesu“, pri čemu posebno ističe presude u predmetu Nuutinen v. Finland i Kopf and Liberda v. Austria  u kojima je taj sud interes djeteta postavio na prvo mjesto, prije svih prava i interesa roditelja, te izrazio stav da postupanje sudova ne smije dovesti do situacije da dijete ostane zakinuto za financijsku bazu neophodnu za omogućivanje njegovog pravilnog razvoja u najosjetljivijem razdoblju djetinjstva.

 

Nadalje, žalitelji upiru i na članak 27. st. 4. Konvencije o pravima djeteta, prema kojem će države stranke poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale da dijete dobije sredstva za uzdržavanje od roditelja.

 

Oštećenici kao tužitelji smatraju da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pobijano rješenje donio izvan uspostavljenog okvira nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a koji pravni okvir jamči učinkoviti i pravični postupak kada su u pitanju zakonska prava djece i njihov najbolji interes.

 

Takvim žalbenim navodima, žalitelji očito upiru na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 koja postoji kada je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Suprotno žaliteljima, iz razloga koji će pobliže biti obrazloženi u daljnjem tekstu, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije teško povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, niti je pobijano rješenje donijeto izvan uspostavljenog pravnog okvira Europske unije koji jamči učinkoviti i pravični postupak kada su u pitanju zakonska prava djece i njihov najbolji interes.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je Udruga za primarnu pravnu pomoć i druge oblike pomoći „D. val“ iz Đ. podnijela kaznenu prijavu protiv okrivljenika M. B., zbog tri kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. KZ/11, na štetu mldb. oštećenika kao tužitelja, zastupanih po majci i zakonskoj zastupnici J. B., u kojoj se okrivljeniku u bitnome činjenično stavljalo na teret da nije doprinosio za uzdržavanje troje malodobne djece na način i u rokovima određenim ovršnom ispravom u razdoblju od 15. prosinca 2017. do travnja 2018.

 

              Navedena kaznena prijava odbačena je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici od 23. srpnja 2018., u kojem je sukladno čl. 55. st. 2. ZKP/08 malodobnim oštećenicima dana uputa da mogu, ukoliko smatraju da rješenje nije na zakonu osnovano, preuzeti kazneni progon protiv okrivljenika u roku od 8 dana od dana primitka rješenja.

 

              Oštećenici kao tužitelji su sukladno takvoj uputi preuzeli kazneni progon, te protiv okrivljenika podnijeli optužnicu, zbog tri kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. KZ/11 počinjenih u listopadu 2019.

 

              U odnosu na takvo stanje stvari,  prvostupanjski sud u pobijanom rješenju prije svega pravilno uočava da su skladno citiranoj odredbi iz čl. 55. st. 2. ZKP/08 oštećenici kao tužitelji mogli preuzeti kazneni progon samo u odnosu na kaznena djela na koje se odnosila kaznena prijava i rješenje o odbačaju iste, jer u protivnom, budući je riječ o kaznenim djelima koja se progone po službenoj dužnosti, ovlaštenom tužitelju – Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, koje je primarno nadležno za poduzimanje progona za takva kaznena djela,  nije dana mogućnost da ocijeni osnovanost kaznene prijave za nova djela koja nisu bila obuhvaćena ranijom kaznenom prijavom i rješenjem o odbačaju. Pritom prvostupanjski sud s pravom smatra da djela koja se činjenično opisuju u predmetnoj optužnici oštećenika kao tužitelja predstavljaju druga (nova) kaznena djela, koja nisu bila obuhvaćena ranijom kaznenom prijavom i citiranim rješenjem državnog odvjetnika o odbačaju iste. Naime, okrivljenik se u kaznenoj prijavi činjenično teretio da nije doprinosio za uzdržavanje oštećenika kao tužitelja na način i u rokovima određenim ovršnom ispravom u razdoblju od 15. prosinca 2017. do travnja 2018., dok mu se u podnijetoj optužnici činjenično stavlja na teret da nije doprinosio za uzdržavanje oštećenika kao tužitelja u listopadu 2019.

 

Na ovom mjestu valja dodatno pojasniti da je kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja doduše trajno djelo kod kojeg radnja počinjenja traje koliko i protupravno stanje, međutim, da bi se kasnije radnje mogle smatrati dijelom istog protupravnog stanja, a time i istog kaznenog djela, logikom stvari je nužno da se te radnje kontinuirano nastavljaju na ranije stvoreno protupravno stanje, tako da sa radnjama ostvarenim u razdoblju  koje im prethodi čine jednu nedjeljivu, kontinuiranu vremensku cjelinu, odnosno, drugim riječima, između ranijih i novih radnji mora postojati takav vremenski kontinuitet koji upućuje  da se radi u jednom jedinstvenom, kontinuiranom protupravnom stanju koje ulazi u okvire istog kaznenog djela.

 

Imajući na umu da je u konkretnom slučaju kaznenom prijavom bilo obuhvaćano razdoblje od 15. prosinca 2017. do travnja 2018., dok se u predmetnoj optužnici oštećenika kao tužitelja inkriminiranju radnje ostvarene u listopadu 2019., dakle nakon više od godinu dana od  perioda obuhvaćanog kaznenom prijavom, to slijedom svega prethodno navedenog valja zaključiti da se okrivljeniku u toj optužnici evidentno ne inkriminiraju radnje koje se vremenski nadovezuju na radnje počinjenja djela ostvarenih u razdoblju koje je obuhvaćano kaznenom prijavom i rješenjem o odbačaju iste, na način da bi s tim radnjama činile jednu nedjeljivu, kontinuiranu vremensku cjelinu, koja ulazi u okvire istih trajnih kaznenih djela.

 

              Stoga je suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud pravilno zaključio da se optužnica ne odnosi na ista, već druga kaznena djela koja nisu bila obuhvaćena kaznenom prijavom i rješenjem državnog odvjetnika kojim se ista odbacuje, a na temelju kojeg rješenja su oštećeni kao tužitelji preuzeli kazneni progon protiv okrivljenika.

 

              Budući oštećenici mogu preuzeti kazneni progon za kaznena djela za koje se progoni po službenoj dužnosti (a o kakvima se radi u konkretnom slučaju) tek pošto je prethodno ovlašteni tužitelj, u konkretnom slučaju ODO u Koprivnici, ocijenio osnovanost kaznene prijave i  istu odbacio, prvostupanjski sud je suprotno žaliteljima pravilno postupio kada je predmetnu optužnicu oštećenika kao tužitelja odbacio.

 

              Time oštećenicima kao tužiteljima ni na koji način nije povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, konkretno njihovo pravo na  učinkoviti i pravični postupak kada je u pitanju zaštita njihovih zakonska prava i njihov najbolji interes u smislu odredbe iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako se to neosnovano tvrdi u žalbi, jer se u konkretnom slučaju radi samo o tome da žalitelji u ovoj fazi postupka nisu ovlašteni preuzeti kazneni progon protiv okrivljenika, prije nego što se o osnovanosti njihove sumnje da je okrivljenik počinio predmetna kaznena djela na njihovu štetu ne očituje nadležni državni odvjetnik, koji je sukladno ZKP/08 primarno nadležan poduzimati kazneni progon za takva kaznena djela.

 

              Slijedom svega navedenog, valja primijetiti da se daljnje žalbene tvrdnje oštećenika kao tužitelja kojima se upire na pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda vezano za pitanje postojanja pravnog kontinuiteta između kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, u daljnjem tekstu KZ/97) i tog kaznenog djela prama novom KZ/11, ukazuju kao irelevantne za ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja.

 

              Naposljetku, oštećenici kao tužitelji nisu u pravu niti kada se žale zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

              Naime, suprotno žaliteljima, prvostupanjski sud je glede odluke o troškovima pravilno primijenio odredbu iz čl. 149. st. 3. ZKP/08, u kojoj je propisano da je oštećenik kao tužitelj obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka taksativno navedenih u toj odredbi, između ostalog, i ako je postupak završen rješenjem o obustavi postupka, a kakav značaj, smislenim tumačenjem te odredbe u povezanosti s odredbom iz čl. 355. st. 2. u svezi st. 1. ZKP/08 ima i rješenje o odbačaju optužnice.             

 

              Pritom vezano za žalbene navode kojima se upire da su oštećenici kao tužitelji djeca koja nemaju ni poslovnu ni procesnu sposobnost, valja primijetiti da u citiranoj odredbi iz čl. 149. st. 3. ZKP/08 navedene okolnosti nisu propisane kao razlog za oslobađanje od plaćanja troškova kaznenog postupka, dok se žalbeni navodi kojima se upire na odredbe Ovršnog zakona prema kojem su iznosi zakonskog uzdržavanja izuzeti od ovrhe promašeni, budući se u konkretnom slučaju ne radi o takvim iznosima, već troškovima kaznenog postupka.

 

Stoga žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana, a kako ovo vijeće nije  utvrdilo da bi prvostupanjski sud ostvario  neku  od  povreda iz čl. 494. st. 4. ZKP/08 na čije postojanje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

                                                        U Varaždinu 21. listopada 2020.