Broj: Kž 243/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. B. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. veljače 2018. broj K-43/14-31, u sjednici održanoj 13. lipnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog P. B. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim opt. P. B. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11 za koje ga je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s tim da je optuženiku na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo te pod daljnjim uvjetom iz čl. 58. st. 5. KZ/11 da u roku od jedne godine i šest mjeseci ispuni posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 na način da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom ošt. Trgovačkom društvu C. ... d.o.o. u stečaju K. (dalje: C.) u iznosu od 132.844,03 kuna.

Na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženiku je naloženo da u roku od jedne godine i šest mjeseci ispuni posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 na način da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom C. u iznosu od 132.844,03 kuna.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenom C. je djelomično dosuđen imovinskopravni zahtjev, tako da je opt. P. B. naloženo da oštećenom trgovačkom društvu isplati na ime naknade štete iznos od 132.844,03 kune, dok je u preostalom dijelu u odnosu na zakonsku zateznu kamatu oštećeno trgovačko društvo sa imovinskopravnim zahtjevom upućeno na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja I. P., odvjetnika iz V., „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbu optuženika.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Iako bi iz formulacije „iz svih žalbenih razloga“ koju optuženik koristi u uvodu žalbe proizlazilo da se on žali iz svih žalbenih osnova iz čl. 467. ZKP/08, iz obrazloženja žalbe proizlazi da on presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od taksativnih postupovnih povreda iz toč. 1. navedenog propisa, niti je na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon iz toč. 2.

Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice.

Naime, optuženik u žalbi pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu dvije odlučne činjenice i to činjenice da je u konkretnom slučaju on bio faktički odgovoran za to što K. k. N. E. nisu naplaćene usluge smještaja i hranidbe konja kroz inkriminirano vrijeme te činjenice da je zbog toga za C. nastala šteta u iznosu od 132.844,03 kune.

Međutim, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku pravilno i potpuno utvrdio.

Činjenicu odgovorne osobe u C., u smislu odredbe čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11) koji je važio u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela, odnosno status osobe koja je dužna štiti interese te pravne osobe u smislu odredbe čl. 246. KZ/11, koja je u smislu postojanja pravnog kontinuiteta u konkretnom slučaju pravilno primijenjena, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio i to na temelju same obrane optuženika u kojoj je priznao da je od 2. rujna 1997. do 14. lipnja 2011. bio direktor C., uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za ovu pravnu osobu te uvidom u Ugovor o obvezama, ovlaštenjima i plaćama rada direktora (list 5246-5257, dalje: Ugovor).

Iz svih ovih dokaza nedvojbeno slijedi da je optuženik bio odgovorna osoba i da je bio dužan, između ostalog, voditi poslovanje društva i usmjeravati aktivnosti društva na postizanje optimalne kvalitete poslovanja i poslovnih rezultata, što znači da se bio dužan brinuti o interesima društva.

Dakle, kraj takvog stanja stvari, kada nije sporno da je optuženik, inače doktor veterinarskih znanosti, bio dugogodišnji rukovoditelj oštećenog društva, da priznaje da je kao direktor potpisivao 99,99% računa za C. te da je znao o čemu se u konkretnom slučaju radi, nisu prihvatljivi žalbeni navodi koje je optuženik iznosio i u svojoj obrani, da je morao postupati po usmenim nalozima S. F., „vlasnika“ i oštećenog društva i K. k. koji je time ostvario korist.

Sud prvog stupnja je na temelju iskaza A. O., doduše, prihvatio navode obrane da je ključnu riječ u svemu, pa dakle, i ovom spornom događaju imao S. F., čiji iskaz o tome da nema veze s spornim događajem sud prvog stupnja nije prihvatio. Međutim, pravilno je sud prvog stupnja unatoč tome, utvrdio da ta okolnost ne utječe na kaznenopravnu odgovornost optuženika kao direktora i jedinog člana uprave društva za inkriminirano postupanje. Stoga žalitelj neosnovano ustrajava na tezi da u konkretnom slučaju nije kriv jer da je morao postupati po nalozima S. F. te da račune za pokriće troškova smještaja konja nije niti mogao ispostaviti K. k. s obzirom na odredbu čl. 3. Ugovora koja mu onemogućuje da bez pisane suglasnosti vlasnika (S. F.) zaključuje ugovore vrednije od 20.000,00 kuna.

Bez obzira na to što je optuženik s pozicije uposlenika društva i eventualno bio u poziciji da je morao provoditi naloge „vlasnika“ oštećenog društva, kada su u pitanju nezakoniti nalozi kojima se društvu o čijim se interesima on kao direktor bio dužan brinuti nanosi šteta, njih je bezuvjetno morao odbiti provoditi, a ne ih u strahu od mogućeg otkaza, izvršavati. Isto se odnosilo i na svjedoka A. O. koji je u oštećenom društvu bio direktor nakon otkaza optuženika i koji je također za gotovo identične inkriminacije vezane za smještaj konja K. k. bio pravomoćno osuđen u premetu Kov-37/14, tako da niti ta okolnost koja se žalbom apostrofira nije valjana argumentacija koja bi opravdavala optuženikovo postupanje u smislu da su i on i A. O. morali provoditi naloge F.

U situaciji kada je optuženik evidentno pristao primiti u C. konje K. k. bez plaćanja ikakve naknade, žalbene tvrdnje o tome kako nije samostalno bez suglasnosti S. F. niti zaključivati eventualne ugovore i ispostavljati račune s obzirom na visinu troškova i odredbu čl. 3. Ugovora su potpuno promašene.

Prema tome, odlučno pitanje optuženikovog statusa odgovorne osobe, odnosno pitanje njegove dužnosti zaštite interesa oštećenog društva sud prvog stupnja pravilno je utvrdio.

U pogledu visine štete koja je nastala za C., odnosno koristi koju je ostvario K. k., sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio paušalne, ničim argumentirane tvrdnje, da konji nisu cijelo vrijeme bili u C. već da su bili smješteni na drugim mjestima prilikom treninga, natjecanja i sl.

Naprotiv, na temelju od oštećenog društva izuzete dokumentacije, broja dana koji su svaki od pojedinih konja proveli u C., računajući od dana njihove kupnje, na temelju računa za identične usluge koji su fakturirani drugim korisnicima usluga C., financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem je pravilno utvrđena visina štete. Iz tih razloga nisu osnovane tvrdnje žalitelja da je trebalo utvrditi tržišne cijene ovakvih usluga na način da se pribave računi drugih društava koje pružaju usluge čuvanja i hranjenja konja jer iz nalaza vještaka nedvojbeno slijedi da je u inkriminiranom razdoblju oštećeno društvo u navedenim iznosima cijene hranidbenih dana trebalo naplaćivati usluge smještaja konja i od K. k., kao što je to činilo od drugih korisnika takvih usluga, bez obzira na nepostojanje službenog cjenika. Stoga je upravo u navedenim iznosima za C. nastala šteta na način kako je to utvrđeno vještačenjem, tako da je i u tom pravcu žalba optuženika neosnovana.

Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.

Naime, sud prvog stupnja je optuženiku za ovo teško kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina zatvora, izrekao minimalnu zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine, pravilno utvrđujući i vrednujući otegotne (dugi period potpunog neplaćanja i visina štete) i olakotne (neosuđivanost, životna doba i protek vremena) okolnosti, a njeno je izvršenje primjenom uvjetne osude odgodio kroz period provjeravanja od tri godine i pod uvjetom ispunjenja posebne obveze iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11.

Izrečena kaznena sankcija je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena i ona će ispuniti svrhu kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije. Optuženik u žalbi ne navodi niti jednu konkretnu okolnost koja bi dovela u pitanje pravilnost odluke o kazni suda prvog stupnja već i u ovom dijelu žalbe iznosi tvrdnje kojima u biti osporava počinjenje predmetnog kaznenog djela.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, trebalo ju je na temelju čl.482. ZKP/08 odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 13. lipnja 2018.