- 1 -              Revd 1713/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1713/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. Ž. iz S., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lj.-V. i p. iz S., protiv I. tuženika P. d.o.o., V. (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz S., i II. tuženika W. o. V. i. g. d.d., Z. (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik N. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i p. d.o.o. iz S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-756/2018-3 od 21. veljače 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-4268/2016 od 6. studenoga 2017., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika solidarno isplatiti mu 63.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 1. rujna 2015. do isplate - a tužitelj je obvezan naknaditi parnični trošak: I. tuženiku od 5.312,50 kn i II. tuženiku od 4.375,00 kn.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 63.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj tvrdi da mu utuženi iznos pripada za štetu koju trpi zbog posljedica ozljede zadobivene na radu kod I. tuženika, koji je od odgovornosti osiguran kod II. tuženika.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim te (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje, one na kojima zahtjev temelji: da je do ozljede zbog koje potražuje naknadu „došlo zbog organizacije rada kod I. tuženika, te I. tuženikove zabrane zaustavljanja stroja radi efikasnosti rada“,

 

              - da je („naprotiv“) dokazano suprotno: da je do štetnog događaja došlo isključivo krajnjom nepažnjom tužitelja (radnika), njegovim postupkom ili propustom na kojeg „poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći“, sve nakon što je „provedena zaštita na radu“,

 

- da je tužitelj bio obučen za rad na stroju na kojemu je ozlijeđen, osposobljen „za rad na siguran način na tom stroju“, s time da su postojala i „upozorenja na radnom mjestu tužitelja da ne ulazi rukom u područje između gornjeg i donjeg kalupa jer postoji opasnost uklještenja ruke“ - što tužitelj nije poštivao: tako da je „I. tuženik dokazao postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti kao poslodavca, i to u cijelosti, a time i oslobođenje od odgovornosti II. tuženika kao osiguravatelja I. tuženika od njegove odgovornosti“.

 

Tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude temeljene na takvome shvaćanju dopusti revizija, pa je, uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, konkretno - od pravnih pitanja o kojima sudska praksa nije jedinstvena, u prijedlogu postavio pitanja:

 

“I. Je li radnik koji je inače iskusan u radu i obučen o propisima zaštite na radu obvezan o svim uočenim opasnostima prilikom izvođenja posla obavijestiti o tome poslodavca u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o obveznim odnosima te ukoliko to ne učini postupa li tada s običnom ili grubom nepažnjom?

 

II. Postupa li radnik s krajnjom nepažnjom u slučaju kada instinktivno pokuša otkloniti nedostatak u procesu proizvodnje?

 

III. Može li se govoriti o krajnjoj nepažnji radnika koji radi na liniji za pakiranje mesa u situaciji kada dnevno pakira ogromnu količinu robe?

 

IV. Može li se govoriti o krajnjoj nepažnji radnika koji otklanja nepravilnosti u radnom procesu, na koje otklanjanje nije upozoren?

 

V. Je li radnik koji radi na poslovima na liniji u proizvodnom procesu postupa s krajnjom nepažnjom ukoliko pokuša otkloniti zastoj u proizvodnom procesu?

 

VI. Je li nepažnja radnika u proizvodnom procesu ekskulpira poslodavca?

 

VII. Može li se radnik smatrati obučenim za rad na stroju ukoliko ga je obučavao drugi kolega?

 

VIII. Je li činjenica postojanja uvjerenja o osposobljenosti radnika za rad na siguran način podrazumijeva da je radnik osposobljen za rad na svakom pojedinom stroju?

 

IX. Je li poslodavac obvezan uzimajući u obzir poslove koje obavljaju radnici procjenjivati potencijalni rizik i radi sprečavanja ili smanjenja potencijalnih ozljeda na radu?

 

X. Da li je poslodavac na temelju procjene rizika dužan osposobiti radnika za rad na siguran način prije početka rada, kod promjena u radnom postupku kod uvođenja nove opreme ili njezine promjene kod uvođenja radnika na novo mjesto rada???

 

XI. Da li postoji odgovornost poslodavca ukoliko nije upozorio radnike na opasnost od ozljeđivanja zbog radnji koje poduzimaju, a koje nisu propisane pravilnikom?“

 

Međutim, time što je tako odredio razloge svoga prijedloga te konstatirao da ga podnosi prema odredbama čl. 385.a ZPP-a i zbog navedenih pitanja, predlagatelj nije ispunio sve pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Naime, ovdje valja imati na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 3. ZPP-a predviđaju postojanje:

 

a) u prijedlogu za dopuštenje revizije, određeno formuliranog pravnog (a ne činjeničnog) pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, i to važnog za odluku u konkretnom sporu - ali i (ovdje bitno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, sve sa razlozima koji bi tu važnost pitanja opravdavali, te

 

b) u osporenoj odluci, pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

 

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten sam kreirati sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po tome prijedlogu sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Tek bi u takvoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i reviziju dopustiti.

 

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ:

 

- predlagatelj je u prijedlogu postavio pitanja koja u ničemu nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: tim pitanjima tužitelj sugerira prihvatiti činjenice iz njihova sadržaja i shvaćanje da se osporena presuda temelji na tim činjenicama - a to nije istina, jer se ona temelji na nečemu drugom, na odlučnom činjeničnom utvrđenju (istinitost kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati: prije svega jer se u ovome stupnju postupka ne može raspravljati o činjeničnom stanju, a pogotovo ne jer je revizijski sud ograničen u suđenju sadržajem prijedloga i u njemu postavljenim pitanjima) da je do štetnog događaja došlo samo zbog ponašanja i propusta u ponašanju tužitelja, zbog toga što je krajnjom nepažnjom obavljao proces rada za kojeg je bio osposobljen,

 

- (ništa manje bitno) prijedlog tužitelja u svezi postavljenih pitanja ne sadrži nikakve (a pogotovo ne kakvi bi trebali biti: određene) razloge o istaknutoj njihovoj važnosti (iz odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a) ali i za zaključiti: da bi tužitelja odgovori na ta pitanja (u situaciji onih činjenica koje su u postupku utvrđene i na kojima je osporena presuda temeljena) u ičemu doveli u povoljniju poziciju i da bi (zbog toga) na njih u ispunjavanju svrhe revizije trebalo odgovoriti.

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje: da ne postoje uvjeti za podnošenje revizije (s time da takvo shvaćanje ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već suđenje u smislu odredbe čl. 387. st. 5. ZPP-a) - čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 385.a st. 1., 387. st. 4. i 5. i 392. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 21. listopada 2020.