- 1 -              Revd 1489/2020-2

Broj: Revd 1489/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz O., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik K. V., odvjetnik u O., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužene za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovnog broja Gž R-309/2019-2 od 31. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja Pr-233/2018-15 od 18. travnja 2019., u sjednici održanoj 21. listopada 2020.,

r i j e š i o   j e :

I.              Prijedlog tužene za dopuštenje revizije se odbacuje.

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), postavljajući pri tome pitanje koje smatra važnim u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

U odgovoru na taj prijedlog tužiteljica ga predlaže odbaciti i zahtjeva trošak sastava toga odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a revizijski je sud ocijenio:

- da pitanje u dijelu u kojim počiva na premisi da tužitelj nije koristio stanku samo u točno određeno vrijeme ne utječe na odluku u sporu, jer su utvrđenja nižestupanjskih sudova da tužiteljici nije omogućeno korištenje pauze, pri čemu ti sudovi ne temelje svoje pravno shvaćanje na utvrđenju da bi tužiteljica bila onemogućena pauzu koristiti (samo) u točno određeno vrijeme (u tom smislu je i za dodati da je u odluci ovoga suda na koju se poziva tužena, Revr-1637/10, izraženo pravno shvaćanje u okviru činjeničnog utvrđenja da je korištenje pauze omogućeno ali ne u točno vrijeme, nego kada okolnosti posla dopuštaju),

- da dio postavljenog pitanja kojem se problematizira je li tuženik dužan voditi evidenciju o korištenju dnevne stanke također ne počiva na utvrđenjima nižestupanjskih sudova i da ti sudovi niti ne artikuliraju svoje pravno shvaćanje u pogledu obveze vođenja evidencije, nego samo konstatiraju da tuženik nije predočio dokaze (pa tako niti evidencije) radi dokazivanja činjenice da su pauze iskorištene, slijedom čega ti sudovi utvrđuju određene činjenične zaključke,

- da se dijelom kojim se pita može li se određena tvrdnja smatrati dokazanom problematizira načelo slobodne ocjene dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, što je pravo pridržano nižestupanjskim sudovima te se u konkretnom slučaju smjera na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, što ne može biti predmetom preispitivanja u ovom stupnju postupka.

Slijedom obrazloženog, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci pod toč. I.

Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila potrebna za donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 21. listopada 2020.