Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev-x 26/2014-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.d. za ugostiteljstvo i turizam, B., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva H., K., Š., B. i partneri j.t.d. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1324/13-3 od 3. listopada 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2332/04-42 od 16. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2020.
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 3.091.702,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i za razdoblje kako je navedeno u tužbenom zahtjevu. Istom presudom naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 116.225,00 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Tuženica nije odgovorila na reviziju.
Revizija tužitelja nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje revident.
Navodi revizije tužitelja kojima se prigovara načinu na koji su nižestupanjski sudovi vrednovali provedene dokaze ili odlučili koje će dokaze u postupku provesti, zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu koja mu je nastala čuvanjem imovine (hala i dr.) tvrtke T. t. P. d.d. po nalogu stečajnog suda i stečajnog upravitelja iz rješenja Okružnog privrednog suda u Splitu broj St-113/90 od 5. svibnja 1992. i primopredajnog zapisnika od 15. svibnja 1999., te nezakonitim i nepravilnim radom suda.
U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
-da je tužiteljev prednik u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom DP P. d.o.o. B. kupio imovinu stečajnog dužnika,
- da je stečajni upravitelj podneskom od 30. travnja 1992. podnio izvještaj o izvršenoj prodaji imovine stečajnog dužnika te da je prodaja izvršena u skladu s rješenjem stečajnog vijeća od 23. travnja 1992. te da je kupac cijenu u cijelosti uplatio 29. travnja 1992.,
- da je stečajno vijeće nakon saslušanja mišljenja stečajnog suca donijelo rješenje kojim je u st. 3. odlučilo da će svu ostalu imovinu koja ne spada u stečajnu masu (hala i dr.) stečajni upravitelj predati na čuvanje H. I. iz B. i o tome obavijestiti P. d.d.
-da je zapisnikom od 15. svibnja 1992. u vezi primopredaje imovine stečajnog dužnika P. d.o.o. kupcu H. I. p.p. stečajni upravitelj upoznao prisutne predstavnike kupca da je imovina stečajnog dužnika fizički s danom primopredaje, čuvana od strane ovlaštenog poduzeća „O.“ iz Z. te da s preuzimanjem imovine po kupcu obveza čuvanja te imovine prelazi na njega, te da je stečajni upravitelj predao ostalu imovinu (hala i dvorište) ovlaštenim predstavnicima kupca, a što su isti prihvatili,
- da je tužitelj pred Trgovačkim sudom u Zadru pokrenuo postupak protiv tvrtke P. d.d. također radi isplate čuvanja objekta kojeg je preuzeo gore navedenim rješenjem i zapisnikom o preuzimanju, te predložio donošenje privremene mjere zabrane raspolaganja nekretninama.
Obzirom na takva činjenična utvrđenja pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
Pravilno sudovi navode da je u vrijeme stečajnog postupka nad tvrtkom „P.“ d.o.o. iz B. na snazi bio Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji („Službeni list“ SFRJ br. 84/89) koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske na temelju čl. 1. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji („Narodne novine“, broj 53/91).
Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji u čl. 132. st. 1. propisuje da se imovina odnosno dio imovine koja čini funkcionalnu cjelinu u procesu proizvodnje (postrojenje, uređaji i sl.), prodaje u pravilu, javnim nadmetanjem, i to prvenstveno kao cjelina sa zgradom i zemljištem, a ako to nije moguće - prodaje se bez zgrade i zemljišta.
Odredbom čl. 135. istog zakona propisano je ako imovina iz članka 132. ovoga Zakona ne bude prodana, predaje se vjerovnicima ako je prihvate vodeći računa o visini njihovih potraživanja, dok imovina koja se nije mogla rasporediti vjerovnicima na taj način, predaje se zakonom određenom organu društveno-političke zajednice na čijem je teritoriju sjedište dužnika, a ako je riječ o nekretninama društveno političkoj zajednici na čijem se teritoriju nekretnina nalazi.
Obzirom na gore navedeno utvrđeno činjenično stanje pravilno stoga nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženica nije pasivno legitimirana za isplatu utuženog iznosa tužitelju, obzirom tužitelj kao kupac imovine stečajnog dužnika nije bio dužan preuzeti na čuvanje nekretnine treće osobe, u kojem slučaju bi se iste sukladno čl. 135. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji predale društveno političkoj zajednici na čijem se teritoriju nekretnina nalazi.
Sam Zakon naime propisuje da ako imovina iz članka 132. tog Zakona ne bude prodana, predaje se vjerovnicima ako je prihvate.
Iz zapisnika od 15. svibnja 1992. je utvrđeno da je stečajni upravitelj upoznao prisutne predstavnike kupca (tužitelja) da je imovina stečajnog dužnika fizički s danom primopredaje čuvana od strane ovlaštenog poduzeća „O.“ iz Z. te da s preuzimanjem imovine po kupcu obveza čuvanja te imovine prelazi na njega (tužitelja). Stečajni upravitelj je upoznao tužitelja i sa točkom 3. izreke rješenja od 5. svibnja 1992. kojom je utvrđeno da svu ostalu imovinu koja ne spada u stečajnu masu (hala i dr.) stečajni upravitelj će predati na čuvanje tužitelju te o tome obavijestiti P. d.d. Utvrđeno je nadalje da su i rješenje od 5. svibnja 1992. i zapisnik od 15. svibnja 1992. predstavnici tužitelja potpisali, te time sve navedeno prihvatili.
Stoga je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da rješenje od 5. svibnja 1992. kao i zapisnik od 15. svibnja 1992. ne mogu biti pravni osnov za potraživanje naknade štete tužitelja protiv tuženice, obzirom je sam tužitelj prihvatio sva prava i obveze iz navedenog rješenja i zapisnika.
U odnosu na potraživanje tužitelja da mu tuženica isplati utuženi iznos s osnova nezakonitog i nepravilnog rada sudova, pravilno također nižestupanjski sudovi navode da niti taj zahtjev tužitelja nije osnovan s obzirom da tužitelj nije dokazao da postoji nezakonit i nepravilan rad Trgovačkog suda u Zadru u predmetu koji se vodi pod brojem P-42/02 a koji je tužitelj pokrenuo protiv tvrtke P. d.d. također radi isplate čuvanja predmetnih nekretnina koje je preuzeo rješenjem Trgovačkog suda u Zadru od 5. svibnja 1992. i zapisnikom o preuzimanju od 15. svibnja 1992. te predložio donošenje privremene mjere zabrane raspolaganja nekretninama. Tužitelj naime tvrdi da sudovi nisu donijeli predloženu mjeru, te da mu je time nastala šteta u utuženom iznosu.
Sudovi pravilno odbijaju tužbeni zahtjev i s ovog osnova, obzirom tužitelj nije dokazao visinu štete, te je u postupku utvrđeno da postupak Trgovačkog suda u Zadru pod brojem P-42/02 još uvijek nije bio dovršen, te se nalazio na odlučivanju na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
Valja također napomenuti da tužitelj u ovom postupku nije uspio dokazati niti štetnu radnju tuženice niti uzročnu vezu između eventualne štete i štetne radnje tuženice, a niti visinu štete, a što su sve pretpostavke za postojanje odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 154. i dr. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99).
Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.