Broj: Kžm 16/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Davorke Simunić kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. Đ. O., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetnika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 20. ožujka 2018. broj Km-4/17, u sjednici održanoj 28. lipnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba mlt. Đ. O. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu mlt. Đ. O., na temelju čl. 16. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj  84/11., 143/12., 148/13. i 56/15; dalje u tekstu: ZSM/11.), izrečena je odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod, u kojem maloljetnik ostaje najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine, s tim da sud mora svakih šest mjeseci ispitati ima li osnove ovu mjeru obustaviti ili je zamijeniti drugom odgojnom mjerom.

Na temelju čl. 89. st. 1. ZSM/11. „…maloljetnik se oslobađa plaćanja troškova kaznenog postupka.“ (pravilno: troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna).

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje u tekstu: ZKP/08.) ošt. S. I. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio maloljetnik po braniteljici D. Š., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o odgojnoj mjeri s prijedlogom da se postupak obustavi, podredno pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. u vezi s čl. 3. ZSM/11. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba maloljetnika nije osnovana.

Maloljetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., tvrdi da „…nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i to naročito u pogledu odluke vijeća o izrečenoj odgojnoj mjeri…“ uz zamjerku  kako „…sud nije utvrdio jesu li prema maloljetniku prije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora.“ uslijed čega je nepravilno primijenjena odredba čl. 16. ZSM/11., „…što ima za posljedicu da se ispravnost odluke suda za sada ne može ispitati.“

Protivno žalbenim navodima pobijano rješenje sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama, kako u odnosu na utvrđenje kaznene odgovornosti tako i glede odluke o sankciji, a to što žalitelj nije zadovoljan izrečenom odgojnom mjerom prigovor je činjenične naravi. Naime, prvostupanjski je sud podrobno ocijenio sve relevantne dokaze od značaja za izbor odgovarajuće odgojne mjere, poglavito uvažavajući mišljenje stručnih službi kako je i naznačeno u razlozima pobijanog rješenja (str. 14 i 15) pa nema govora o izostanku razloga o odlučnim činjenicama za odluku o odgojnoj mjeri.

Slijedom navedenog nije osnovana žalba maloljetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijanog rješenja nije našao da su počinjene povrede zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. ZKP/08.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik prigovara pozitivnom vrednovanju iskaza oštećenice te s tim u vezi osporava ispravnost zaključka suda o primjeni sile i svijesti o njenoj dobi.

Žalbenim navodima maloljetnika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je temeljitom i savjesnom ocjenom dokazne građe pravilno zaključio da je maloljetnik primjenom sile izvršio spolni odnošaj svjestan da je oštećenica dijete mlađe od petnaest godina.

Osnovano je prvostupanjski sud, konfrontirajući obranu maloljetnika sa iskazom ošt. djeteta S. I. ocijenio da je oštećenica, sukladno svojim psihofizičkim sposobnostima,  u bitnim dijelovima vjerno i istinito opisala predmetni događaj, dakle da je usprkos jasno izraženog protivljenja prisiljena na spolni odnos sa maloljetnikom. Naime, unatoč graničnih intelektualnih sposobnosti, prema nalazu i mišljenju psihologijskog vještaka, oštećenica ima sposobnost  i kapacitete za komunikaciju te davanje iskaza za potreba sudskog postupka time da prema psihologijskim mjerilima njen opis zbivanja ukazuje na stvarno o proživljeni događaj. Bez osnova je i žalbeno problematiziranje o „nepravilnosti“ pisanog nalaza i mišljenja jer da je temeljen i na sadržaju kaznene prijave, što je prvostupanjski sud „…pokušao sanirati time što je svojim rješenjem odredio izdvajanje iz sudskog spisa tog dijela nalaza i mišljenja…“. Naime, prema jasnom očitovanju vještaka na raspravi izdvojeni dio pisanog nalaza i mišljenja nije od utjecaja na zaključke o osobnosti i kapacitetu oštećenice za svjedočenje imajući na umu da se psihologijsko vještačenje temelji na forenzičkom intervjuu te primjeni niza znanstvenih metoda i tehnika (testova) kako je precizno i transparentno izloženo u pisanom nalazu i mišljenju. Stoga je s pravom prvostupanjski sud ovaj dokaz koristio pri utvrđenju odlučnih činjenica odnosno ocjeni kvalitete i pouzdanosti iskaza oštećenice pa nema govora o pristranosti vještaka kako se neutemeljeno sugerira žalbom.

Da je kazivanje oštećenice o događaju iskreno i objektivno te za nju predstavljalo traumatično iskustvo (psihologijskim vještačenjem utvrđena prisutnost PTSP sindroma), potvrđuju iskazi svjedoka D. I. i K. O. o stanju u kojem je bila u trenutku povjeravanja o događaju te promjenama u ponašanju zbog ustrašenosti od maloljetnika što je evidentno posljedica neželjenog odnosa.

Nadalje, u pravu je sud prvog stupnja kako iskaz oštećenice nije kompromitiran nekim „proturječnostima u iskazivanju“ na koje se upire i u žalbi, poglavito činjenicu da nitko od bliskih susjeda i ukućana nije čuo njeno vikanje jer su u to vrijeme, noću oko 2,00 sata, spavali. Naprotiv, imajući na umu da se radi o djetetu sa značajnim ograničenjem u intelektualnom funkcioniranju, time i ograničenju o mogućem smišljenom konstruiranju prikaza događaja, a k tome ni obrana nije ukazala na postojanje razumnih motiva za lažno terećenje maloljetnika, žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju ispravnost ocjene personalnih dokaza.

Unatoč negiranja maloljetnika da nije znao za dob oštećenice, odnosno (kako se navodi u žalbi) da je „…smatrao kako je oštećena u dobi kao i njegova sestra M. i da ima više od 15 godina - jer njegova mlađa sestra M. rođena je 2002. god.“ pravilno je sud prvog stupnja zaključak o svijesti maloljetnika da je oštećenica mlađa od petnaest godina zasnovao na činjenici da su obitelji maloljetnika i oštećenice neposredni susjedi, djeca ove dvije obitelji međusobno se druže (maloljetnik sa bratom oštećenice, a oštećenica sa maloljetnikovom sestrom), dakle gotovo su svakodnevno u kontaktu, oštećenica je u vrijeme događaja polazila osnovnu školu pri čemu je i ocu maloljetnika bilo poznato da oštećenica nema petnaest godina.

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju iscrpno provedenog dokaznog postupka te savjesno ocijenjene dokazne građe opravdano zaključio da je maloljetnik počinio terećeno kazneno djelo pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Maloljetnik pobija odluku o odgojnoj mjeri, smatra izrečenu odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod nepravilnom zbog propusta suda prvog stupnja da utvrdi jesu li već bile izricane maloljetničke sankcije.

Razmotrivši odluku o sankciji ovaj sud nalazi da je odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod primjerena težini i pogibeljnosti kaznenog djela, te poglavito osobnosti maloljetnika, kako je pravilno utvrdio i cijenio sud prvog stupnja, rukovodeći se podacima o osobnim i obiteljskim prilikama prikupljenim po nadležnom centru za socijalnu skrb. Iz svih prikupljenih podataka, odnosno izvedenih dokaza na raspravi, kao i obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da maloljetniku nisu izricane maloljetničke sankcije. Prema tome, prvostupanjski sud je u potpunosti utvrdio sve odlučne činjenice od značaja za odluku o odgojnoj mjeri pa ni u ovom dijelu nije osnovana žalba maloljetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, izraženi poremećaji u ponašanju, značajna zapuštenost maloljetnika koji odrasta u nestimulativnoj sredini uz roditelje koji nemaju odgojne kapacitete za odgovarajuću skrb o maloljetniku i po ocjeni ovog suda iziskuje poduzimanje trajnijih i intenzivnijih odgojnih mjera uz izdvajanje maloljetnika iz njegove životne sredine. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio prijedlog stručnih službi te  maloljetniku izrekao zavodsku odgojnu mjeru kojom će se uz primjenu tretmanskih sadržaja prilagođenih njegovim potrebama postići svrha odgojnih mjera propisana u čl. 6. st. 1. ZSM/11. u cilju korekcije ponašanja i prevencije činjenja novih kaznenih djela.

Slijedom iznesenog, u smislu čl. 482. ZKP/08. u vezi s čl. 3. ZSM/11., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 28. lipnja 2018.