Broj: Kž 629/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. A. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 24. lipnja 2015. broj K-34/14-87, u sjednici održanoj 3. srpnja 2018. u nazočnosti u javnom dijelu sjednice zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske K. P. i branitelja optuženika I. P., odvjetnika u V.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. A. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru od 24. lipnja 2015. broj K-34/14-87 optuženik D. A. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11 te je, na temelju tog zakonskog propisa, uz primjenu članaka 41. i 47. stavka 1. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme oduzimanja slobode 3. i 4. travnja 2014.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 5.000,00 kuna, na ime stvarnih izdataka suda iznos od 16.108,00 kuna te oštećenici A. J. troškove postupka na ime zastupanja po opunomoćeniku u iznosu od 14.062,50 kuna.

Protiv te presude žalbu su pravovremeno podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu i optuženiku izrekne strožu kaznu zatvora te optuženik po branitelju I. P., odvjetniku u V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred izmijenjeno vijeće.

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podnijelo je odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća je održana u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske K. P. i branitelja optuženika I. P., odvjetnika u V., a u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi jer da se činjenični opis izreke presude ne može podvesti pod zakonski opis i pravnu oznaku kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, s obzirom da činjenični opis ne ukazuje na postojanje namjere optuženika na počinjenje kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11, kao što iz istog nije vidljiva ni sila i prijetnja koja bi bila upotrijebljena da bi se slomio otpor oštećenice.

Upravo suprotno, činjenični opis izreke pobijane presude sadrži sve bitne elemente zakonskog bića kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11, a činjenični opis je u potpunom suglasju sa zakonskim i pravnim opisom sadržanim u izreci presude.

Slijedom iznijetoga, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Optuženik u nastavku žalbe, parafrazirajući zakonski tekst, navodi da je presuda proturječna razlozima, u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih isprava i zapisnika, međutim, argumentacija kojom isto obrazlaže po svom sadržaju predstavlja žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Neosnovan je i žalbeni navod optuženika da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitim dokazima.

Nezakonitost dokaza žalitelj vidi u tome da su nalazi i mišljenja sudskih vještaka B. P., J. B. i I. P. od strane prvostupanjskog suda tretirani kao izvori saznanja o odlučnim činjenicama, a ne o sposobnosti vjerodostojnog iskazivanja oštećenice i ubrojivosti optuženika, s argumentacijom da isti nalazi i mišljenja sadrže ne samo prenijetu obranu optuženika i ocjenu iste od stane vještaka, već i prenošenje i ocjenu iskaza oštećenice, odnosno prenošenje iskaza ispitanih svjedoka.

Međutim, taj žalbeni prigovor nije utemeljen jer se ne radi o nezakonitim dokazima u smislu odredbe članka 10. ZKP/08.

Naime, forenzički intervju s optuženikom koji je obavljen za potrebe vještačenja nije sam za sebe dokaz koji bi trebao biti pribavljen na zakonom propisan način, niti se može smatrati obranom optuženika i u kasnijem tijeku postupka koristiti kao izvor saznanja o činjenicama vezanim uz terećeno kazneno djelo, neovisno o tome na koji način će se optuženik u tijeku postupka braniti, kao što na isti način nije moguće u postupku koristiti iskaze oštećenice i svjedoka koji su reproducirani u vještačkim nalazima.

S obzirom da iz stanja spisa proizlazi da su vještačenja provedena na temelju zakonito izdanih sudskih naloga s jasno naznačenim zadatkom postavljenim vještacima, a koji nalozi su optuženiku i branitelju uručeni te da su svi vještaci dopunski ispitani na raspravi, kada je obrana bila u mogućnosti otkloniti eventualne nejasnoće u nalazima i mišljenjima, koje pravo je i koristila, prvostupanjski sud je vještačke nalaze i mišljenja pravilno tretirao kao zakonite dokaze i s pravom odbio prijedloge obrane za izdvajanjem istih iz spisa kao nezakonitih dokaza, s obzirom da su se vještaci prilikom provođenja vještačenja rukovodili isključivo stručnim znanjima, metodama i tehnikama koje služe za izradu nalaza i mišljenja.

Prigovor optuženika koji se odnosi na nalaz i mišljenje psihologijskog vještaka J. B. i u kojem optuženik tvrdi da je vještakinja ocjenjivala istinitost iskaza oštećenice preuzevši time ulogu suda pa da je, stoga, nalaz i mišljenje te vještakinje nezakonit dokaz, ne stoji, s obzirom da je vještakinja, sukladno postavljenom zadatku u sudskom nalogu, dala mišljenje o sposobnosti oštećenice da vjerodostojno iskazuje i na takav način nije prekoračila granice svojih ovlasti.

Pri tome treba reći da prvostupanjski sud, protivno mišljenju žalitelja, nije bio dužan, nakon što je odlučio o prijedlogu za izdvajanje dokaza, izraditi pisani otpravak rješenja s uputom o pravu na ulaganje posebne žalbe, jer je nastavio s raspravom, a što je u skladu s odredbom članka 431. stavka 3. ZKP/08.

Isto tako, neutemeljen je žalbeni prigovor optuženika da mu je odbijanjem svih dokaznih prijedloga povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

To stoga što prvostupanjski sud nije odbio sve dokazne prijedloge obrane, već upravo suprotno, na raspravi ... prihvatio je dokazni prijedlog obrane da se provede kombinirano psihijatrijsko psihologijsko vještačenje oštećenice A. J. (list 167 spisa), a na raspravi ... prihvaćen je, također, i prijedlog obrane da se provede psihijatrijsko vještačenje optuženika na okolnost njegove ubrojivosti tempore criminis (list 177 spisa), koje dokazne prijedloge je obrana predložila na raspravi ... (list 153 spisa), dok je ostale dokazne prijedloge obrane da se ispita svjedokinja H. S., da se provede novo psihijatrijsko vještačenje optuženika, da se pribavi zdravstveni karton oštećenice, da se ispitaju u svojstvu svjedoka N. K., I. Č. i R. R. te da se provede suočenje između oštećenice i optuženika prvostupanjski sud odbio s valjanim obrazloženjem.

Slijedom iznijetoga, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, a ni neka druga na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, mišljenja je da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za počinjenje kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.

Iskaz oštećenice A. J., čiju vjerodostojnost i istinitost optuženik u žalbi dovodi u pitanje, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud opravdano uzima vjerodostojnim iskazom u kojem ista vrlo detaljno opisuje tijek inkriminiranog događaja, kao i radnje koje su istom prethodile, a sposobnost oštećenice da vjerodostojno iskazuje potvrđen je i kombiniranim psihijatrijsko psihologijskim vještačenjem, osobito psihologijskim nalazom sudskog vještaka za psihijatriju J. B.

Iz tog nalaza i mišljenja, naime, proizlazi da je oštećenica sposobna valjano i vjerodostojno, bez sugestivnih utjecaja drugih i patološke motivacije, svjedočiti o proživljenim događajima, pri čemu vjerojatnost da je konzumirala alkohol i droge tempore criminis nije značajnije utjecala na njezinu sposobnost percepcije i pamćenja.

Vjerodostojnost iskaza oštećenice dodatno potkrepljuje i zaključak navedene vještakinje da su kod oštećenice uočeni znakovi psihičke traumatizacije proživljenim događajima te klinički značajni simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja vezani uz predmetni događaj, kao novo traumatsko iskustvo, što, uz činjenicu da ispitani svjedoci suglasno iskazuju da im je oštećenica već slijedeći dan ispričala da je silovana od strane optuženika te da je djelovala uplašeno, ukazuje na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o dragovoljnom spolnom odnošaju, kako to tvrdi optuženik.

Pri tome treba reći da u iskazima ispitanih svjedoka R. F., A. G. i D. I., nasuprot žalbenom prigovoru, nije bilo bitnih nepodudarnosti, a određena nesuglasja u odnosu na uočavanje i lokalizaciju ozljeda na tijelu oštećenice nisu takvog karaktera da bi dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza tih svjedoka, kako to pogrešno ukazuje optuženik.

Također, na vjerodostojnost iskaza oštećenice ne utječe ni činjenica da ginekološkim pregledom oštećenice nisu konstatirane ozljede spolovila, kao što prilikom liječničkog pregleda nisu konstatirane ozljede na tijelu oštećenice, koje bi se mogle podvesti pod tjelesne ozljede u sudskomedicinskom smislu, na što u žalbi ukazuje optuženik, jer mogućnost nastanka ozljeda na tijelu silovane osobe ovisi o okolnostima konkretnog inkriminiranog događaja, a osobito o intenzitetu primjene sile prema silovanoj osobi.

S obzirom da je optuženik primjenom sile prema oštećenici (guranje na kauč, sprečavanje da ustane, hvatanje za kosu, snažno povlačenje glave unazad, nasilno širenje nogu) i prijetnjom da će izravno napasti na tijelo oštećenice (pozivom prijatelja koji će doći i silovati je do smrti) s oštećenicom bez njenog pristanka (govorila mu da prestane, da to ne želi, gurala ga, govorila da ide kući i krenula prema ulaznim vratima) izvršio spolni odnošaj stavljajući svoje spolovilo u njeno te spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem stavljanjem svojeg spolovila u usta oštećenice, prvostupanjski sud je, protivno žalbenom prigovoru, iz tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom kaznenog zakona, izveo pravilan zaključak da su u ponašanju optuženika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.

Stoga, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nije bilo potrebno izvoditi druge dokaze na koje u žalbi ukazuje optuženik pa tako ni provjeravati alibi optuženika jer nije sporno da je optuženik u inkriminirano vrijeme imao spolni odnošaj s oštećenicom, kao ni dokaze u smjeru utvrđivanja utjecaja konzumacije alkohola na postupanje optuženika, odnosno na njegovu ubrojivost tempore criminis jer je tu okolnost imao u vidu i sudski vještak dr. B. P., kojemu je povjereno psihijatrijsko vještačenje optuženika. To tim više što iz nalaza i mišljenja Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ proizlazi da je u trenutku vađenja krvi optuženik bio trijezan, a da nije moguće dati ocjenu stupnja alkoholiziranosti u trenutku događaja zbog prevelikog vremenskog razmaka između događaja i trenutka vađenja krvi.

Slijedom iznijetoga, neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

S obzirom da državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, a žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, sukladno odredbi članka 478. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08-17), prvostupanjska presuda ispitana je i iz te žalbene osnove pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio da ni ta žalbena osnova nije ostvarena.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, sud mora uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa, u skladu s tim, prvostupanjski sud, suprotno prigovoru državnog odvjetnika, nije precijenio pravilno utvrđenu olakotnu okolnost (roditeljstvo optuženika), niti je podcijenjen značaj pravilno utvrđene otegotne okolnosti, odnosno ranije osuđivanosti optuženika, dok intenzitet kriminalnog ponašanja i stupanj kriminalne volje optuženika, nasuprot mišljenju državnog odvjetnika, nije bio takav da bi opravdavao strože kažnjavanje.

Slijedom iznijetoga, kazna zatvora u trajanju četiri godine i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, primjerena je svrsi kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08-17 pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08-17.

Zagreb, 3. srpnja 2018.