Broj: Kr 24/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Davorke Simunić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. Lj. N., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 28. studenog 2017. broj K-455/17 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 23. siječnja 2018. broj I Kž-15/2018, u sjednici održanoj 19. srpnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev os. Lj. N. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 28. studenog 2017. broj K-455/17 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 23. siječnja 2018. broj I Kž-15/2018 Lj. N. je osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. KZ/11. Na temelju čl. 152. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) naloženo je osuđenici platiti ošt. T. K. na ime imovinskopravnog zahtjeva 26.573,49 kuna dok je „…u pogledu samohodne kosilice marke Muray model 21755x51B…“ oštećenik upućen na parnicu.

Osuđenica je putem braniteljice mr. sc. V. M., odvjetnice iz V., pravodobno podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. toč. 1. i 5. ZKP/08 te povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08. Prijedlog je osuđenice da Vrhovni sud Republike Hrvatske „…donese presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog i višeg suda, preinačiti prvostupanjsku presudu ili predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom ili višem sudu.“

Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

Zahtjev nije osnovan.

U odnosu na istaknutu povredu iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08 u zahtjevu se navodi kako je sud „…pogrešno ocijenio da postupci osuđene predstavljaju ijedno kazneno djelo, a kamoli kazneno djelo prijevare“. Nastavno osuđenica obrazlaže kako „…ne postoje dokazi…“ da je svojim postupcima ostvarila djelo, smatra da je zbog propusta suda da utvrdi kojim se imenom na društvenoj mreži služio oštećenik izravno povrijeđena odredaba čl. 8. st. 1. ZKP/08 odnosno da je sud donio „…paušalni zaključak ne ulazeći u utvrđivanje u kakvom su odnosu bili optužena i navodno oštećeni…“,  pa kako se „…ne radi o nijednom kaznenom djelu…nema niti krivnje na strani podnositeljice zahtjeva“. U odnosu na povredu iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 osuđenica „…ukazuje na činjenicu da je sud određujući visinu imovinskopravnog zahtjeva samo zbrojio navode oštećenog o iznosima koje je navodno davao na prijevaru oštećenoj.“ uz tvrdnju da „…ne postoji niti jedan dokaz….“ o posudbi oštećenika osuđenici upirući na povredu čl. 3. st. 2. ZKP/08. Prema navodima iz zahtjeva „…sud je izašao iz zadanih okvira optužnog akta…“ jer je dio obrazloženja prvostupanjske presude „…u potpunom neskladu s obranom optužene i potpuno je izokretanje njezinih navoda i iskaza.“ te su takvom interpretacijom suda prekoračeni navodi iz optužnice.

Prije svega valja istaći da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08), a ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na koje osuđenica smjera kada polemizira sa razlozima drugostupanjske odluke glede dokazanosti njene kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo i s tim u vezi problematizira odluku o (djelomično) dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu. Pored toga, osuđenica pogrešno osporavanje odluke o imovinskopravnom zahtjevu podvodi pod povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08. Prema izričitoj odredbi čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08 zahtjev se može podnijeti zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta, dakle zahtjev se ne može podnijeti zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

Nadalje, isticanjem povrede načela „in dubio pro reo“ (načelo procesnog prava) osuđenica ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zamjerkama o ocjeni dokazne građe i s tim u vezi pobija pravilnost zaključka o dokazanosti kaznenog djela, dakle iskazanim nezadovoljstvom o utvrđenom činjeničnom stanju u pravomoćnoj presudi traži preispitivanje činjenica što nije predmet razmatranja ovog pravnog lijeka. Razloge o utvrđenim činjenicama iznio je sud prvog stupnja konfrontirajući obranu osuđenice sa iskazom oštećenika i materijalnim dokazima, što je drugostupanjski sud u potpunosti prihvatio pravilnim nakon razmatranja i ocjene žalbenih navoda osuđenice.

Nije u pravu osuđenica da je pobijanom presudom ostvarena povreda kaznenog zakona na njenu štetu iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08. Ovo iz razloga što se postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrđeno i kao takvo opisano u izreci pobijane presude.

Kako utvrđeno činjenično stanje odgovara navodima u opisu kaznenog djela iz izreke presude i sadrži sve elemente inkriminiranog djela, dakle činjenični se opis nesumnjivo može podvesti pod kazneno prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11, a upravo je za to kazneno djelo osuđenica proglašena krivom, to nije ostvarena povreda materijalnog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08. Naime, ova bi povreda bila ostvarena kada činjenični opis iz izreke presude uopće ne bi predstavljao kazneno djelo već moguće neki drugi oblik neprava (npr. prekršaj, građanski odnos itd.).

Nadalje, osuđenica je u žalbi protiv prvostupanjske presude naznačila da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka koja se „…sastoji…u kršenju čl. 468. st. 1. toč. 7., toč. 11. i toč. 6. ZKP-a…“ time da ni sadržajem žalbenih navoda nije ukazala na bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08, dakle da je optužba prekoračena. Stoga, imajući na umu ograničenje iz čl. 517. st. 2. ZKP/08, osuđenica u zahtjevu nije mogla isticati postojanje ove povrede (koja nije ostvarena jer se presuda odnosi upravo na djelatnost za koju je osuđenica terećena optužnicom).

Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08, trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 19. srpnja 2018.