Broj: Kž 295/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Bramberger Ostoić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog J. Š. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 4. srpnja 2018. broj Kv I-37/2018 (K-20/2017-52), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 20. srpnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog J. Š. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog J. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3. u vezi s čl. 34. KZ/11., na temelju čl. 127. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog J. Š. iz osnove u čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08. Ujedno je, na temelju čl. 131. st. 2. ZKP/08., odlučeno da istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi J. Š. po branitelju M. R., odvjetniku iz K., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se protiv optuženika ukine istražni zatvor i primijene mjere opreza.

Žalba nije osnovana.

Iz sadržaja žalbe proizlazi da se žalitelj ne slaže s razlozima koje je iznio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, upirući tako na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Optuženik ponovno, kao i u ranijim žalbama, osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda, smatrajući da nije nužno produljenje istražnog zatvora protiv njega iz osnove u čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08. jer da se svrha istražnog zatvora može postići blažim mjerama, odnosno mjerama opreza. Nadalje, žalitelj smatra da se daljnjim produljenjem mjere istražnog zatvora krši, kako načelo presumpcije nevinosti, tako i načelo razmjernosti.

Nakon razmatranja razloga u pobijanom rješenju te žalbenih navoda, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su odlučne, kako za postojanje osnovane sumnje za počinjenje terećenog kaznenog djela, tako i za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog J. Š. iz osnove u čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08. Prvostupanjski je sud, nadalje, dao i jasne razloge o neprikladnosti mjera opreza kao zamjene za mjeru istražnog zatvora kod optuženika.

Naime, postojanje osnovane sumnje da je optuženik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti, kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica.

Nadalje, postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženika, kao posebne pretpostavke, prvostupanjski sud pravilno temelji na okolnostima počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik osnovano sumnjiv. Optuženik je osnovana sumnja da je pri počinjenju kaznenog djela pokazao izrazitu brutalnost prema izvanbračnoj supruzi, koju je na različite načine fizički zlostavljao, čupao, tukao, zarezivao kuhinjskim nožem, da bi ju u konačnici uboo nožem u trbuh čime joj je nanio po život opasne ozlijede. Upravo tako opisane radnje počinjenja kaznenog djela upućuju na postojanje izražene agresivnosti, bezosjećajnosti, upornosti kriminalne volje, a i veće kriminalne količine u njegovom postupanju. Osim toga, prvostupanjski sud je s pravom zaključio da se radi o osobi sklonoj nasilju, obzirom da je već ranije osuđivan, kako kazneno zbog kaznenog djela protiv privatnosti – narušavanje nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz čl. 141. st. 1. KZ/11, tako i četiri puta prekršajno zbog prekršaja protiv javnog reda i mira. Te okolnosti ukazuje, ne samo na neusklađenost optuženikovog ranijeg života sa zakonom, već i na zaključak da dosadašnje osude nisu ostvarile svoju svrhu i utjecale na optuženika da se kloni daljnjeg protupravnog postupanja. Dapače, njegovo je protupravno ponašanje uznapredovalo, budući da je u ovom kaznenom postupku osnovano sumnjiv da je počinio kazneno djelo pokušaja teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 3. u vezi s čl. 34. KZ/11.

Stoga je, protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je neophodno daljnje produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08. radi otklanjanja iteracijske opasnosti utvrđene na njegovoj strani. Ista se svrha, imajući na umu kvalitetu i značaj svih navedenih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08. pa tako ni mjerama opreza koje u žalbi predlaže optuženik.

Neosnovano, nadalje, žalitelj upire da prvostupanjski sud prejudicira način završetka postupka jer da se pobijana odluka oslanja isključivo na iskaz oštećenice koji je u pojedinim dijelovima kontradiktoran. Prvostupanjski je sud, međutim, iznio jasan stav o potrebi produljenja mjere istražnog zatvora koji se ne temelji samo na iskazu oštećenice, nego i na drugim okolnostima koje su utvrđene. Sud je povezao te okolnosti s načinom počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik osnovano sumnjiv te je s pravom zaključio da postoji visok stupanj vjerojatnosti da će optuženik boravkom na slobodi dovršiti pokušano kazneno djelo ili počiniti novo.

Konačno, nije u pravu optuženik ni kada upire na povredu načela razmjernosti, s obzirom na to da dosadašnje trajanje mjere istražnog zatvora neprekidno od 9. veljače 2017. ne upućuje na eventualnu povredu ovoga načela. Naime, prilikom procjene povrede načela razmjernosti treba uzeti u obzir razmjer između težine počinjenog kaznenog djela i kazne koje se prema raspoloživim podacima može očekivati u slučaju osuđujuće presude te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora.

Vrhovni sud Republike Hrvatske , međutim, opetovano napominje sudu prvog stupnja da u daljnjem tijeku postupka s posebnom pozornošću pazi na to da je dužan postupati naročito žurno u postupcima u kojima je određen istražni zatvor jer je ustavno pravo optuženika koji je lišen slobode da sud u najkraćem roku odluči o optužbi protiv njega, zbog čega se od suda u takvim predmetima traži posebna marnost u radu, pri čemu je osobito važno voditi računa o tomu da mjera istražnog zatvora ne smije predstavljati anticipaciju izdržavanja kazne.

Slijedom izloženog, a budući da optuženikovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su u istom ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 20. srpnja 2018.