Broj: Kž 418/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Ratka Ščekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. G., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. svibnja 2018. godine, broj K-5/18., u sjednici održanoj 25. srpnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. I. G. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 3. svibnja 2018., broj K-5/18., proglasio je krivim opt. I. G. zbog kaznenog djela protiv života i tijela,ubojstva u pokušaju, iz čl. 110. u svezi čl. 34. st. 1. KZ/11. i na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 48. st. 1. i 2. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11. osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. lipnja 2016. do 18. kolovoza 2016.

Na temelju čl. 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) u svezi sa čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. opt. I. G. obvezan je naknaditi troškove kontaktnog vještačenja, DKT vještačenja, toksikološkog vještačenja, psihijatrijskog vještačenja, sudsko-medicinskog vještačenja i troškove analize alkohola u krvi i mokraći u ukupnom iznosu od 13.558,00 kuna, u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, dok je djelomično oslobođen naknade troškova postupka na ime provedenog biološkog vještačenja u iznosu od 45.856,00 kuna, troškova paušala i troškova obrane po službenoj dužnosti, te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali po branitelju P. D., odvjetniku iz Z. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno suđenje a podredno da se okrivljenika oslobodi od plaćanja troškova kaznenog postupka.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen D. odvjetništvu Republike H..

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi da nisu s dovoljnim stupnjem sigurnosti utvrđene odlučne činjenice odnosno one koje su utvrđene da nisu takvog karaktera i značenja da pojedinačno ili u svojoj ukupnosti suglasno potvrđuju da je optuženik u spornom događaju doista pokušao ubiti oštećenika pa makar i s neizravnom namjerom jer da se s istim argumentima i jednakom dokaznom snagom i uvjerljivošću može tvrditi i da se radi o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede iz čl. 118. KZ/11.

Pri tome osporava vjerodostojnost iskaza oštećenika i svjedoka, međutim protivno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud njihove iskaze ocijenio kao istinite i vjerodostojne jer su isti međusobno suglasni i u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, kako  u vezi dinamike događaja tako i nastanka ozljede oštećenika. Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da svjedoci nisu iskazivali o svemu što se događalo odnosno da su fragmentarno iskazivali. Naime, iz sadržaja iskaza svih svjedoka proizlazi da su isti iskazivali potpuno o svemu što su uočili inkriminirane prigode, a ono o čemu nisu imali saznanja nije rezultat njihovog nesjećanja već toga da određene stvari nisu uočili iz razloga što su se nalazili na različitim mjestima na terasi objekta ili su bili zaokupljeni nečim drugim, a što upravo ukazuje na vjerodostojnost njihovih iskaza.

Na temelju tih iskaza, posebno iskaza svjedoka T. M. i M. G., a dovodeći ih u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik, a nakon smirivanja verbalnog sukoba s oštećenikom i nakon što je obećao da će uzeti torbicu i otići kući, odjednom iz torbice izvadio nož, nasrnuo na oštećenika i zamahnuo polukružno nožem prema njemu, međutim svjedok T. M. odgurnuo je oštećenika kako bi eventualno izbjegao nož, ali je optuženik ipak uspio oštećenika ubosti u trbuh.

Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da opisana dinamika postupanja optuženika uz upotrijebljeno sredstvo nož- tzv. „leptir“ duljine oštrice 10 cm i lokacija same ozljede, (trbuh oštećenika u kojem su smješteni vitalni organi), ukazuje da je optuženik u konkretnom slučaju postupao s ciljem da oštećenika liši života.

Uz navedeno osnovano prvostupanjski sud odbacuje tezu obrane da je optuženik inkriminirane prigode postupao s namjerom nanošenja teške tjelesne ozljede oštećeniku u obliku rezne, a ne ubodne rane, a da je do ubodne rane došlo uslijed alkoholiziranosti oštećenika i njegovog nekontroliranog kretanja te da optuženik pri nanošenju ozljede oštećeniku nije direktno usmjerio ruku i vrh noža prema oštećeniku već je široko zamahnuo rukom što više, po stavu obrane, upućuje na pokušaj nanošenja rezne rane, a ne izravne ubodne rane nožem, ravno ispruženom rukom.

Naime, vještak sudske medicine naveo je da je oštećenik zadobio ubodnu ranu trbuha koja se nastavlja u ogrebotinu kože. Ova ozljeda ozljeđuje potrbušnicu odnosno otvara trbušnu šupljinu. S obzirom na iskaz svjedoka T. M. da je odgurnuo oštećenika, vještak je naveo da je to moglo samo utjecati na opseg i dubinu ubodne ako se to odmicanje dogodilo u trenutku kada je oštrica djelovala u području trbuha oštećenika, kako je iskazivao svjedok. Dakle, uslijed odgurivanja zaista može doći do rotacije tijela, no oguljotina koja je opisana u medicinskoj dokumentaciji opisana je kao završetak ubodne rane. Taj opis govori u prilog tome da je nakon odgurivanja trup oštećenog pomaknut u bočnu stranu, dakle, ne upućuje da bi bilo rotacije tijela, barem ne u onom trenutku u kojem je nož kao i vrh noža bio u kontaktu s tijelom oštećenog.

Osim toga, u odnosu na nesporne činjenice koje optuženik smatra da su kao takve utvrđene i koje navodi u žalbi optuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao donijeti drugačiji zaključak, odnosno da je oštećenik predmetnu ozljedu zadobio uslijed jednog udarca nožem koji je bio slabog intenziteta, da je oštećenik zadobio običnu tjelesnu ozljedu u vidu ubodne rane trbuha i da kod oštećenika nije nastupila realna opasnost za život. Međutim, prvostupanjski sud je nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka cijenio u skladu sa svim drugim utvrđenim činjenicama te je utvrdio i obrazložio da je do udarca slabijim intenzitetom i posljedične ozljede došlo upravo intervencijom svjedoka T. M., a koje utvrđenje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa nije u pravu žalitelj ni kada u žalbi navodi da pri samom ubodu nitko nije sprječavao optuženika niti utjecao na snagu njegovog udarca ili smjer zamaha nožem.

Stoga nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da na temelju iskaza oštećenika i saslušanih svjedoka nije bilo moguće s dovoljnom sigurnosti zaključivati o kretanju i položaju tijela oštećenika prije uboda i pri samom ubodu jer niti o tome iskazuju svjedoci, a vještak sudske medicine za sve što o tome govori stavlja rezervu (stalno ističe „ako“) jer mu nije dovoljno precizno poznato da li je i na koji način odgurivanje imalo utjecaj na položaj tijela oštećenika prema nadolazećem nožu kojim je ozlijeđen pa o svemu relevantnom odgovara hipotetski, s velikim znakom pitanja u iznesenim tvrdnjama o tome da li je to i na koji način utjecalo na dubinu ubodne rane odnosno težinu ozljede.

Naime, vještak sudske medicine zaista u svom iskazu navodi da se o jačini zamaha može izjasniti samo u onom segmentu u kojem nož djeluje na kožu, međutim ako se prihvati iskaz svjedoka T. M. (a koji iskaz je prvostupanjski sud, kako je to već gore obrazloženo i osnovano prihvatio), to izmicanje od strane svjedoka može imati utjecaj na opseg, odnosno dubinu ubodne rane, ako se to odmicanje dogodilo u trenutku kad je oštrica djelovala u području trbuha oštećenog. Osim toga prvostupanjski sud je, a kako je to već gore navedeno, pravilno utvrdio dinamiku događaja na temelju iskaza oštećenika T. M. i M. G. iz kojih je, dovodeći ih u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, izveo pravilne zaključke.

Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pravilne zaključke o počinjenju kaznenog djela optuženika.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, dok s druge strane nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotnim stupanj povrijeđenosti zaštićenog dobra, agresivno postupanje optuženika i iskazanu upornost prilikom počinjenja kaznenog djela kao i što kao otegotno nije cijenio činjenicu da je optuženik već ranije prekršajno kažnjavan, odnosno da mu je 2013. izrečena kazna zatvora od 45 dana uvjetno na 12 mjeseci zbog nasilja u obitelji.

Sukladno čl. 478. ZKP/08. žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi između ostalog i žalbu zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri pa je prvostupanjska presuda ispitana u tom dijelu i po žalbi optuženika.

Protivno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud optuženiku kao olakotno cijenio da je osoba mlađe životne dobi, oženjen, otac troje malodobne djece koju uzdržava, da je do sada neosuđivan pa se inkriminirani događaj može okarakterizirati kao iznimka u njegovom ponašanju (bez obzira na dosadašnju prekršajnu osuđivanost), da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv kao i da je nakon počinjenja djela izrazio žaljenje i kajanje, a oštećenik je prihvatio njegovu ispriku.

Cijeneći sve navedene olakotne okolnosti te imajući u vidu da  je kazneno djelo ostalo u pokušaju prema optuženiku su pravilno primijenjene zakonske odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 1. i 2. KZ/11. te je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine koju prihvaća i ovaj sud, kao drugostupanjski, i tako izrečena kazna ostvariti će svrhu kažnjavanja iz čl. 41. i 47. KZ/11.

Kako iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da je optuženiku potrebno, s obzirom na odlučujuće djelovanje ovisnosti o alkoholu u počinjenju djela i na mogućnost ponavljanja jednakog ili težeg kaznenog djela, izreći sigurnosnu mjeru odvikavanja od alkohola iz čl. 69. KZ/11., pravilno je prvostupanjski sud tu mjeru i izrekao optuženiku.

Vezano za žalbu optuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno je sud s obzirom na primanja optuženika i njegove obiteljske prilike istoga obvezao na djelomično podmirenje troškova kaznenog postupka u iznosu od 13.558,00 dok ga je oslobodio obveze podmirenja troškova u iznosu od 45.856,00 kuna, te je i ovaj sud stava da takvim djelomičnim podmirenjem troškova postupka, a bez obzira na nezaposlenost supruge optuženika neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje niti uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati.

Slijedom svega navedenog žalba optuženika nije prihvaćena, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, žalba osuđenika je na temelju čl. 482. ZKP/08. odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Zagreb, 25. srpnja 2018.